Nin
Sara Mesa, španska književnica: Šta traže oni koji kradu

Ako je fetišizam zanimljiv, to je zato što govori o uobrazilji, o nestvarnom. Preko jednog fizičkog elementa stvara se čitav paralelni svet, nevidljiv za tuđe poglede – kaže za NIN autorka romana Ožiljak

Kakve identitete gradimo na internetu i da li su oni zaista lažni – samo su dva pitanja o kojima razmišljamo čitajući roman Ožiljak, objavljen u izdavačkoj kući Klio, u prevodu Ane Marković. Sara Mesa ispisuje priču o Sonji, sa stipendijom u opštinskom arhivu, što ispunjava svakodnevicu programiranom rutinom, unoseći u kompjuter nekakve podatke.

Da bi prekratila vreme i bezvoljnost, uz rasejano čupkanje sunđera iz rukonaslona, odlazi na internet, traži razonodu u video-igrama i počinje da četuje. Kao da joj sve to nije dosta, odlučuje da se pridruži književnom forumu i dobija poruku od korisnika sa imenom Knut Hamsun. Počinju da se dopisuju, da razmenjuju mejlove (i fotografije!), sve dok književnica ne zaokruži čitav krug-net tema još uvek aktuelnim licitacijama i trgovinom na internetu.

No, ključna stvar jeste što njen Knut krade knjige, diskove i najskuplju garderobu, uporno joj sve šaljući redovnom poštom, kao skupoceni poklon, sa molbom da ona plati poštarinu.

Činjenica da „paje stvari“ (kako se govorilo pre nove ere) isključivo iz velikih trgovinskih lanaca, ubeđen da multinacionalkama ne nanosi ni najmanju ogrebotinu – dovodi nas do rečenice sa 98. stranice. „Bekstvo iz buržujskog sistema na prvom mestu se zasniva na promeni paradigme o vlasništvu.“

Njih dvoje pripadaju istoj klasi.

I on misli da bi ona trebalo da počne da piše.

Roman nas neprekidno baca iza „razgovora“ dva „lažna“ profila na mreži, odgonetajući šta znači narušiti ritam dopisivanja, ili kada nam kroz glavu prvi put prođe reč – uhođenje.

Ožiljak nije krimić, ali književnica vešto gradi napetu atmosferu. Kakvim pripovedačkim postupcima to postiže? Govoreći o Agati Kristi za jedan magazin, Malkom Gledvel kaže da je stvar u brzini kojom pisac deli informacije sa čitaocem. Ukoliko previše dugo zadržavaš stvari vezane za skriveni deo priče, onda na kraju odjednom moraš da ih sve ubaciš u čitaočeva usta.

„Da, u suštini se slažem, reč je o načinu na koji se iznose informacije: koliko i kada, i pre svega, u kojim trenucima“, odgovara Sara Mesa u razgovoru za NIN. „Narativna tenzija se ostvaruje pažljivim mešanjem onoga što se kaže i prećutanog. Tokom romana provlače se određeni ključevi za tumačenja, poneki na gotovo neprimetan način, ali oni kasnije dobijaju na težini.“

U Ožiljku se, sem toga, igra pripovedačkim vremenom. „Ne kako bih konstruisala nekakvu slagalicu, niti da bih nepotrebno čitaocima usložnila stvari, već zato što ta igra flešbeka i flešforvarda takođe izaziva iščekivanje. U svakom slučaju, moram naglasiti da je to nešto što radim intuitivno. Ne planiram previše koje ću strukture koristiti.“

Za svog junaka odabrala je niknejm Knut Hamsun.

„Dobro je pristajao jednoj takvoj provokativnoj, ali i učenoj osobi. Govori o nekoj vrsti prefinjenosti koja nastoji da uzdrma izvesnosti, da ide protiv političke korektnosti. Danas je Hamsun ponovo vrlo cenjen kao pisac, ali tokom dugo vremena njegovo su ime dovodili u pitanje zbog podrške nacizmu.“

Sonja neprestano dobija pakete sa knjigama. Duhovito je što baš u trenu kada formira svoju porodicu, na poklon stižu priče Džona Čivera. Očigledan je sistem ukoliko govorimo o pakovanju pošiljki. Džon Čiver je znao sve moguće načine na koje može da se raspadne familija.

Sara Mesa ne misli tako! Potvrđuje da autori koje junakinja traži da čita i knjige koje joj Knut šalje mogu proizvesti brojna mala značenja vezana za njihovu ličnu priču, ali to nije efekat koji se trudila da ostvari.

„S druge strane, Sonjin krah nije samo porodični… Rekla bih da je reč o vitalnom krahu, da on ima jednu egzistencijalnu dimenziju.“

Primećujemo da postoji nekakva čudna stvar u dijalozima. Neprestano imamo utisak da se radi o rečenicama koje su likovi razmenili, ali i da su one istovremeno ostale zatočene u njima.

