Kada brinete o osobi s demencijom, najčešće se trudite da je vratite u realnost i ubedite u dogovorene dimenzije prostora i vremena. Ali u jednom trenu, suočeni po ko zna koji put s očajničkom molbom voljenog da ga odvedete „kući“, premda se ni na tren niste makli odatle – u vama se javlja potreba da odustanete i pristanete na igru. U redu, više te neću ispravljati, nego ću te nakratko pustiti da ti mene vodiš kroz svoj iskonstruisani svet, da vidimo gde se i šta u toj paralelnoj realnosti nalazi.

„Veo prošloga prekrio je njezino sada“, piše nemački književnik Saša Stanišić u romanu Porijeklo (izdavač: Booka; prevod: Anda Bukvić Pažin), čiji glavni junak u priču o poreklu ulazi kroz fragment o svojoj baki. Ona s balkona doziva devojčicu, spušta se u čarapama na ulicu da bi došla do nje, ali deteta tamo nema. „7. marta 2018, Višegrad, Bosna i Hercegovina. Baka ima 87 godina, i ima 11 godina.“

Pripovedač ove proze, nagrađene najznačajnijim nemačkim književnim priznanjem Deutscher Buchpreis, počinje da sakuplja sećanja kad baka Kristina krene da ih gubi. Uz bitnu napomenu: „Moja su sjećanja varijable čežnje. Bakine su varijable bolesti.“

 

U kakvom odnosu onda stoje fikcija i autobiografsko? Već na 17. stranici, Kristina proročki govori naratoru, još dečaku, da nikada neće varati i lagati, nego samo preterivati i izmišljati. Slaže li se Saša Stanišić s likom koji stranicu kasnije podvlači da je „fikcija otvoreni sistem od izmišljanja, opažanja i sjećanja koji se tare o stvari koje su se doista dogodile“...

Porijeklo je, reći će u razgovoru za NIN, put kroz četiri sveta: „Svijet moje dementne bake, u kom – dok ja brodim po svojim sjećanjima, ona tone u njenima. Svijet mog djetinjstva u Jugoslaviji. Svijet jednog sela na granici Bosne i Srbije, Oskoruše, gdje su preci mog djede živjeli. Moj njemački svijet i pubertet, moja socijalizacija pod stranim jezikom i novim životnim okolnostima. Bake više nema, Jugoslavija je arhivirana, djetinjstvo prošlo, Oskoruša nestaje.“

Šta je literatura u svemu tome? „Znam samo šta nije! Nije kompas jer sam i u pisanju bio bez pravca i cilja. Nije vozilo, jer me ipak nije mogla odvesti u svaki ćošak svih svjetova. Nije spas, jer – od čega sad spas? Dobro sam... Nije ni potraga, jer mislim da treba znati šta tražiš ako u potragu kreneš. Znao sam samo da napokon želim da razmislim i napišem nekoliko meni važnih stvari. Da se ne zaborave, da se ne izgube. Možda arhiv? Nije ni to, jer za arhiv ne bih smjeo pretjerivati, niti izmišljati, a jesam.“

Istovremeno, govori, sve mu je to blisko, ali i odvojeno od njega. Dodaje da roman govori o ženama u socijalizmu. O starosti. O nemoći. O demenciji. „Knjiga ne o `našim`, nego o svim ratovima koji ostavljaju ljude bez doma i kradu nam sadašnjost i budućnost. O nacionalizmu i njegovim plodovima mržnje, o izbjeglištvu; knjiga o onome što se nama dešavalo pri bijegu.“ Roman, kaže za naš magazin, o onome što se izbeglicama danas dešava po južnoj Evropi, a događalo se i u Srbiji. Neki policajci su ih prebijali i pljačkali.

Zanimalo ga je kakve smo osobe nakon svega doživljenog: „Mozaik ne jednog porijekla, nego njih masu. Početaka, jezika, sretanja i nesreća. Identitet kao suma svih života, slučaja i slućenja, koji nas definišu, i svih fikcija koje su dio svakog identiteta.“

Pećina, mračna šuma, zmija, gušter, zmaj, utvare, avet, gmaz, aždaja, veštica, vila. Reči uzlaze u prozu, satkanu od legendi i sećanja, zajedno s rođacima. I ponekim lingvistom. 

