Nin (Tekstovi)
Međunarodni beogradski sajam knjiga: Stvarnost u mekom povezu

Strepnja da su čitaoci posle dve godine pauze zaboravili najveću književnu manifestaciju nestala je već prvog dana. Hale je ispunila gužva neuobičajena za otvaranje i radost čitalaca što su se vratili

Pisac sa idejom da pre pandemije napiše „monstr–priču“ o virusu koji ubije milione ljudi, stopira planetu na određeno vreme i sajam pretvori u privremenu bolnicu, sigurno bi se dobro namučio da bude uverljiv, te tako nadmaši „apokalipsa–šik prozu“ (da se poslužimo rečima Igora Mandića).

No, dok posle dve godine pauze, upravo zbog zaraze, 23. oktobra konačno ulazimo na „65. međunarodni beogradski sajam knjiga“, razmišljamo koliko smo se mi u međuvremenu promenili; koliko se izmenila naša mašta, pomerile njene granice i „očekivanja“ čitalaca.

„Velika razlika između stvarnosti i fikcije jeste u tome što ona prva – čak i onda kad je samo zamišljamo – ima moć da nas zaprepasti, naročito ako je tragična“, rekla je za NIN ranije Ani Erno, aktuelna dobitnica Nobelove nagrade. „Možemo probati da zamislimo budućnost, ali nas uvek iznenađuje. Stoga može izgledati da je dokument nadmoćan u odnosu na fikciju, ali s vremenom, radilo se o filmu ili o knjizi, biće shvaćen, prihvaćen manje-više kao fikcija“ – objašnjava francuska spisateljica, čiji roman Zaposednutost odmah nalazimo na štandu izdavačke kuće Štrik, u prevodu Bojana Savića Ostojića.

Ani Erno otvara delo citatom iz proze Džin Ris (1890 –1979). Pa da se utešimo: šta su naše dve izgubljene sajamske jeseni naspram dvadeset sedam leta koliko u javnosti nije bilo ove britanske književnice, autorke klasika Široko Sargaško more (izdavač: Agora; prevod: Alen Bešić), za koju su jedni bili ubeđeni da je umrla, drugi – da glumi da je umrla, treći – da je genijalka, a pojedine komšije iz sela nazivale je vešticom.

Čovek se zamisli. Nije li ovo složeno doba za žanr stručnjake, „mračnjake“ opsednute apokalipsom, ukoliko u gradskom prevozu, do sajma, putnici naširoko pričaju o nuklearnom ratu, olako kao da diktiraju recept za kolače.

Kako zadržati vedro raspoloženje...

Oana Hergenreter ponudila je priče prozaista iz Rumunije, zemlje – počasnog gosta ovogodišnje manifestacije.

„U pričama većine autora koji su našli put u ovu antologiju čitalac će naići na poznate mu pojmove poput mleka u prahu ili redova za meso/hleb/ulje, ili slike bolnica ostavljenih na milost i nemilost vremenu i glodarima“ – piše u predgovoru Antologije savremene rumunske priče (Arhipelag), napominjući da su teme, opsezi, stil i žanrovski elementi u izabranim tekstovima zaista raznoliki. „Opisi realnosti socijalizma (u kojem su neki od autora živeli veći deo detinjstva, mladosti, pa i zrelog doba, a neki ga se `sećaju` više iz opisa kolektivne traume nego one sopstvene) i opisi tranzicione kulture i društva...“

Izbor zatvara fikcija „Inicijacija“ Kalina Torsana, sa sledećim uvodnim dijalogom:

Ko je?

Vezano za smak sveta, gospođo!

Ko?

Za smak sveta, gospođo! Ja sam iz hrišćanske organizacije „Grlica“.

Koji Mikica?! Ne znam ja nikakvog Mikicu! Nemojte više da zvonite!

 

Među sočnim naslovima, tipa Unutra ni muve, Kobajagi, Udelite šlajmaru – u pomenutoj kolekciji čitamo dve storije Mirče Kartareskua, najpopularnijeg savremenog rumunskog pisca u svetu. U storijama: svetlo, prozor, ogledalo, odraz, tramvaj; izlazak u grad i istovremeni ulazak u junakovo telo – motivi prepoznatljivi iz dva romana, Zaslepljenost i Nostalgija (Kontrast), te Lepih strankinja (Areté), u prevodu Ileane Ursu.

Šuškalo se da je Kartaresku takođe bio kandidat za Nobela, ali mu nije „zazvonio telefon“.

Čovek se zamisli. Članovi Komiteta deluju ozbiljno na proglašenjima, nalik ljudima „starog kova“. Zato još ne odjavljujemo fiksni telefon.

