Nin (proza)
Romani Sali Runi: Želim da me poseduješ

Junaci irske književnice smatraju da je depresija humana reakcija na uslove života u poznom kapitalizmu. Umesto novca, ulog postaje telo. Zašto nas onda čudi golotinja u TV ekranizaciji knjige „Normalni ljudi“

Vest o zahtevu producenata serije Normalni ljudi da se scene seksa skinu sa porno sajtova koji su ih odmah oberučke prihvatili, kao i duge rasprave na temu ima li u ekranizaciji drugog romana Sali Runi (1991) previše takvih mesta – ne bi trebalo da iznenade „stare čitaoce“. Svakako ne zato što u toj prozi ima puno seksa! U prvoj knjizi Razgovori s prijateljima zbija šale sa likom koga devojka zatekne dok gleda laki pornić sa dve navijačice, na šta on samo slegne ramenima: „Ne gledam to, nego nisam znao gde je daljinski.“

Razlog je složeniji.

Javnost se komeša upravo tamo gde je pred reditelje Lenija Abrahamsona i Hati Makdonald postavljena najteža zagonetka. Kako u dvanaest polusatnih epizoda, sa mladim glumcima Dejzi Edgar-Džouns i Polom Meskalom, obuhvatiti najrazličitije načine lomljenja ljudskog tela i sve razloge koji su do sloma doveli.

Roman Normalni ljudi, što će vas kao i TV serija, svojim na prvi pogled jednostavnim melodramskim zapletom, dobro šutnuti u stomak, govori o srednjoškolskoj ljubavi Merijen i Konela, te kako se ljubav na preskoke razvijala od januara 2011. do februara 2015, i odlaska iz rodnog gradića Karikli na studije u Dablin.

Rekli bismo da problem u tajnoj vezi nastaje pošto devojka ne bude pozvana na matursko veče, ali su filmovi toliko uništili maturske večeri da bi prepričavanje, ili pokušaj dočaravanja crta ovako složenih karaktera, brzo propali. (Od gledanja američkog filma sa maturskom večeri, lakše je odgledati čak i amaterski snimak sopstvene mature.)

Na početku, Sali Runi uzima za citat reči Džordža Eliota: „To je jedna od tajni one promene mentalne ravnoteže tako prikladno nazvane konverzijom – da mnogi od nas ne vide otkrivenja ni neba ni zemlje, dok nas neka ličnost ne dotakne svojim posebnim uticajem, otvarajući nam oči.“ Zatim uspeva da u potpunosti prikaže jedan takav snažan odnos, terajući nas da se zamislimo kako do pomenute konverzije dolazi.

Kada su se pre dve godine pojavili Razgovori s prijateljima, takođe u Geopoetici, u prevodu Vuka Šećerovića, na koricama je primećeno da dijalog preuzima ritam teniske lopte. U romanima Henrija Džejmsa, kako je to neko već rekao, iza dugačkih razgovora odvijaju se značajne promene u odnosima moći. Mlada književnica izvodi ih brutalnije i očiglednije. To je sad više skvoš. Likovi se iscrpljuju do kraja.

Dve prijateljice iz pesničkih krugova, i bračni par sa kojim se na početku samo druže u njenom prvencu, raspravljali su o dronovima, ratu u Iraku i drugim političkim aktuelnostima. Diskusije su nastavljene: pominju i Regana i Snoudena, ponovo dužničku krizu i umerenu desnicu. Žučno raspravljaju, naročito nakon vođenja ljubavi. Ali onoliko lako kako u zaborav tone grčka levica, toliko lako pamtimo junakinje što grizu obraz, osećajući u ustima ukus krvi.

„Svi su znali da Merijen živi u velikoj beloj kući sa tremom i privatnim parking mestom i da Konelova majka radi kao čistačica, ali niko nije imao pojma da su te dve činjenice u posebnoj vezi.“ U školi se drže kao da se ne poznaju. Klasne razlike čine da svaki čas udaraju o zid, s tim da ih u brzoj razmeni replika neprekidno potežu i povlače. „U redu je da joj čistiš i spremaš kuću ali ne i da se tvoj sin viđa s njenom ćerkom? Pa to je kao da smo u devetnaestom veku. Na to mogu samo da se nasmejem.“

Odlaze u napušteni stambeni blok. Ruševina se čini „bar tri puta veća od moje gajbe“. Nikoga ne puštaju da se useli, iako stanovi nisu na prodaju.

„Mora da je zbog kapitalizma, rekla je.
Aha. Sve je zbog kapitalizma. To je problem, zar ne?
Klimnula je glavom. Pogledao ju je, kao da se prenuo iz sna.“

Raslojavanje je prisutno među đacima. „Svi se prave da ne vide da je njihov društveni život uređen hijerarhijski, tako da su neki na vrhu, neki se migolje u sredini, a neki su dole na dnu.“

Uprkos bogatstvu, Merijen sebe vidi na dnu. Zar ona nije ta koja bi trebalo da poseduje?

