Nin (Tekstovi)
NIN-ova nagrada: U užem izboru 13 romana

Teofil Pančić, Marija Nenezić, Milena Đorđijević, Žarka Svirčev i Goran Korunović, članovi NIN-ovog žirija kritike, odabrali su naslove koji ulaze u uži izbor. U ovom broju objavljujemo sažete prikaze tih knjiga, dok ćemo imena finalista znati sledećeg četvrtka

Gotovo je nemoguće prepričati knjigu u stotinak reči. Takav pokušaj ponekad je mučniji nego kada vam neko cela dva sata prepričava film koji tek želite da odgledate. Pohvale na koricama, popularni blurbovi, stoga jesu pravi izazov.

Kako, na primer, ukratko opisati „o čemu se radi“ u romanu Lapot Živojina Pavlovića, nagrađenom NIN-ovom nagradom pre tačno trideset godina? Ili u prozi Ukop oca Mladena Markova, laureata iz 2002?

„Sastavljači oglasa“ dobro znaju koliko koštaju reči i trude se da njima vešto barataju. Računajući da su internet oglasnici postali nove antikvarnice, pogledali smo šta tamo kažu. Pored najrazličitijih napomena, nalik onoj da po stranicama nije šarano (ne računa se posveta pisca) i da nemaju „magareće uši“, navodi se da Ukop oca govori o porodici što nikako ne uspeva da se okupi i sahrani oca u kovitlacu naših istorijskih, društvenih i političkih potresa. S druge strane, Pavloviću je „kao metafora za Lapot poslužio drevni surovi običaj ubijanja starih i nemoćnih udarcem močugom ili pak maljem po glavi“.

„Ne postoji loše mesto za oglas“, kaže Leopold Blum u Uliksu Džejmsa Džojsa. Da li danas, prikačeni na mrežu, gledamo u ekrane telefona onako kako taj najčuveniji akviziter reklamnih oglasa u izlogu starinarnice posmatra „svećnjak i harmoniku svu izgriženu od moljaca“? Sličan je rusvaj; „to je kao kad Plamtri objavi reklamu za konzervirano meso ispod čitulja, smrznuto meso“.

Zato smo sažete opise knjiga, zamišljene isključivo kao preporuku za čitanje trinaest dela uvrštenih u uži izbor, ipak utemeljili na pogovorima, tekstovima recenzenata i urednika, isečcima iz kritika i intervjua.

U ovom krugu nalazimo tri pisca koja su ranije dobila NIN-ovu nagradu: Slobodan Tišma (nagrađen 2011), Bora Ćosić (1969), Goran Petrović (2000). Takođe, sedam prvih romana čiji su autori: Vladimir Jaćimović, Danica Vukićević, Bojan Vasić, Vladimir Mirkov Živanović, Mirjana Drljević, Marijana Čanak i Dalibor Pejić. (Vladimiru Jaćimoviću, Vladimiru Mirkovu Živanoviću i Mirjani Drljević to je ujedno i prva objavljena knjiga.) Milan Tripković je u konkurenciji sa svojim drugim romanom, a Uglješa Šajtinac i Mirjana Novaković ranije su bili u najužem izboru, 2011, odnosno 2000. godine.

Najuži krug i razgovore s finalistima objavićemo u sledećem broju.

Članovi NIN-ovog žirija kritike za najbolji roman godine – Marija Nenezić, Milena Đorđijević, Žarka Svirčev, Goran Korunović i Teofil Pančić saopštiće ime 69. dobitnika ili dobitnice NIN-ove nagrade u ponedeljak, 23. januara, oko podneva.


Slobodan Tišma: ASTAL TIŠ RIBA FRIŠ. ŽIVOT PESNIKA political nigredo (Nojzac)

Prvi deo trilogije Astal tiš, riba friš. Život pesnika napisan je u formi ja-naracije. U svojevrsnoj ispovesti, Slobodan Tišma (Stara Pazova, 1946) piše portret umetnika u mladosti, garniran razmišljanjima o svetu, umetnosti i životu u obliku kratkih eseja. Pritom, pojačava već prepoznatljivu poziciju ja-naratora kao „slabog subjekta“ karakterišući ga kao političkog nigreda, člana političke zajednice na najnižem stupnju društvene relevancije. Takva pozicija mu je potrebna za uspostavljanje ravnoteže u tekstu, tako da povremeno može da bude nemilosrdan i prema drugim protagonistima. „U Životu pesnika sam promovisao bećarac, domaći jezičko-muzički idiom“, rekao je Tišma za nedeljnik Vreme. „Pod stare dane, došao sam do shvatanja da je književnost hula, čist bezobrazluk, dakle, provokacija. Moraš biti uvek u kontri i zezati krizu... Grčki junak Tersit je bio primer prvog lajavca, otvoreno je sve govorio, kritikovao je Ahila, zna se kako se proveo.“

