Argentinska književnica Samanta
Šveblin ovogodišnja je dobitnica prestižne američke nagrade National Book
Award, u kategoriji „prevedena književnost“, za zbirku priča Sedam praznih kuća. Najbolju knjigu stranog
pisca objavljenu u Americi ove godine, po mišljenju žirija kojem je
predsedavala En Goldstajn, nekadašnja urednica u Njujorkeru, danas poznata po
prevodima Elene Ferante i Prima Levija – prevela je na engleski jezik Megan
Makdauel.
Samanta Šveblin, čiju prozu kod
nas objavljuje izdavačka kuća Agora, u izborima, prevodima i s pogovorima
Branka Anđića i Ljiljane Popović Anđić, govorila je za NIN pre tri godine o
sada nagrađenoj zbirci, pre pet godina o romanu Spasonosna razdaljina, tada uvrštenom u najuži izbor za
Međunarodnog Bukera, a pre šest leta o već kultnoj zbirci izabranih pripovedaka
Ptice u ustima.
Svakako, tada smo iskoristili
priliku da je pitamo odakle u delu Sedam
praznih kuća ideja za priču o majci sa navikom da upada u tuđe kuće i menja
raspored stvari.
„Moram da vam priznam nešto
čudno. U detinjstvu, za vreme praznika, odlazili smo na plažu. Kad je padala
kiša, pa nismo mogli da se kupamo i sunčamo, moji roditelji voleli su da uzmu
automobil i da se voze unaokolo, `špijunirajući` kuće komšija iz više klase.
Majka je govorila stvari tipa: `O, dragi! Pogledaj onaj divni zakrivljeni
prozor! O, bože, tako dobra ideja za uređenje vrta!` Ponekad su hvatali
beleške, fotografisali, da bi iskoristili tuđe ideje ako nekada skupimo novca
za veću kuću. Sestra i ja mirno smo sedele na zadnjem sedištu kola, užasno se
dosađujući. Tačno se sećam dana kada me je mlađa sestra pogledala i uznemireno
upitala: `Šta, dođavola, radimo?!` Bilo je to svojevrsno otkrovenje! Razumela
sam besmislenost cele situacije. Govorim o tački u kojoj znam da imam priču: u
stvarnom životu naletela sam na nešto što ne mogu da razumem, i moram da
pogledam bliže, osetim prisnije. Da bih shvatila...“
(NIN, 12. januar 2023)