Nin
Jani Virk, slovenački književnik: Bez kulture postaćemo orvelovska društva

Gost „Beogradskog festivala evropske književnosti“ govori za NIN o svojoj knjizi Ljubav u vazduhu i problemu „oca nacije“ tematizovanom u romanu Poslednje Sergijevo iskušenje

Četrdeset mi je godina, ružno doba: čovjek je još mlad da bi imao želja, a već star da ih ostvaruje – piše Meša Selimović na početku dela Derviš i smrt. Setili smo se te rečenice čitajući roman Ljubav u vazduhu (Arhipelag; prevod: Ana Ristović) i odmah je pročitali piscu Janiju Virku, koji će 24. juna gostovati na „11. Beogradskom festivalu evropske književnosti“.

„Od vremena Meše Selimovića proteklo je puno vremena, pa se i to malo produžilo: ja sam počeo Ljubav u vazduhu negde oko četrdeset i pete, kada se u mom slučaju počela ostvarivati Selimovićeva rečenica vezana za četrdesetogodišnjake“, odgovorio je Jani Virk za NIN.

Šta je bio okidač da se otvori rukopis čiji je glavni junak Blaž, profesor u muzičkoj školi, skoro razvedeni gitarista iz one generacije koja je koristila reč cepa.

„Ne sećam se šta je bio okidač, ali možda jeste stvarno autor Virk hteo da rekapitulira razdoblje svog života (ili života određene generacije muškaraca) – razdoblje otišlo u nepovrat.“

Međutim, dobro pamti ključne koordinate: ljubav, erotika, smrt, prašumske dimenzije u muzici Santane i knjigama Markesa, blaga parodija visoke kulture i umetnosti. „Odnos razvedeni otac – kći u prvim razredima škole, i u tom kontekstu osećanje da je možda to jedina prava ljubav, ljubav koja ne zahteva ništa, od koje egoistički ne očekujemo nikakav reciprocitet.“

Na 150 stranica, u devet celina, tokom devet meseci – od decembra do avgusta – pripovedač opisuje svoj rastrzani život, ispunjen ljubavnim avanturama i čežnjom za Meksikom. Fascinira način kako „obična“ svakodnevica ulazi u fikciju: Blaža zasipa lavina rasute stvarnosti, ostajući u prozi naizgled tiha; čujemo je kao kada se tek dotakne činela ili triangl.

Detalji? Razbesneće se čim vidi da je „devojka iz oglasa“ u kupatilu upotrebila četkicu za zube njegove ćerke Ule.

„Kunderine reči da su književni junaci – dodajem: sa čitavom ikonografijom jednog života – moje neostvarene mogućnosti, važe više ili manje za svaku književnost, pa i za moju... Ne znam tačno koliko ima dimenzija ili različitih teritorija između stvarnosti i fikcije, ali smatram da ih ima mnogo. Dosta sitnica, malih detalja, može da nas odjednom iz jedne dimenzije prebaci na putovanje kroz druge dimenzije, ili da se poslužim vašom suptilnom metaforom: dodir činele ili triangla iza prvog plana stvarnosti vodi u dubinu drugih svetova.“

Pominje druge svetove dok ovaj naš izgleda više ne zarezuje ni vanzemaljce! Po izbijanju epidemije, emitovani su zvanični snimci NLO-a. Činilo se da je malo ljudi obratilo pažnju.

„Mislim da ne živimo u univerzumu; živimo u poliverzumu. Naš problem ili tragedija jeste da ove dimenzije, polifonije različitih svetova, međusobno nisu baš idealno usklađene i da suviše preovlađuje isključivo jedan princip, princip materijalnosti, racija, sile, patrijarhalnog uzurpiranja svega živog, od ljudi do životinja i prirode.“

Seća se da je devedesetih godina snimao dokumentarac o slovenačkom književniku, u kartuzijanskom samostanu Pleterje, ranije poznatom i po tome što su u njemu na nekoliko meseci našli azil umetnici, od sjajnih pisaca do članova NSK-a (Neue Slowenische Kunst).

Prepričava anegdotu. Dok su kolega i on pričali s monahom, svojevrsnim samostanskim predstavnikom za štampu, Virku je u džepu zazvonio telefon. Mobilni se tek pojavio...