„Porijeklo je kolaž raznih utjecaja. Oni su bili važni u prošlosti i definiraju me u sadašnjosti. Tu su sopstvena razmišljanja i mišljenja drugih, mnogo pametnijih od mene. Drugih pisaca isto: Ajhendorfa, na primjer. Ali i bake koja je bila pametnija i od Ajhendorfa, i od mene. Također, jezika: ovog, meni čudnog i pomalo dalekog, i njemačkog, kojem sam se približio. Knjiga je u stvari formirajući dio mog identiteta postala u toku pisanja.“ 

Saša Stanišić je rođen 1978. godine u Višegradu, u Bosni i Hercegovini. Kao četrnaestogodišnjak je s porodicom napustio rodni grad, bežeći od ratnih razaranja i preselio se u Hajdelberg. Studirao je na Nemačkom fakultetu za književno stvaralaštvo u Lajpcigu. Posle prvenca Kako vojnik popravlja gramofon, napisanog na nemačkom i prevedenog na trideset jezika, postao je jedan od najvažnijih prozaista. Roman Pred svetkovinu dobio je nagradu Sajma knjiga u Lajpcigu. Objavio je zbirku priča Klopkari.

Ovde skače kroz vreme! Junak odlazi u selo Oskoruša, na groblje, ispisuje životopise predaka. Snažne su scene prilagođavanja u Nemačkoj, gluvarenja na benzinskoj pumpi, stvaranja drugog Ja. Pripovedačeva igra popisa počinje 2008, od zahteva upućenog nemačkom Uredu za strance: da bi tražio državljanstvo, stranac mora da preda životopis napisan rukom.

„Rat je porijeklo“, čitamo u poglavlju Fragmenti. „To je nama bio: majka i ja pobjegli smo preko Srbije, Mađarske i Hrvatske u Njemačku. U Hajdelberg smo stigli 24. avgusta 1992. Otac nas je prebacio preko granice sa Srbijom i vratio u Višegrad, da bude uz svoju majku. Pridružio nam se nakon pola godine i sa sobom donio smeđi kofer, nesanicu i ožiljak na bedru. Za porijeklo ožiljka do danas nisam pitao.“

Dok roditelji u izbeglištvu rade teške poslove, on pokušava da pronađe nove prijatelje, da „dođe do jezika“. Još na pomen poskoka, jasno je da Porijeklo predstavlja roman o rečima. Ne razbija se na slogove jedino naslov, već roditelji pred detetom menjaju glasove, „smekšavaju suglasnike“. U novoj zemlji, treba opet da progovori. A u sećanjima: „Zmija je teža i toplija negoli sam zamišljao. Držati je tako isto kao ne znati šta reći.“

Smatra da ne mora biti u pitanju isključivo strani jezik u odnosu prema pomenutom Ja. Važan je jezik komšiluka, društva, nekad agresivnog, nekad milostivog; jezik ljubavi i intimnosti. „Porijeklo pripovijeda ko je čovjek u zavisnosti od onoga šta mu jezik daje. Ili, nažalost, ponekad uzima, pogotovo ako si manjina u jeziku drugih, ukoliko si stranac i ne `pripadaš`.“ 

Podvukli smo rečenicu: „Udaljavanja su način moga pisanja.“

„Pokušavam gledati na sebe kao na lik – protagonistu nekog života sličnog mom životu“, odgovara. „Na primjer, da nije bilo tog nacionalizma iz osamdesetih i devedesetih, vjerovatno bi i danas bilo manje ovih šovinističkih bezdana koji na iluzijama nacionalnih ili etničkih vrijednosti ljude još uvijek dijele na ove i one. I ja ne bih odgovarao na vaša pitanja. Da rata nije bilo, ne bih sada morao da u svakoj trećoj rečenici gledam google translate: kako se neka riječ kaže na našem... Sve je ovo moj lik. Tako ide udaljavanje od mene – „posmatram“ se kucajući ovu rečenicu, iz ptičje perspektive, koja mi odobrava da skontam kako sam uopšte došao do privilegije dati intervju novinama. Jer da nije te opsjednutosti naslijeđem i porijeklom na našim prostorima, puno više ljudi bi tu vodilo puno bolje živote i pobijedili bismo čitav svijet i u fudbalu i u košarci i ja ne bih bio ja. “

Za junake veli da su otišli iz svojih života. Ispada da se pisanjem vraća.

„Bilo bi fino da može tako lako.“

Ne zaboravljamo da za majku poreklo znači ustuknuti kad neko u rodnom gradu uzvikne njeno ime. Ni činjenicu da u Višegradu za Stanišićevog protagonistu više nema neopterećenog mesta. Zaključiće da ne postoji sećanje koje je isključivo lično, da gotovo nijedno ne dolazi bez dodatka, bez fusnote počinioca, žrtava i zverstava koji su se onde odigrali. Zna za sudske presude ratnim zločincima. 

„Priča o mome djetinjstvu je disonanca. Lopta u vatri nije samo lopta u vatri. Šuma nije bila samo zaklon u igri skrivača. Ja sam te motive tražio.“