Vladimir Jaćimović: POVRATAK NA ZEJREK (Arhipelag)

Radnja romana Povratak na Zejrek Vladimira Jaćimovića (Nikšić, 1974) smeštena je u savremenu Tursku uoči poslednjeg vojnog puča 2016. godine. Glavni junak romana Ilker Bozkurt je visoki oficir turske vojske upleten u mrežu špijunskih igara i porodičnih istorija. Vremenom će se pokazati da se njegova porodica preselila iz Sandžaka u Tursku neposredno posle Prvog svetskog rata, ali i da je on odabran od zaverenika da izvrši napad na Erdogana. Ilker je upečatljiv lik u čijoj se drami prelama javno i privatno, oficirska dužnost i porodične obaveze, volja da se ostane u miru sa sobom i potreba da se istražuje porodična istorija koja ga je učinila drugačijim od dečaka s kojima je odrastao, te oficira s kojima se školovao. Uporedo s dimenzijom priče koja ima napetost trilera, traga za poreklom svoje porodice koja se doselila s Balkana u Istanbul, što ga odovodi u Srbiju, u Mileševu i Brodarevo. Pisac prikazuje savremeni Istanbul, kao i Moskvu, u kojoj je izvesno vreme njegov lik na službi.

Danica Vukićević: UNUTRAŠNjE MORE (Nojzac)

Svaka od dve stotine strana knjige Unutrašnje more Danice Vukićević (Valjevo, 1959) sadrži šest, sedam kratkih proznih zapisa, razdvojenih naslovima. Od prvog, nazvanog Patetika, koji u celini glasi: „Tolika grubost da prerasta u patetiku“ – čitamo „fragmente“ o književnosti, književnim pravcima, piscima, sujetama, egu, ambiciji, karijeristima, veri, odnosu istok – zapad, strahu od nepoznatog, strahu od drugog, mizoginiji, nasilju, talentu, klasama, politici, feminizmu. O poznatom zvuku: „Posle hiljadu godina ne samo da čujem već i vidim čudesan prizor tako čest u detinjstvu: neko (stariji muškarac) praherom lupa tepih okačen na metalni razboj ispred zgrade.“ O narkomanima: „Zapaža: Narkomani su nekada bili gospoda...“ Temelj za priče o krizi, nesigurnosti, ili opis susreta s Erikom Jong – predstavljaju naratorkina sećanja na oca i majku, te likovi što se pojavljuju u jednakim intervalima: sestra, ćerka, Nebojša, Tišma.

Bora Ćosić: BERGOTOVA UDOVICA (LOM)

To je bilo onog dana kada je gospodin Tatalović vodio moju mamu da joj pokaže lift. Gledajte ovako, draga gospođo, to vam je isto što i tramvaj, samo ova ide uvis – piše Bora Ćosić  (Zagreb, 1932) u prvim redovima romana Bergotova udovica. „Slično kao i kod Prusta, i u Porodici kao i u njezinom poznom nastavku Udovici – nema ’prave’ radnje koja bi se mogla prepričati kao inicijalni događaj, konflikt ili izazov, zaplet, kulminacija i rasplet, nego je radnja disperzivna, sveprisutna, skriva se u svakom susretu i svakom razgovoru, jer se međuljudski odnosi i psihološki profili, društvena kretanja i povijesni kontekst odigravaju uvijek simultano, a glas pripovjedača – starmalog djeteta rastvorenih očiju i ušiju, brbljavca koji istodobno jako dobro razumije i uopće ne razumije sve ono što nam prepričava, prerušenog Marsela, koji je postao mali Bora – nadomješta junakovo putovanje iz onih romana koji se oslanjaju na plot“ – zapisuje Alida Bremer u pogovoru knjige.

