Nin (Tekstovi)
Kaubojci u udarnom TV terminu: U osam i deset za Divlji zapad (ili revolveri globalne melanholije)

Vestern filmovi nude nam predivne pejzaže u koje bismo mogli da se preselimo i na tren zaboravimo stvarnost pandemije. Ali, kakvo nas društvo danas tamo čeka?

Pokušao sam da u arhivi NIN-a rekonstruišem bioskopski repertoar iz šezdesetih, na temelju rubrike Filmski barometar. Okosnicu tog vodiča, sačinjenog od nekoliko kratkih kritika, uglavnom su činili osvrti na tada aktuelne kaubojce. Bilo je to vreme kada ste ispred velikog platna, sedeći u prvom redu, sakupljali čaure.

A onda su ostvarenja sa požutelih stranica sve češće krenule da silaze u našu stvarnost. Televizije su počele da ih prikazuju vikendom uveče, u udarnom terminu.

Udarni termin – sad i sam zvuči zastarelo, kao da pripada eri Divljeg zapada. Raspravlja se da li su ga obesmislili internet, medijateke i opcija premotavanja.

Kako god, šaltajući programe, sve češće natrčimo na vestern, ili se potpuno preselimo na specijalizovani kanal.

Poznavao sam novinara kome je stari filmski kritičar ostavio u nasleđe desetine i desetine svojih blokčića. Žalio se da ih je nemoguće rekonstruisati. Dve-tri reči ispisane brzim potezom u mraku dvorane, sigurno su skretale pažnju na dobru scenu ili sočan dijalog.

Zato je odštampani Filmski barometar bio poput pronađenog blaga! Pre nego što bi krenuo sa sažetim zapisima, nepotpisani kritičar je u rečenici ocenjivao proteklu kino nedelju.

Dugo sam se pitao da li je pomenutu kolumnu pisao Dragoslav Zira Adamović. U svojim drugim člancima takođe je često koristio crtu, kada želi da naglasi određenu stvar; da na tren, kao pre obračuna pred salunom, stopira sat i zaustavi dah.

Bilo je u arhivi i fantastičnijih otkrića (pismo Čarlija Čaplina upućeno NIN-u, na primer) – ali ništa manje zanimljiva nije bila činjenica da je Četrdeset revolveraša naš hroničar gledao 1968, nekoliko dana(!) posle terorističkog napada na bioskop 20. oktobar.

„Posle stravičnog događaja navala na bioskopske dvorane je nešto opala“, zaključio je, a potom prešao na radnju. „Revolveraša ima toliko da ih je teško i prebrojati, pa se film verovatno i zove Četrdeset revolveraša da nas spase muke da ih prebrojavamo. I ovaj film je u nekim delovima koristio tehniku iz venecijanskih romana u sveskama – tu su porodične večere četrdesetorice ubojica, svećnjaci, scene na groblju. Nije ostao dužan ni kaubojskim rekvizitima, čak ih je obogatio jednim kompletnim uraganom. Tu je i lepa ali nesrećna i zapostavljena oružarka.“

Književnik Filip David kaže da su vesterni, „u njegovo vreme“, negde od pedesetih pa do sedamdesetih, bili veoma omiljeni, u stvari najgledaniji. „Nije bilo televizije, kompjutera.  Sasvim drugi svet... Među mladima su popularni bili romani Karla Maja o Divljem zapadu, Vinetuu, Old Šaterhendu i ostalima.“

Poslednji lov Ričarda Bruksa, U tri i deset za Jumu Delmera Dejvisa, Revolveraš Henrija Kinga, Žuto nebo Vilijama Velmana, Tragači Džona Forda – nabraja svojih pet omiljenih vesterna Miroljub Stojanović. Kritičar NIN-a najviše voli one iz klasičnog razdoblja, ali i „antivesterne“ novijeg doba. „Dvoboj na Misuriju Artura Pena možda je najbolji antivestern svih vremena.“

Pobegnite iz karantina gledajući kaubojac – poručuje članak objavljen u magazinu Atlantik,  razmatrajući da li je reč o žanru idealnom za doba socijalne distance i zatvaranja, zbog predivnih krajolika kakve otvara. Novinar zaključuje da tu nema klaustrofobije: malo se stvari odvija u zatvorenom prostoru. Poruka je jasna: vesterni nude čist kinematografski eskapizam, izvode nas iz hermetički zatvorenih domova u beskrajne pejzaže.

Vreme je stvarno odvratno: ne ostane čoveku drugo nego da pljune kroz zube. (Premda, trenutno, ni to ne sme!) Međutim, rečenice Filipa Davida teraju nas da se zamislimo: „Iz njih smo učili o pravdi, poštenju, moralu, hrabrosti, o dalekom, nedostižnom svetu gde su razbojnici bili razbojnici, osvetnici osvetnici; revolveraši delili pravdu, a loši revolveraši bivali kažnjavani. Iz današnje perspektive, jasno je da su stvarani po određenim žanrovskim klišeima, ali oni najbolji i sada jesu prava remek dela.“

Iz kakvih se danas video sadržaja izvlače lekcije o pravdi i poštenju?

Trebalo bi da se pogledamo u oči i ne prenagljujemo s odgovorima. U pomenutom žanru barem ima zaustavljenog vremena da glumci igraju obrvama. Istvud, Vejn, Kuper, Fonda, Stjuart, Bronson, Mičam, Marvin...