U trenutku patnje, nemajući oslonac u porodici, zagrliće Konelovu majku Lorejn. Da bi to učinila, Lorejn prvo mora da skine gumene rukavice pošto joj čisti kuću.

Ravnoteža je narušena. Ne ulaže se novac, već sve što imaš. Ulog postaje sopstveno telo.

Junaci neretko prestaju da ga doživljavaju kao svoje, pre kao nekakav otpadak i smeće. Doživljavaju ga kao izgužvanu mokru krpu sa koje se voda cedi i kaplje. U Razgovorima s prijateljima više puta osećaju potrebu da se uštinu ne bi li znali da su opet na sigurnom unutar vlastitog tela. Govori se o mekom omotaču kože, a u Normalnim ljudima – golo je, vezuje se i fotografiše. Čitavom njegovom težinom upire se o vrata ne bi li se pobeglo od nasilja. Razmišlja se o bekstvu. Hoće li ona i dalje biti ista osoba, zatočena u svome telu? Ne postoji mesto gde bi mogla otići i biti oslobođena.

Konačno, ono se drugome daje u posed! „Čudan je osećaj biti potpuno u nečijoj vlasti, a opet, to je tako normalno. Niko ne može biti nezavisan od drugih ljudi, pa zašto onda odmah ne dići ruke od toga...“

Gledaoci TV serije, bez čitanja predloška, možda začuđeno gledaju gole glumce. Oni drugi sigurno znaju o čemu se radi i na manje važnim mestima. Na primer, kada se Konel igra konzervom piva. Telo se savija pod udarom depresije. U nutrini – ništa. Poredi se sa zamrznutom namirnicom izvađenom iz frižidera što je brzo razmekšala i curi na sve strane, iznutra „još zaleđena i stvrdnuta“. Merijen trpi unutrašnje ništavilo, bez trunke života, pošto se tren ranije zapitala da li se sve najednom pretvorilo u suludo suparništvo i nadmetanje.

Dok se igra dominacije, moći i konverzije u Normalnim ljudima završava rečima: „Reci mi da želiš da me poseduješ“, naratorka Razgovora s prijateljima saopštava kako prijateljica Bobi smatra da je depresija humana reakcija na uslove života u poznom kapitalizmu.

Uštinimo se.

Lomljenjem tela došlo je do konverzije u romanu Sali Runi, bez sumnje, zvezde jedne generacije. (Kako li je piscu koji postane – zvezda generacije... Zamišljamo da to mora biti kao da ste stalno na ekskurziji.)

Nova ekipa verovatno uzima zdravo za gotovo „dušek sa memorijskom penom“ u opisu spajanja dva tela, „drugarsku kres šemu“. Međutim, ova dva romana prevazilaze pomenute okvire. Ne samo zato što su farmerice univerzalnije: „Kroz prozor iznad sudopere video se delić neba, plavog kao farmerke.“ Ili opisa fasade: „Raspored prozora na njenoj kući je takav da ne deluje nimalo gostoljubivo.“

Ožiljci stvarnosti uzeti su bez rukavica. Gledajući Mačku na usijanom limenom krovu, naratorka Razgovora fokusirana je na glumicu. „Lepo sam videla etiketu na unutrašnjem šavu negližea, što mi je skroz razbilo utisak realnosti, iako su negliže i etiketa nesumnjivo bili realni.“

Pored Komunističkog manifesta, Boldvina, Zlatne beležnice, Merijen čita U Svanovom kraju. Sećamo se da potčinjenost zakonima života, Marsel Prust tu vidi kao na pozornici: „...nabor viline haljine, drhtaj njenog malog prsta, odaju materijalno prisustvo žive glumice tamo gde nismo bili sigurni nemamo li pred očima svetlosnu projekciju.“

Irska spisateljica pokazuje kako se pod udarima zakona života lome osetljivi, ranjivi, inteligentni i posebni likovi, u poznom kapitalizmu.

(NIN, 25. jun 2020)

среда, 12. фебруар 2020.

Bolest senzibiliše čovekov osećaj za opažanje, poput fotografske ploče – misao je Braće Gonkur, nav
петак, 29. новембар 2019.

Pisati stežući zube Oštroumna kritička zapažanja, ideje za budući roman, liste pročitanih knjig
субота, 31. август 2019.

Cipele za bespućeJunaci Popodneva pisca i Velikog pada“, „probuđeni“ zvonom na kapel
среда, 5. јун 2019.

Valjak za sećanja Sigurno ste nekada, na plaži, prisustvovali sceni kada jak vetar iznenada pod