Kako su se samo surovo „našalili“ sa Džonom Banvilom, čije Fragmente vremena, „dablinske uspomene“, u prevodu Ksenije Todorović, pregledamo na štandu Klija. Pamtite prevaru: neko je nazvao velikana pre jedan, lažno se predstavio i čestitao mu, rekavši da je laureat najveće svetske nagrade. Podvala je brzo otkrivena – rodbina je stigla da mu čestita.

Umetnicima uopšte nije lako...

Prelistavamo Put preterivanja Markusa Buna (Klio, prevele: Ivana Đurić Paunović i Tanja Brkljač), studiju s podnaslovom „povest o piscima na drogama“, sačinjenu od sledećih poglavlja: „Zavisni od ništavila: narkotici i književnost“, „Glas krvi: anestetici i književnost“, „Vreme asasina: kanabis i književnost“, „Indukovani život: stimulansi i književnost“, „Imaginarni svetovi: psihodelici i književnost“.

Napokon, primećujemo u kakvoj gužvi stojimo!

Godine pandemije prošle su kao onaj dan za koji neprestano držiš da je neki drugi. Bilo je pred početak izvesne zabrinutosti. Da li će ljudi ponovo doći na Sajam knjiga; plaše li se još virusa korona, međutim, već su nam brojni autobusi na parkingu, do sada neočekivani za „prvi dan“ i svečano otvaranje, nagovestili da nije trebalo brinuti. Čitaoci su očigledno jedva dočekali da sve bude po starom.

„Kupuju!“ – doviknuo nam je mladić zauzet poslom. Priznao je da se nije tome nadao i pokazao nam red pred sobom. Štaviše, njegova pogrešna predviđanja delovala su upravo apokaliptično, premda mu nismo to rekli, ali je bio radostan što je pogrešio. „U doba krize“, rekao je, „ipak izdvajaju novac za omiljena izdanja.“

Maske? Maske su se retko mogle videti.

U složenoj i nimalo bezopasnoj igri susreta čitaoca s omiljenim piscem na sajmu – književnik je svakako bez maske, takoreći razgolićen. Zum? To je više bilo kao da gledate kroz špijunku.

Proteklih godina, u vrevi, isto nije bilo lako videti domaće književnike – naročito one prave.

S tim da postoje i majstori poput Džeralda Marnejna, autora modernog klasika Ravnice (Mali vrt; Miloš Mitić), što za osamdeset tri godine gotovo nije napustio svoj australijski kraj. Pisao je prozu kakva se teško definiše, pažljivo arhivirao stvari; neumorno učio mađarski jezik i televiziji prikazao sopstvenu grobnicu odavno pripremljenu za budućnost.

Pojavljivanje pomenute Marnejnove proze na srpskom jeziku potvrdilo je kakvom brzinom dobijamo prevode najvažnijih izdanja iz sveta.

Čarobna knjiga, izdavač Albaharijevih izabranih dela, predstavlja čak četiri romana Abdulrazaka Gurne u prevodima Olje Petronić, Darka Tuševljakovića, Marije Pavićević i Vladimira D. Jankovića. Pošto je objavila maltene celog Džonatana Frenzena i Kazua Išigura, Dereta je štampala dva Dejmona Galguta, dobitnika Bukerove nagrade: U nepoznatoj sobi (Jovana Sretenov) i nagrađeno Obećanje (Aleksandar Milajić).

Pored Murakamija, Barnsa, De Lila, Geopoetka zaokružuje tetralogiju ranih romana Mirče Elijadea. Tu su Roman kratkovidog adolescenta (prevod: Đura Miočinović), Gaudeamus (Simona Popov), Mladosti bez mladosti (Gabrijel Babuc) i Bengalska noć / Maitreji (Daniela Popov).

Posebna je pikanterija kada pred sobom imate celokupan opus autora i priliku da hronološki pratite razvoj umetnika.

Kulturni centar Novog Sada izdavač je Sabranih dela Aleksandra Ristovića i Vujice Rešina Tucića; celokupne poezije Milana Milišića. Pored lirike, proze i drama Dušana Vasiljeva, Partizanska knjiga objavila je čitav niz naslova Daše Drndić: Umiranje u Torontu, Canzone di Guerra, April u Berlinu, Belladonna... Agora ima Dnevnik Živojina Pavlovića, pisan između 1994. i 1998, a Jovica Aćin priređivač je i prevodilac sabranih dela Franca Kafke u Službenom glasniku.