Više nas kopka reakcija nove generacije. O čemu bi mogli da razmišljaju pošto se iznenada nađu u svetu muškaraca što brzo potežu pištolje ili usamljeni, na konju, idu ka sumraku, kroz preriju... 

Taj bi svet njima mogao da bude toliko dalek da se iznerviraju ukoliko se do odjavne špice ne pojavi i dinosaurus. Da se ljute taman onoliko koliko smo mi bili besni kada se između konjanika odjednom provuče drndavi automobil. Točak su izumeli za poštansku kočiju, šta drugo!

Kaubojci jasno pokazuju šta je u međuvremenu, i u kolikoj meri, u društvu pošlo na bolje, gde se ne mrda, a šta se usput dogodilo s prirodom.

Autor Filmskog barometra još šezdesetih markira različite i nikako bezazlene klišee. Ponekad se od njih odstupa na egzotičan način: „Jugozapadno od Sonore, sa Marlonom Brandom, korektan film, napravljen vešto, uz upotrebu svih vestern-rikvizita, uz jedan specijalitet: strašnije od revolveraša su dve smrtonosne škorpije!“

No, i njemu je jasno dokle ide stereotipno prikazivanje Indijanaca; zašto su stvari tako postavljene i na koji je način publika percipirala lako razumljive moralne granice i atraktivne priče, bez obaziranja na istorijsku autentičnost.

Belo pero, film Roberta Vajsa: Častan je izuzetak ove nedelje; to je retko snažna vestern-drama. Pravljena na savremenoj liniji tretiranja Divljeg zapada, tretman `belih` i `crvenih` je ravnopravan, ovde su čak prema Indijancima bili nešto sentimentalniji nego prema `belima`. Intonirano tako kao prećutno priznanje jednog velikog, u stvari zločina (genocida) prema nesrećnim crvenokošcima.“

NIN-ova rubika hvali rušenje stereotipa. „Dvoboj kod Dijabla: Čist i moderan vestern u kome postoji kuriozitet – crni revolveraš koga izvrsno igra fenomenali Sidni Poatje. Junak nije izašao iz poznate knjige koja sadrže vestern-klišea. Poatje ne bi bio ono što jeste kada liku koji izgrađuje ne bu utisnuo snažni pečat svoga talenta: njegov revolveraš je besprekorni džentlmen (podatak više za ovaj američki film jer Poatje je – Crnac), hrabar je, pametan, pronicljiv i bori se za pravu stvar. Peripetije su mnogobrojne a sve je izvan stereotipnog.“

Naslovi su, razume se, prava pikanterija. „Revolveri ne diskutuju: Sve što ima u ovom filmu iscrpeno je u ovom famoznom naslovu. Za distributere je najvažanije da je u boji, da je na širokom platnu, da ima mnogo pucnjave i – tačka!“

Danas snažan eskapistički sudar mogla bi da umanji činjenica da se žanr decenijama ugrađivao u domaću kinematografiju?

„Uticaj vesterna na domaću kinematografiju bio je ogroman, zašto to ne priznati“, objašnjava Miroljub Stojanović. „Pa sva ta epopeja zvana partizanski film, nezamisliva je bez poetike vesterna. Ekstrapolacija dobro-zlo, prostor za katarzu, mogućnost identifikacije, pobeda dobra bez natruha, sve je to implikovalo domaću filmsku ideologiju. Šiba Krvavac je direktni sukcesor velikih majstora. Jedino što nije odgovaralo jugoslovenskoj ideološkoj svesti je ideologija pojedinca (usamljenog revolveraša). To je to odstupanje.“

Prepoznajemo trag i u novim svetskim ostvarenjima. „Tarantino je u biti nezamisliv bez vesterna. P. T. Anderson takođe… Endrju Dominik, recimo, dete je vesterna. Mnogo je primera. Divno je što vestern kao forma, a ne samo kao žanr, nikada nije suštinski napušten.“

A kako bi bio –  pita se Stojanović. „Globalna melanholija,  u koju je svetski film potonuo, najpre duguje melanholiji vesterna.“ Objašnjava da je reč o svesti da su neke forme, određeni modaliteti života i pojedini etički horizonti, naprosto potrošeni i da njihovo oživljavanje jednostavno nije moguće. „A to što smo u agoničnoj situaciji, što se s tim ne mirimo i pravimo beskrajne repeticije lamentiranja, postaju sadržaji naše umetnosti.“

Zato kaubojac u udarnom terminu, usred pandemije, ne mora nužno da izazove šok. U nama traje iskustvo Divljeg zapada.

Pa, zar nikada niste vodili ljubav, ili bar prespavali u kaubojkama...

(NIN, 14. januar 2021)

четвртак, 23. новембар 2023.

Crteži na kamenim „grobnicama“, grafiti na fasadama blokova, svetliji tonovi na koži glavne junaki
четвртак, 23. новембар 2023.

Dramski program Radio Beograda raspisao je konkurs za originalnu radio-dramu, radio-dramu za decu,
четвртак, 23. новембар 2023.

Gonkura je napokon dobio roman (u užem smislu reči) – prokomentarisao je pisac i prevodilac Bojan
петак, 3. новембар 2023.

Entoni Tizdejl (@AnthonyTeasdale) piše na društvenoj mreži X da je Stenli Tuči najbolje odeveni čo