Milan Tripković: KLUB ISTINSKIH STVARALACA (Fabrika knjiga)

Kako komentari na društvenim mrežama dovedu do otmice i osvete? Da li romantična pikarska odiseja aktivistkinje i pravdoljubivog inspektora koji je štiti vodi njenom izbavljenju od suđenja za pokušaj ubistva i njegovom petom braku? Svet javašluka, protekcije i poremećenih kriterijuma naizgled nudi pogodnosti samo za one ispodprosečne i ropski podobne, ali ostavlja prostora tankoj margini pravde i daje malu šansu hepienda – piše Vladislava Gordić Petković, književna kritičarka dnevnika i portala Nova, o romanu Klub istinskih stvaralaca.  U istovremeno uverljivom i bajkoliko-sentimentalnom spletu satire, studije naravi i roud muvija, Milan Tripković (Beograd, 1977) spaja tajnu policiju i javne polemike, i objašnjava koliko su i groteskna i logična mimoilaženja malih mogućnosti književnih megalomana i gigantskog nehaja sveta u kom ti navodno istinski stvaraoci žive nezasluženo ugodno. Klub istinskih stvaralaca podsmeva se taštini, ideologiji i nostalgiji, mangupski žonglirajući specifičnostima Novog Sada.

Goran Petrović: PAPIR SA VODENIM ZNAKOM (Laguna)

Nadaleko proslavljeni esnaf Congrega dei Cartari iz italijanske luke Amalfi, čuveni je proizvođač najfinijeg papira u Evropi, ali je poznat i po tome što pomno bira kome će ga prodati. Zato napuljska kraljica Đovana II, inače poznatija kao Đovana Nezasita, odlučuje da lično preduzme pohod u ovaj mediteranski grad da bi kupila papir za ljubavno pismo izvesnom Pandolfu Piskopu, do čije joj je naklonosti naročito stalo. U pohod kreću i brojni pripadnici kraljičine svite, njena posluga, vojska, lična straža i drugi pratioci, a kao najvažniji putnici – napuljski hroničari i ondašnji pesnici sa zadatkom da na naročitom papiru iz Amalfija uobliče kraljičina osećanja, a time i ovekoveče ovo slavno putovanje s početka XV veka. Priča o jednom događaju u renesansnoj Italiji poslužila je Goranu Petroviću (Kraljevo, 1961) da svoju novu knjigu uobliči u dalekosežnu metaforu o smenama života i smrti, o tajnama pisanja i stvaranja uopšte. Papir je prva priča, „prvi tok“ u njegovom Romanu delti, univerzumu alegoričnih pripovesti čija se radnja raspliće od srednjeg veka do dana koje smatramo našim.

Bojan Vasić: VLASTELINSTVA (Treći Trg / Srebrno drvo)

Jedan dečak priča svoju priču, njegov glas dolazi iz prostora koji je u nastajanju: od prvih sećanja, mutnih i preverbalnih, prvih reči koje se sriču, stvari koje tek dobijaju imena, ka iskustvima koja dečaka uvode u poredak sve do samog praga odraslog doba (gde se priča upravo i završava) – u prostoru, dakle, u kome se jezik tek formira, u kojem tek nastaju označiteljske strukture predodređene, na koncu, da propišu i pokore – piše Uroš Kotlajić o romanu Vlastelinstva Bojana Vasića (Banatsko Novo Selo, 1985). „Ovaj glas kao da dolazi iz rascepa u diskursu: između dečje naivnosti, prijemčive i jednostavne, i onog što se pod pojmom ideologije može razumeti kao sistem vrednosti vladajućeg, svakako kapitalističkog, poretka. Da li u tom rascepu i počiva otvorenost ovog jezika, to nešto u njemu tako očigledno i prisno, njegova sloboda da se razliva i teče katkad neočekivano i nepredvidivo, snaga koju intimno osećamo kao oslobađajuću? Jezik koji ovde nastaje tako je prepoznatljivo poetski: nešto u njegovoj prirodi je drukčije. Da li iz toga, onda, treba čitati i jedan politički stav, par exellence antisistemski, upravo antiideološki – imamo li prostor koji izmiče tim kandžama ideologije, imamo li jezik za to? Možda treba pitati: da li je detinjstvo naša jedina domovina?“

Vladimir Mirkov Živanović: SLEPI PUTNIK (Partizanska knjiga)

