Nin (Tekstovi)
Pjer Asulin, član Akademije Gonkur, ustupio je NIN-u tekst o autobiografiji Vudija Alena i njihovom šokantnom razgovoru o knjigama

Potpuno Vudi, ništa manje Alen 

Ko će ga znati zašto Vudija Alena uvek pitaju da objasni svoj odnos prema filmu, deci, ženama, prema deci svojih žena, prema bejzbolu, pilećim krilcima, ali nikad ne traže da govori o odnosu prema književnosti! Naime, mada je uvek osporavao svoju reputaciju intelektualca, u velikoj meri zasluženu naočarima debelih okvira, dobro je poznato da se mašta takvog umetnika hrani takođe i knjigama. Naročito kad nam je poznata njegova odbojnost prema stvarnosti. Stoga sam ga 2000. godine zamolio za intervju na tu temu, s namerom da ga objavim u časopisu Lir.

Njegova producentska kuća širokogrudo mi je odobrila jedan sat kad bude prolazio kroz Pariz. Pređimo na njegove neuspele pokušaje bavljenja književnom kritikom:

„Išao sam na kurs brzog čitanja i pročitao Rat i mir za dvadeset minuta. U knjizi je reč o Rusiji.“

Jedan sat je malo, jer treba da napišem petnaest šlajfni. Morao sam naći načina da prevladam njegovu rezervisanost, stidljivost, sklonost za povlačenje i da odmah pređem na suštinski važne stvari, zanemarujući konvencije. Dok sam išao k njegovom omiljenom pariskom boravištu, u predgrađu Sen Onore (gde iznajmljuje apartman u Hotelu Bristol), pripremajući kasetofon, shvatio sam da je na kaseti koja je bila unutra snimljen dugačak razgovor koji sam vodio s Filipom Rotom prethodne godine u Njujorku. A jedno ili dva moja pitanja ticala su se Vudija Alena… Uistinu, sanjao sam o tome da uspostavim dijalog između njih, jer imaju dodirnih tačaka: jevrejstvo, Njujork, veći uspeh u Evropi nego u Americi, i tako dalje; ali, baš u takvim slučajevima, to retko uspeva, jer spone koje deluju sasvim očevidno, pošto su prirodne, odmah se prekinu.

Čim smo se sastali, jedna asistentkinja nam je skrenula pažnju na to da smo potpuno isto obučeni: nosili smo iste marke i iste modele, čak i čarapa i cipela, samo su se boje malo razlikovale. Sećajući se jedne od njegovih metafizičkih misli („Ništa ne znam o onostranom, ali ipak bih poneo rezervne gaće”), uplašio sam se da će poželeti detaljnije da proveri našu neverovatnu usklađenost, ali uzdržao se od toga. Led početne nelagodnosti bio je probijen. No, trebalo je da požurim, jer je mnoštvo mojih kolega u hodniku nestrpljivo cupkalo. Seli smo jedan do drugog. Počeo sam:

„Volite li Filipa Rota?“

„Naravno! Pročitao sam većinu njegovih knjiga. Zašto?“

„Pitam zato što on vas ne voli.“

„Ah…“

Onda sam pustio traku tačno od mesta gde je pisac počeo da govori o reditelju:

„Vudi Alen postoji samo zahvaljujući naivnosti Evropljana. U ovoj fazi to je prosto dirljivo. Njegovi filmovi su isprazni, detinjasti… Nema tu ni najmanjeg zametka misli ni inventivnosti. Njegovo viđenje intelektualnog miljea svodi se na smešan kliše. On sam nije intelektualac, nego potrošač kulturnih proizvoda iz robne kuće… Ništa ne zna o društvu koje prikazuje… Uopšte ne razume kako ljudi žive, jer ih nikad ne prikazuje… To je karikatura.“

Dok je trajalo to mučenje na kauču, Vudi Alen, vidno pogođen, uvukao je glavu među ramena i nervozno uvrtao neku gumicu koju je uzeo sa stola, dok na kraju nije pukla. Odletela je i udarila ga u nos, ali jedva da se trgnuo, pod tom torturom stvarno je delovao malo perverzno. Nije hteo da kritikuje onoga ko je kritikovao njega, ponovio je da se bezuslovno divi tom genijalnom romanopiscu. Intervju je počeo.

Vudi Alen je priznao da je počeo da čita u samoodbrani kad je imao otprilike sedamnaest godina, u vreme kad su bile popularne jedino smešne satire Maksa Šulmana i krimići Mikija Spilejna (razumljivo: Poljubac smrti, sećamo se jedne od najboljih istraga Majka Hamera!), isključivo s ciljem da zavodi žene. To je dvostruko kompulsivna aktivnost. Upravo tu se zauvek zaljubio u Čehovljev univerzum i eleganciju, i tom piscu nikad neće prestati da otplaćuje dug. Razgovarali smo o tome šta njegovi filmovi Enterijeri i Hana i njene sestre duguju Trima sestrama, a njegov film SeptembarUjka Vanji, pričali smo o kafkijanskoj komici njegovih filmova, o borhesovskoj dimenziji filma Zelig, a zatim, bez reda, o elementima njegovog književnog panteona, o pesmama Emili Dikinson i T. S. Eliota, o Floberu i Sentimentalnom vaspitanju, o Džejmsu Džojsu kao autoru Uliksa, mnogo vremena posvetili smo priči o Turgenjevu, i naravno o Solu Belou. Uprkos svemu tome, svi njegovi scenariji bili su originalni, nijedan od njegovih filmova nije nastao na osnovu neke knjige, što ipak ne znači da im se zametak ne nalazi u književnom tekstu.