U dobrom raspoloženju završavamo prvu sajamsku šetnju, započetu pričom o smaku sveta.

Nikako ne zaboravljamo da je Laguna završila četvorotomno remek-delo Svaki dan u godini Uvea Jonzona (prevod po tomovima Drinka Gojković; Spomenka Krajčević i Tijana Tropin; Bojana Denić; Biljana Pajić).

Iz dana u dan, od avgusta 1967. do avgusta 1968, na skoro 2.000 stranica, nemački klasik opisuje dane glavne junakinje Gezine Krespal i njene kćerke Mari, s kojom se iz varošice Jerihov, sa severa Nemačke, doselila u Njujork.

Njujork tajms je ravnopravni junak. Junakinja novine naziva „Tetom“ i svakog je dana pažljivo čita, najčešće zaokupljena člancima o ratu u Vijetnamu, razvrstavajući stvarnost po stupcima, pazeći da joj ne promakne nešto opasno, što preci u prošlosti nisu videli. „Kad bi pamćenje moglo da obuhvati prošlost u oblicima pomoću kojih razvrstavamo stvarnost!“

Pokušavajući da ne previdimo zamke što vrebaju društvo, izdvajamo nefikcijsku prozu o „sirenskom zovu autoritarizma“ En Eplbaum. Na početku Sumraka demokratije (Akademska knjiga; Predrag Milidrag), dobitnica Pulicera, sa suprugom Radoslavom Sikorskim, organizuje novogodišnju zabavu 31. decembra 1999. Dve decenije kasnije shvata da na ulici zaobilazi dosta ljudi sa tog žura. Zašto?

Stvarnost nas uvek zaprepasti – da zatvorimo krug rečima Ani Erno.

---

Mirča Dinesku, rumunski pesnik

Poezija je danas pepeljuga književnosti

Za vreme komunizma, do revolucije u Rumuniji, poezija je bila na važnom mestu, zato što su pesnici koristili reči kao oruđe, a političari se plašili. Dolaskom kapitalizma, poezija je pala na dno, kultura konzumerizma došla u prvi plan i sad gotovo više niko ne sluša pesnike – kaže Mirča Dinesku u razgovoru za NIN, pošto je otvorio Sajam knjiga.

To što je poezija danas pepeljuga književnosti i društva, po njegovom mišljenju, jeste zasluga i samih pesnika.

„Nisu izbili u širi plan, nego se međusobno čitaju. Postoji opsesija od početka 20. veka da se s poezijom izađe na ulice. Pokušao sam i prodao svoje knjige u tiražu od 50.000 primeraka.“

Bio je u kućnom pritvoru od 17. marta 1989, zbog intervjua objavljenog u pariskom Liberasionu. Oslobođen je 22. decembra. Pamti ulazak na televiziju, vest da je Čaušesku pobegao.

„Nažalost, sadašnji sajmovi knjiga ne liče više na one od pre 1989, kada je publika bila željna književnosti. Slično je u Rumuniji. Kada sam 1974. učestvovao na festivalu poezije u Strugi, bilo je po 20.000 slušalaca na otvorenom. Danas pesnici čitaju za pesnike i vrte se oko svoje ose. Sve zemlje smanjuju budžet za kulturu. Ja sam objavljujem svoje knjige... Udaljio sam se malo od sveta pisaca, a ranije sam bio predsednik udruženja književnika. Kupio sam zapuštenu luku i povukao se. Tamo organizujem festivale filma, poezije, najrazličitija kulturna dešavanja; proizvodim vino i hleb.“

Njegovu knjigu Pijanstvo s Marksom (izbor pesama i prevod sa rumunskog Adam Puslojić) objavili su 1998. beogradski Apostrof i negotinski Studio Ras, a Zavod za kulturu Vojvodine predstavio je 2009. pesme pod naslovom Izlečen od pobune, koje su odabrali i preveli Ileana Ursu i Milan Nenadić.

(NIN, 27. oktobar 2022)

четвртак, 23. новембар 2023.

Crteži na kamenim „grobnicama“, grafiti na fasadama blokova, svetliji tonovi na koži glavne junaki
четвртак, 23. новембар 2023.

Dramski program Radio Beograda raspisao je konkurs za originalnu radio-dramu, radio-dramu za decu,
четвртак, 23. новембар 2023.

Gonkura je napokon dobio roman (u užem smislu reči) – prokomentarisao je pisac i prevodilac Bojan
петак, 3. новембар 2023.

Entoni Tizdejl (@AnthonyTeasdale) piše na društvenoj mreži X da je Stenli Tuči najbolje odeveni čo