Roman Slepi putnik Vladimira Mirkova Živanovića („rođen u gradu rudniku na istoku Srbije 1979“) mogao bi se nazove i eko-avanturističkim romanom – zaključuje u pogovoru Vladimir Arsenić. „Pratimo život i rad Biosferijanovića, ekipe skupljene s raznih strana sveta, a okupljene oko eko-entuzijaste Jovana Petrovića, koja pokušava da sačuva za budućnost nešto od biodiverziteta s plave planete i da nam obezbedi kakvu takvu budućnost. Eksperimenti koje oni vrše i iskusna i intelektualna moćna ekipa koju Jo Va okuplja mogu samo da nas nateraju da stavimo prst na čelo... Slepi putnik svojoj temi pridodaje odgovarajuće vidove pripovedanja. On se, upravo zbog ideje diverziteta, čitaocima obraća na različite načine, praveći od mnogoglasja interesantnu i dinamičnu celinu. Tako, na primer, u jednom od poglavlja imate klasične scenarističke trikove, u drugom dobijate kuvarske recepte, u trećem je to naracija u trećem licu, u četvrtom policijski zapisnik – rečju diverzitet života s planete prenosi se u bahtinovsku raznolikost glasova…“

Mirjana Drljević: NIKO NIJE ZABORAVLjEN I NIČEGA SE NE SEĆAMO (Booka)

Prolaznici koji su se tog 9. maja 2019. godine zatekli na beogradskom Trgu republike videli su neobičan prizor: tri potpuno nage, nepomične devojke koje leže u ograđenom prostoru. Prisutni posmatrači shvataju da pred sobom imaju devojke čiji je nestanak bio glavna tema prethodnih dana… Premda u osnovi detektivski roman koji prati istragu, ovaj novobeogradski noar jeste knjiga o odrastanju u sumornim blokovima, prijateljstvima za ceo život i kompleksnom odnosu roditelja i dece. Prvenac Niko nije zaboravljen i ničega se ne sećamo Mirjane Drljević (Beograd, 1971) razotkriva posledice neizgovorenog i potisnutog u postjugoslovenskom društvu, u dominantnoj kulturi zaborava i prećutkivanja. Periša Perišić primećuje da se u svojevrsnoj postjugoslovenskoj detekstivskoj hronici autorka služi kriminalističkim prosedeom, pišući zapravo roman sećanja i zaboravljanja koji tematizuje krivicu ideološkog nasleđa.

Uglješa Šajtinac: KOLjKA I SAŠENjKA (Arhipelag)

Roman Koljka i Sašenjka Uglješe Šajtinca (Zrenjanin, 1971) neobična je i nesvakidašnja knjiga što pripoveda o savremenoj banatskoj svakodnevici u kojoj se u svesti dvoje junaka neprestano ukazuju dve privilegovane figure. Jedna je iz intimnog okruženja, to je nedavno preminuli rođak Koljka, iza koga su ostale stvari i uspomene. Drugo je Sašenjka, u kome čitaoci odmah prepoznaju velikog ruskog pisca Aleksandra Puškina. Iako odsutni iz stvarnosti, i Koljka i Sašenjka su deo razgovora, ličnih i čitalačkih iskustava, oni prema kojima se meri svakodnevni život. Na prvoj stranici pripovedač saopštava da stric Koljka nije bacao papire: „Uvek se tako radilo u našoj kući. Deda je seckao kalendare, spajao ih i na poleđini minulih meseci vodio beleške. Čekaj, čekaj, jučerašnja prošlosti! Stanite, vi što biste tek tako da minete! U poredak, u niz! Svima ćemo vam na pleća istetovirati planove i misli, namere i obaveze koje tek ima da se dese. Ne možeš drugačije s vremenom.“

Marijana Čanak: KLARA, KLARISA (Bulevar books)