„Postideo sam se pomalo. Skoro metafizički i nestvaran mir na početku šume iznenada je presekao elektronski zvuk, nekakva tehnološka smetnja.“ Ugasio je aparat, na šta se monah blago nasmejao. „Samo vi slobodno pričajte, kazao je, ja mislim da tako nevidljivo, po vazduhu, kao reči iz mobilnog telefona, putuju i anđeli; možda na sličan način Bog razgovara s njima...“

Tu sad vidi problem: „Za neke ljude nema rigidnih granica među dimenzijama različitih univerzuma, a mnogi drugi su se rigidno ukočili u samoubilačkim mehanizmima drugog univerzuma, što su nas u dvadesetom veku doveli do Prvog, do Drugog svetskog rata, pa i trenutno haraju po sceni, preteći da uništi čitave kulture, čak Zemlju.“

Otac brine o ćerki u knjizi Ljubav u vazduhu... Šta je s „očevima nacije“? Virkov roman Poslednje Sergijevo iskušenje (Arhipelag; prevod: Ana Ristović) govori o tim likovima. Svaka republika imala je osamdesetih i devedesetih barem jednog. Gde su?

„Očevi nacije sadašnjice trebalo bi da što brže napuste scenu istorije. Na primeru Kine, Rusije, Severne Koreje, Turske i danas vidimo da kada je reč o demokratiji i otvorenom društvu – otac nacije nije baš lik kompatibilan sa otvorenim društvom i demokratijom.“

Ubeđen je da bi odlično bilo kada bi svi koji znaju da čitaju i imaju glasačko pravo, u svim zemljama sveta, pred izbore pročitali Markesov roman Jesen patrijarha. „Ukoliko bi ova iluzija mogla postati stvarnost, nikad više nigde na svetu ne bi bio izabran otac nacije.“

Potvrđuje da Poslednje Sergijevo iskušenje jeste kritika pomenutog fenomena, parodija situacije nastale u svim tranzicijskim državama. „Na prelasku u demokratiju, one su ostale na pola puta. Liče na čoveka koji je uspeo dopola da se obuče i trči po ulici, naočigled svih bez jedne cipele, bez dela odeće, bez gaća, iznenađen što ga ljudi čudno gledaju. Ubeđen da je s njim sve u redu, dok drugi vide da je smešan, da deluje groteskno. Nažalost, za normalan život drugih ljudi, za normalno funkcionisanje društvenih sistema i podsistema, on je opasan.“

Pomenuto delo, deo biblioteke „Sto slovenskih romana“, objavio je 1996. Evropa se od tada promenila.

„Pojedini ideali i nade otišli su u nepovrat. Evolucija društva nije nešto što je garantovano samo po sebi – nimalo! Nuklearna kataklizma ili buduća eksploatacija prirode, mogle bi da u ne baš tako dalekom periodu pogoršaju stvari do takve mere da naša deca, i sledeće generacije, neće moći normalno da žive na Zemlji. Sve su ovo sad vrlo realne opcije.“

Ističe da živimo u doba velikih promena – nije sigurno da ćemo krenuti ka boljoj budućnosti, s novim odnosom prema prirodi i globalnoj kulturi saradnje.

„Na Zemlji je dovoljno svega za sve, ali nedostaje globalna savest o krhkosti čoveka i naše Zemlje.“ Poručuje da bi svi zajedno, i svako za sebe – morali da se angažujemo za bolji svet.

Kultura igra značajnu ulogu. No, na internetu, u novinama, „zabava“ jede „kulturu“. Jani Virk, pisac rođen 1962. u Ljubljani, godinama je bio odgovorni urednik kulturno-umetničkih programa, a već deceniju uređuje igrani program na Radio-televiziji Slovenija.

„Ovaj infotejnment nije baš neki civilizacijski bingo. Najviše me brine što kultura polako (zapravo, sve brže) nestaje iz fokusa država koje su se sačuvale i formirale kroz vekove upravo uz pomoć kulture. Standardi i finansijska podrška padaju i kod nas; volim da se našalim i kažem da napredujemo unazad. Na području javnih medija, uže i šire kulture, situacija je iz godine u godinu sve lošija i u Sloveniji, relativno uspešnoj, prosperitetnoj državi. Sve to vodi u pravcu monolitnih, dirigovanih, represivnih, orvelovskih društava. Do distopija Margaret Atvud iz Sluškinjine priče i drugih njenih romana.“

Uprkos svemu, nije pesimista. Što lošija vremena – kazaće – veći izazov za ljude da se bore za stvari koje daju smisao našim životima. „Za lepotu, za osećaj da smo tu – sa razlogom...“

(NIN, 23. jun 2022)

четвртак, 19. октобар 2023.

Volela bih da je nagrađen Valjarevićev Komo Logika hiperproduktivnosti uvukla se u sistem mišl
четвртак, 19. октобар 2023.

Pre nego što na predstojećem Sajmu knjiga predstavi svoj roman Drugi život Adolfa H., jedan od na
петак, 29. септембар 2023.

Odmah sam znala da će moja glavna junakinja biti prevodilac. Usmeno prevođenje potpuno je drugačij
среда, 20. септембар 2023.

Autor romana Zatvoreno zbog odmora, koji će svoju knjigu predstaviti 23. i 24. septembra u Beograd