Nin (Tekstovi)
Posle izložbe Miška Šuvakovića „Dnevnici sa putovanja“: Menjačnica za stari svet

Iz mnogih gradova godinama je donosio reklamne listiće, ulaznice, mape, novine, poklopce, nalepnice, kutije i omote od čokolade, lekova, hrane, nemajući nameru da ih izlaže. Kada mu je pandemija uskratila mogućnost da bilo gde ode, počeo je da na osnovu tih otpadaka rekonstruiše nekadašnja putovanja

Ranije se drugačije putovalo: u spavaćim kolima voza oblačili su pidžame pošto padne noć. Iz dalekih gradova slali su se pozdravi. Na društvenoj mreži Tviter, korisnik @PastPostcard kači stare razglednice, prepisujući neobične rečenice sa poleđine, sklapajući iz delova naše nekadašnje živote. „Bakina pravila ovde ne važe.“ Ili: „Hrana je skroz drugačija, ponekad ne znamo šta jedemo.“

Poruke očigledno poslate sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog veka, pre „globalizacije“ i neodoljivih TV kanala što 24 sata ne izlaze iz kujne, nisu prolazile kroz filtere i ulepšavanja. „Prljavo je. Nedostaješ nam“. Uz sliku peščane plaže, iz divljine i zelenila, otvarala se duša pred zabrinutim rođacima kod kuće: „Nisam bio u toaletu cele nedelje.“

No, rečenica: „Pričaću ti više kad se vratim“ posebno nas je privukla. Pratioci na internetu sada često pre od vas samih upiju prostor u kom ste se našli jer žurite da podelite fotos.

Zbog toga i dalje razmišljamo o izložbi pod naslovom Dnevnici sa putovanja Miška Šuvakovića, održanoj u Gete institutu.

Putovao je u različitim vremenima, na različite načine i s različitim ciljevima. „Vozovima, automobilima, autobusima i najradije avionima. Da bih posetio poznate ljude, da bih učio jezik, da bih pravio izložbu ili izlagao, da bih držao predavanja ili učestvovao u različitim projektima, konferencijama ili radionicama. Kao turista ili slučajni putnik-putopisac.“

Sa tih putovanja donosio je različite „materijale“: reklamne listiće, ulaznice, pozorišne ili muzičke programe, kupone iz prodavnica, mape, novine/žurnale, različite sitne otpatke poput poklopaca, nalepnica, kutija, omota od čokolade, lekova, hrane.

Bez ideje da ih nekada svima pokaže.

„Većinom sam te sitnice bacao po povratku kući ili stavljao u kutije, takozvane kutije sećanja. Devedesetih sam očajnički izlazio iz užasa tadašnje Srbije. Dvehiljaditih sam držao predavanja u Beču, Budimpešti, Varšavi, Poznanju, Lođu, Lajpcigu, Berlinu, Minhenu, Amsterdamu, Londonu, Klužu, Jerevanu, Pekingu, Kajfungu, Seulu.“

Tada je, kaže, odlučio da te „sitnice“ ne odbacuje i ne odlaže u kutije. Počeo je da ih uramljuje bez izlagačke namere, uključujući gomilice otpadaka. Poklanjao ih je prijateljima, držao na zidu, u raznim ćoškovima.

A onda je došla pandemija; nemogućnost da se nekuda ode.

Počeo je da pretura po svom skladištu.

„Bilo mi je zabavno, tačnije, uzbudljivo da u mislima na osnovu tih otpadaka rekonstruišem putovanja. Ovog proleća mi je prijatelj, dr Maid, predložio da napravim izložbu. Kako dugo nisam izlagao svoje artefakte, bio sam pomalo zbunjen i neodlučan. Selman Trtovac, voditelj Galerije Menjačnica, podstakao me je da pripremim izložbu.“

Dodao je tri videa (moving images) sa različitim fotografijama i tekstualnim zapisima.

„Uvek su me fascinirale izložbe u bibliotekama“, dodaje pisac i urednik pedeset naučnih monografija iz estetike i teorije umetnosti, doktor likovnih umetnosti i profesor.

Pomenuta Menjačnica nalazi se u Knez Mihailovoj ulici. Tamo smo jednog oktobarskog popodneva zatekli grupu ljudi. Ogledali su se u njenom izlogu. Kada su primetili postavljene radove, odlučili su da uđu i vide o čemu je reč.

Osmelili smo se da krenemo za njima. Da bismo otvorili vrata biblioteka, uvek treba malo odvažnosti – ulice su usred „zatvaranja“ bile tihe nalik dugačkim bibliotečkim hodnicima. (Ralf Valdo Emerson: „U biblioteci nas okružuju na stotine dragih prijatelja koje je neki čarobnjak zarobio u kutije od papira i kože.“)

Radilo se o turistima! Dva, tri puta prepoznali su predmete donete iz njihovih zemalja.