Dvadeset godina posle tog susreta, kako bih mogao odoleti da se ne zagnjurim u njegovu autobiografiju naslovljenu Povodom ničega (Apropos of Nothing), koja donosi strastvenu pripovest prepoznatljivo živog tona i brze naracije, čiji odeljak o detinjstvu i adolescenciji strašno podseća na neki Skorsezeov film, a pripovedni polet nimalo ne opada na svih 540 stranica! Govori se tu o njegovim ženama, o njegovim filmovima, njegovoj muzici, o čitavom životu! A nije zaobiđena, svakako s razlogom, ni poznata afera, kojoj je posvetio veliki broj stranica: optužba za „nedolične odnose” s ćerkom njegove partnerke (devetogodišnjom Dilan), koju je iznela Mija Farou nakon što je raskinuo vezu s njom, a u medije ju je preneo i proširio Ronan Farou, Mijin sin. To svedočanstvo nju prikazuje u lošem svetlu, a lako se dâ proveriti i utoliko je uverljivije što su Alena dve istrage već proglasile nevinim, a on činjenice iznosi na nepristrasan način, uz nezaobilaznu duhovitost i šale na sopstveni račun, čak i u ovakvom kontekstu. No, to verovatno neće biti dovoljno da uveri sve njegove ljute protivnike koji po svaku cenu žele da ga proglase pedofilom. Kritika objavljena u listu Liberasion toliko dosledno drži stranu optužbe da autoru knjige čak zamera da je „egocentričan”, što je prilično smešno, budući da je reč o autobiografiji!

Vudi Alen u knjizi priznaje želju da se dokaže kao pisac, ako već više ne može da snima filmove – a znamo na kakve prepreke aludira, jer svoj poslednji film nije mogao da prikaže u svojoj zemlji, a autobiografiju Povodom ničega izdavačka kuća Ašet SAD sramno je izbacila iz programa, popustivši pod kampanjom pritisaka i zastrašivanja, da bi tek u zadnji čas prihvatila da je objavi malena izdavačka kuća Arkejd.

Biće kao Tenesi Vilijams ili neće biti ništa! To je program, ako prilike dozvole, za završetak njegovog puta ovde dole. Fikcija, to je jedino što prihvata. Naime, koje god izražajno sredstvo upotrebio, stvarnost ostaje njegov najgori neprijatelj. Ali ako uspe da citira dvojicu velikih romanesknih junaka već u prvoj rečenici (Holdena Kolfilda i Dejvida Koperfilda), time isplaćuje ceo svoj književni račun, računajući tu i fascinaciju Hemingvejem, još otkad se zaljubio u njegovu unuku Marijel.

„Ernest Hemingvej je postao moj heroj čim sam počeo da čitam ozbiljnu književnost. Mogu da otvorim bilo koju stranicu koje god njegove knjige i ošamuti me poetičnost njegove proze. Ne sećam se više ko me je pozvao onog dana kad je izvršio samoubistvo, ali razgovarao sam telefonom s Lujzom, da jedno s drugim podelimo tugu. Bilo je to na početku naše veze. Posle toga, uz čašicu, razmenjivali smo lepe priče o samoubistvu. Njoj se više dopadala pomisao na metak u slepoočnicu, a ja bih radije gurnuo glavu u mašinu za pranje veša i uključio program kompletnog pranja. […] Toliko je fascinantan bio Hemingvejev mit…“

To je sve, ili bezmalo sve što mi je rekao o književnosti i piscima. Ja bih to zaboravio, ali on nije; piše na stranici 249: „Pohvalio sam izvesnog Filipa Rota…“

Pjer Asulin (NIN, 16. jul 2020)

Pisac, novinar, istoričar i radio hroničar Pjer Asulin, član Akademije Gonkur, objavio je više od trideset knjiga. Autor je desetine romana, dela dokumentarne proze i kapitalnih biografija, pored ostalog, Galimara, Eržea, Simenona, Anrija Kartije-Bresona, kolekcionara Mojsija de Komondoa... Ivana Hadži-Popović prevela je za izdavačku kuću Albatros plus njegov roman Klijentkinja. Pripovedač otvara brojne poštanske vreće pune neotvorenih pisama što su ih Nemci ostavili za sobom bežeći iz Pariza – pisama u kojima su građani sramno potkazivali Jevreje, počinjući  uobičajenim obrascem: „Imam čast da vas obavestim...“

четвртак, 3. август 2023.

Nemački nedeljnik Cajt napravio je u svom podlistu Magazin veliki razgovor sa Francom Jozefom Vagn
четвртак, 3. август 2023.

Trezor je podsetio na izvanredni TV opus Dragana Babića (1937–2013), emitujući na desetogodišnjicu
четвртак, 3. август 2023.

Fragmenti preuzeti iz različitih filmova sa teritorija SAD i Velike Britanije nastalih u periodu H
четвртак, 3. август 2023.

Dok su kritičari Književnog života birali „važnija“ izdanja, Vislava Šimborska pisala je kritike k