Zid. Svako priča za sebe.

„U ovom romanu na dijaloge se odražavaju dve ključne stvari: prvo to što se dijalozi mešaju s razmišljanjima (samo njenim) i rečenicama izvučenim iz prepiske (prevashodno njegovim); drugo je karakter muškog junaka, napornog i perfekcioniste, koji ne dopušta opušteniju upotrebu jezika i zato ponekad govori na tako rigidan i malo prirodan način. U mojim potonjim romanima dijalozi su drugačiji, sadrže usmene i ekspresivne elemente, anakolute... Mislim da ne postoji samo jedan način da se konstruišu dijalozi, to u potpunosti zavisi od toga ko su ti koji govore.“

Uvrnuti su i naši razgovori na društvenim mrežama... Ni u romanu nisu načisto da li je nešto stvarno ili ne. Sonja posmatra muža u realnom životu i deluje joj kao stranac.

„Junaci imaju složen unutrašnji život, osećaju kako su sami i neshvaćeni, i pred neuspehom u stvarnom životu traže utočište u uobrazilji. Logično, sve ono što okružuje internet (a, uzgred, moj roman prethodi usponu društvenih mreža) stostruko umnožava mogućnosti uobrazilje: maskiranje, konstruisanje dvostrukog života, čista iluzija i druge stvari.“

U vezi sa tim su identiteti koje gradimo na internetu. Tačno, izmišljeno – ko će ga znati!

„Dabome, dođe nam da se zamislimo, koja je Sonja stvarnija. Ona koja održava naizgled normalan porodični život, sastaje se s prijateljicama i razgovara s mužem. Ili ona koja potajno isprobava preskupi donji veš koji nikada neće moći da obuče u stvarnom životu. Možda ta vrsta donjeg veša predstavlja kao malo šta drugo taj rascep. Ako je fetišizam zanimljiv, to je zato što govori o uobrazilji, o nestvarnom. Preko jednog fizičkog elementa stvara se čitav paralelni svet, nevidljiv za tuđe poglede.“

Krađa knjiga i skupocenog donjeg veša otvara pitanja imovine. Šta kome pripada, zašto neko postane lopov... Sonja i Knut ne zaboravljaju iz kog miljea dolaze.

„Tema privatnog vlasništva je ključna (u mojim drugim proznim delima takođe se pojavljuje lajtmotiv pljačke), kao i tema promene društvene klase preko kulture, klasne ozlojeđenosti, društvene nejednakosti.“

Valjalo bi postaviti nekoliko pitanja o priči, ističe, koja se ne postavljaju eksplicitno, ali su zanimljiva. „Da li bi Sonja bila toliko frustrirana da je imala druge prilike u životu – vidimo je kao mladu kako se stara o svojoj porodici, gotovo bez ikakve slobode? Koliko sputava posao koji se radi samo da bi se platili računi, bez ikakve zainteresovanosti? Šta traži Knut kada krade? Da naplati ono što mu duguju, ono na šta veruje da ima pravo? Činjenica da Knut krade ili skupe predmete ili predmete povezane s kulturom (knjige, diskove) jeste ključna.“

U knjizi zaključuju da je škola najopasnije mesto za socijalizaciju. Volimo tu rečenicu! Slaže li se sa gledištem junaka?

„Znam da zvuči veoma loše saglasiti se s takvom poukom, ali da, u opštim crtama, ja se slažem. Međutim, ima drugih mesta socijalizacije koja smatram opasnijim od škole. Na prvom mestu, posao (radno okruženje, hoću reći). Na drugom mestu, porodica (ne u svim slučajevima, jasno, ali da mnogo češće nego što se želi priznati).“

Na kraju, Ožiljak govori o pisanju. Voleli bismo da saznamo kako piše.

„Moj način pisanja je neka vrsta istraživanja od strane osobe koja nema ni alatke ni strpljivost istraživača. Tako da napredujem pomalo posrćući. Da bih vam opisala taj proces, mogla bih reći kako obeležavam izvesne tačke pre nego što počnem (zamisli, slike), ali nemam nikakvu predstavu o tome kakav će crtež nastati kada se ove tačke spoje. Deo čarolije!“

(NIN, 25. mart 2021)

четвртак, 18. мај 2023.

Primajući NIN-ovu nagradu za 1994, pisac je najavio ciklus od četiri toma, otvoren upravo romanom
среда, 3. мај 2023.

Kada su Dupčeka smenili sa svih funkcija, stalno ga je pratila državna bezbednost. Sretao sam ga u
четвртак, 6. април 2023.

Već smo dotakli opus književnika Dejmona Galguta (Pretorija, 1963) kada je dobio Bukera, odmah pos
четвртак, 23. март 2023.

Nema tog postapokaliptičnog teksta koji je dorastao onome što će nam se dogoditi. Anksioznost ličn