Niz ramova postao je ogledalo sveta. Onog starog koji više nije isti; štaviše, koga možda uopšte nema – kako su mnogi govorili čim je virus počeo da se širi.

Sigurno je lakše sećati se ukoliko ste jednom nogom zakoračili dalje, nego dok je budućnost donekle neizvesna, a vi zatvoreni u četiri zida.

Trebalo je nalik slagalici sklopiti rasute tragove. Zanimali smo se za konkretan rad u ateljeu.

„Nemam atelje! Radio sam u dnevnoj sobi i kasnije u studiju za snimanje predavanja. Video sam montirao od fotografija snimanih tokom putovanja. Montirao sam ih u montažerskom programu.“

Ovako je konstruisao kolaže: otvorio bi ram, na lesonitsku podlogu poređao skupljene komadiće sa jednog ili više povezanih putovanja. Nije komponovao kolažnu sliku, već pre nabacivao komadiće, slučajno ili sa namerom, da bi bili vidljivi određeni delovi. Zatim je staklom rama pritiskivao celu nastalu kolažnu konstelaciju i oprugama učvršćivao staklo, okvir i lesonit.

„Zato su kolaži jako krhki. Lako ih je uništiti. Potrebno je samo da ih odramite i sve će se raspasti. Ne treba zaboraviti da sam dete `dematerijalizacije umetnosti` iz kasnih šezdesetih i sedamdesetih. Svakako mi je bila bitna i zamisao Žaka Deride o ulozi brisanog traga u pismu. Kolaži jesu neka vrsta vizuelnog, materijalnog, pa možda i medijskog pisma.“

Izuzetak su dva veća rama vezana za posete gradovima u kojima su živeli teoretičari, filozofi i analitičari koje je čitao. Kolaž nazvan Dijagram putovanja nastao je docnije i predstavlja putokaz za izložbu.

Naravno, pomislili smo na Leonida Šejku. Mirko Kovač piše da je taj strastveni pušač ostavljao crteže na praznim kutijama od cigareta, nazivajući likovne zametke otkucajima srca: „Jednom je napisao da ćemo, na kraju svega, u toj virtualnoj magli, na otvaranju novog gradskog smetlišta, prepoznati na otpadu samo one predmete koje smo slikali.“

Pamtimo da je Kovač iznosio u kontejner sav dokumentarni materijal nakon što bi završio roman, nazivajući ga od tog trena – „hrpom smeća“.

Šta je naš sagovornik uradio sa pokvarenim satom, polomljenim naočarima, audio-kasetom, slušalicama. Sa MP3 plejerom, CD-om – novim tehnologijama što najbrže zastarevaju.

„Oni otpaci ili komadi koje sam donosio a nisu postavljeni u ramove, bačeni su... Pojedine komade cepao sam u hotelima ili u čekaonicama, a otpatke otpadaka bacao u korpe za smeće.“

Zagledali smo se u Šuvakovićev stari pasoš, omeđen ramom, pritisnut staklom.

Putovanja su se promenila posle pandemije?

„Ne znam. Nisam putovao posle pandemije. Za mene ona još traje. Hipohondrija ili oprez? Verovatno ću uskoro krenuti na put. Nedostaju mi aerodromi i gradovi u kojima sam stranac. `Biti stranac` jeste intenzivan afekt. Na izvestan način, osećam se strancem i u Beogradu, gde živim ceo život.“

Ne krije da je radoznao kako će izgledati „prvo putovanje“. Razmišlja čas o gužvi, čas o praznim, nemim holovima čekaonica.

Ne skriva da su za njegov opus važni aerodromi i avioni.

„Bliski su mi švajcarski umetnici David Vajs i Peter Fišli sa ogromnom knjigom o aerodromima. Fotografije koje sam snimao na aerodromima i u avionima montirao sam u video. Dosta je materijala za kolaže tamo sakupljeno. Besplatne novine, žurnali i reklame. Ambalaža iz fri-šopova. Aerodromi su prolazna mesta. Ožeovim rečima: nemesta. Volim da prolazim. Prolaženje je modalitet ili, starinski rečeno, stil života.“

(NIN, 17. novembar 2022)

уторак, 30. јануар 2024.

Po tradicionalnom novogodišnjem običaju, filmski reditelj Stiven Soderberg izbacio je na sajtu ext
уторак, 30. јануар 2024.

Nakon što joj je preneo reči svog menadžera, po čijem mišljenju na sceni moraš da budeš „gazda u r
четвртак, 28. децембар 2023.

Urednik u Gardijanu objašnjava NIN-u da se čitaoci na internetu suočavaju sa sve više majušnih inf
четвртак, 14. децембар 2023.

Možda je za „istoriju“ nevažan taj podatak, ali glumac Predrag Milinković (1933–1998) sreo se 1979