Neobičan roman koji nas u tkivo priče uvlači pričanjem nalik na korenje, sve je snažno isprepleteno; svesno i nesvesno u psihi glavne junakinje, ženski arhetipovi koji iskrsavaju kroz knjigu, blizanačka priča koja se razvija pred nama u dva pripovedačka glasa: ženski i muški – zapisala je književnica Tanja Stupar Trifunović o romanu Klara, Klarisa Marijane Čanak (Subotica, 1982). „Klara i Klaus pred sobom imaju težak zadatak – u tom isprepletenom prostoru međusobnih, porodičnih, a kasnije i partnerskih odnosa sa drugima pronaći granice sopstvenog bića. Ovo je priča koja nikog ne štedi i u kojoj se do snage stiže preispitujući krajnje granice bola i predaje. Nasilje, mazohizam i sadizam su teme pred kojima autorka nije ustuknula, naprotiv, one su ovdje uklopljene u priču i provučene kroz svakodnevni život kao otrov koji stiže sa odgođenim i polaganim dejstvom. Koliko su ljudski odnosi premreženi manipulacijom? Koja je granica trpljenja? Koliko snage je potrebno da se slabost pretvori u snagu? I gdje pronaći tu neophodnu snagu kada se čini da je više nigdje nema.”

Dalibor Pejić: MESEČARI (Geopoetika)

Grupa ljudi, okupljenih pod okriljem aktivističke organizacije, saborci su u borbi protiv određenih poluga vlasti, pre svega izvršitelja. Bez konkretnih primera iz dnevne politike, roman uspeva da bude angažovan na višem nivou – primećuje Jasna Novakov Sibinović. Anarhizam i „levičarenje“ važni su elementi ovog angažmana, ali ih samim imenom za organizaciju „Levaci“ autor preispituje. Istovremeno, ironijski pristup ne ublažava i ne relativizuje rečenicu iz knjige: „Radikalna suprotstavljenost bilo čemu daje ti jasan oblik.“ Glavni lik je „nasilnik sklon poeziji“, snovidi šetač, uvek na granici sna i jave, ali i fikcije i realnosti, pisanja o životu i življenja samog, slobodan u svojim izborima. Nasuprot njemu, vremešni bivši obaveštajac želi da bira uslove sopstvene smrti i, u borbi za slobodu tog izbora, život mu se previše svidi, pa tragično gine u trenucima uživanja u lepoti života. Dalibor Pejić (Beograd, 1984) secira stvarnost do najsitnijih detalja, gradeći nove izraze, dok se reči slažu, ponavljaju, prepliću u igri predstavljanja najsurovijih tema – smrti i nasilja na jednoj, odnosno ljubavi i slobode na drugoj strani.

Mirjana Novaković: MIR I MIR (Laguna)

Kroz mir osamdesetih godina XX veka i mir dvadesetih godina ovog veka pratimo grupu nekada dobrih drugova, njihove odnose, ljubavi i međusobna ogrešenja. I dok se u pozadini osamdesetih godina pripremaju ratovi, u kotlu sadašnjeg vremena tranzicija neumoljivo guta sve vidove nekadašnje uzajamne naklonosti, empatije i odanosti većine junaka romana Mir i mir Mirjane Novaković (Beograd, 1966) otkrivajući uzroke njihovih nesporazuma i razilaženja pod senkom jedne zagonetne mladalačke izdaje. Ljiljana Pešikan Ljuštanović primećuje da se u kompoziciji ovoga romana ukrštaju dve krimi storije: „Jedna seže u ne tako daleku prošlost, u čijoj osnovi stoji pitanje ko je Službi bezbednosti prijavio buntovničke mladalačke razgovore socijalno, intelektualno i psihološki raznolike grupe prijatelja, i tako obeležio njihovu budućnost neizbrisivim žigom. Druga se odvija u neposrednoj sadašnjosti romana i plete se oko ubistva tajkuna Zorana Vidića. Uporedo sa ovim uzbudljivim i pitkim zapletima, u potki svog dela autorka razmatra prirodu umetnosti, načine na koje ona ostvaruje svoju referencijalnost, ali i potencijalnu svevremenost.“

(NIN, 12. januar 2023)

петак, 6. октобар 2023.

Najvažniji recept U specijalu američkog magazina Tajm, posvećenom stotini zvezda u usponu, „100
петак, 6. октобар 2023.

U četvrtak, 28. septembra, u Francuskom institutu u Beogradu, gostovao je Erik Vijar, pisac čija j
среда, 20. септембар 2023.

Bi-Bi-Si javlja da je u toku potraga za bas gitarom Pola Makartnija. Muzičar je 1961. godine kupio
четвртак, 7. септембар 2023.

U igricama nas čekaju avanture sa zmijama, škorpionima, krokodilima, gorilama, vanzemaljcima, vojs