Nin
Danica Vukićević, dobitnica NIN-ove nagrade za roman godine: Ne laži i slobodan si

Pisanje je za mene život i kada sam se upustila u tu avanturu napravila sam dogovor sa sobom da me niko neće ucenjivati. Da bih preživela bila sam kafe-kuvarica, čistačica, sekretarica, profesorka, bibliotekarka, lektorka. Eto vam priče o tretmanu umetničkih zanimanja. Ovo priznanje je zato velika stvar. Objavila sam devet knjiga poezije, ali ni rođaci do sada nisu imali pojma da sam napisala tri knjige proze

Dok je žiri čitao saopštenje u kome obrazlaže kako formalno inventivan roman Danice Vukićević Unutrašnje more (izdavač: Nojzac) preispituje probleme egzistencije od privatne do društveno-političke ravni, od materijalnosti svakodnevice do ključnih unutarnjih drama pojedinaca u savremenom svetu, te jezičkom suptilnošću i silovitošću, transformiše fragmentarni način pisanja u celovitu romanesknu sliku sveta – upitali smo 69. dobitnicu NIN-ove nagrade koliko ima autobiografskog u njenom delu, iskrenije, da li je zaista upoznala Eriku Džong.

Naime, na početku upravo nagrađene knjige, gde svaka od dve stotine strana sadrži šest, sedam kratkih proznih zapisa, razdvojenih naslovima, o književnosti, književnim pravcima, piscima, sujetama, egu, ambiciji, karijeristima, veri, odnosu istok – zapad, strahu od nepoznatog, strahu od drugog, mizoginiji, nasilju, talentu, klasama, politici, feminizmu – naša sagovornica opisuje pomenuti susret.

Naratorka beleži: „Veoma mi se svidela. Nisam razgovarala s njom, nisam se fotografisala s njom, drugi jesu. Ženstvena. Šarmantna. Pila je belo vino s ledom. Mislim da sve slavne spisateljice imaju gust raspored, kako se to kaže. I agenta. Mislim da je lepa. Ja nemam agenta. Moji tiraži su mali. Nemam profesionalne fotografije svoga lica i svojih pametnih zelenih očiju. Erika i ja smo se razumele. Dala mi je svoju vizitkartu.“

U hotelu Moskva, pozirajući pred foto-aparatima i snimajući se za televizije, Danica Vukićević je odgovorila za NIN da voli svoja iskustva, čak i ona najteža. „Iskustvo je mesto, tratina na kojoj se srećemo, svet i mi. Predstave o svetu i ljudima i uverenja, i mi. Često nismo dorasli, ali ipak nekako isplivamo, i to je veličanstveno. Taj izlazak na sunce posle ćebovanja... Da, upoznala sam Eriku Džong. Veoma lepa, veoma šarmantna.“

Ipak, u gužvi, brzo smo zaboravili Eriku Džong! „Svi smišljamo: Kako da zaradimo nešto, kako da se iščupamo iz dugova, kako svoj biznis da započnemo i da nam krene, kako da premostimo težak period... Jako dugo.“ U fragmentima, poput ovog, glavna junakinja, književnica, dovija se, gleda kako da preživi, radi razne poslove. Ne(o)sigur(a)na je, brine. Unutrašnje more nastaje iz ovakve nesigurnosti, kao potreba da se iznova postave egzistencijalna pitanja i pronađu drugačiji odgovori?

Zašto bismo pisali ako iza toga/pre toga ne stoji iskustvo koje nas vodi do pogleda i na širu sliku – gde smo se obreli? Zašto se desilo to što se desilo? Ta tema zarade, snalaženja, podseća na Del Boja, a zapravo je tužna duboka jadikovka, tuljenje morskih lavova. Ne znam da li ste primetili, to se svuda čuje, taj rumor i šuštanje zamišljene love, pominju se i ogromne pare – ovaj zna onoga i ovoga koji je... zaradio ozbiljne pare. Već i te fraze ukazuju na tugaljivost, komičnost te žudnje za novcem, za lakim a ne teškim životom. Jer, oko nas je zaista taj ogroman novac, takoreći pao s neba u krila neka, i s druge strane mnogo ljudi radi, troši se i utapa u glupost mehaničkog života, a ne doseže spokoj i udobnost, uprkos radu, trudu, želji. Vidim ih. Teško je uzdići se. I sama sam se trošila i skapavala, ali sam se i smejala sebi i nisam poverovala da sam nesposobna ili da se nisam snašla.

Jeste li tokom karijere nekada „mogli da živite od pisanja“ i kako je to izgledalo? Šta ste usput radili?

Ha, pisanje je za mene sam život, a život ne naplaćujete. I kada sam počinjala, kada sam se upustila u tu avanturu – vožnje kanua – napravila sam dogovor sa sobom da me niko neće ucenjivati, to jest radiću nešto, za novac; praktično nisam odbijala poslove: kafe-kuvarica, čistačica, sekretarica, profesorka, bibliotekarka, lektorka..., a pisaću takoreći besplatno. Čak i da sam imala plan rada profesionalne spisateljice, on bi bio komičan. Nema te sopstvene sobe naše pretkinje Virdžinije Vulf. Ne zato što je to nezamislivo, ili loše, mislim da je broj onih koji se pisanjem bave profesionalno u našem društvu, vrlo mali, i to zato što su „takva vremena“. Svi znamo priče o SFRJ tiražima, i kako su od ove ili one knjige pisci kupovali automobile i/ili stanove... To je veoma složeno pitanje, tretman umetničkih zanimanja. A tu su i oni koji mogu da prodaju maglu, zašto da ne?, naspram PU – pravih umetnika.

Snažna je scena kada se junakinja vraća gradskim prevozom s mesta na kome je upravo ostala bez posla, pije pilulu na suvo i pozli joj.

To je opis onoga što može da se desi posle poniženja. Poručujem svima koji trpe zlostavljanje i poniženje na poslu da ih ispravno imenuju, i da se odrede prema tome. Prečesto interiorizujemo tuđu sramotu i bedastoću, i onda dolazi do zamene mesta. A, ne, tuđu sramotu ne preuzimati! Tih gadova je mnogo!

Zašto ispred reči „smisao života“ stavljate skraćenicu tzv?

Tzv. služi kontrapunktski, jasno je. Naspram teškog, lako tzv, šašoljenje. Reči su kao deca, kao starci, traže igru i pažnju.

Ista skraćenica tzv. stoji i kada napišete „društvene mreže“.

Virtuelno je za sirotinju, a pravi kontakti su za privilegovane. Pseudodemokratičnost virtuelnog sveta je bolna. Udaljavanje od istine zbog neprisustva zbog fizičke nemogućnosti direktnog pogleda – kako da znaš šta su dilovali? Skrivenost moći koja zadobija monumentalnost, naspram razlivene, difuzne transparentnosti, površne, virtuelne dostupnosti koje su vezane za sve manju, unižavajuće malu društvenu moć. Pomeranje ljudskih veza i društvenosti i prava na svakodnevno, neekskluzivno, prosto, nisko, na borbu „konzervativnih“, „nazadnih“ s prosvećenima, naprednima, dok se iza tog jeftinog sukoba – staračka tuča kišobranima u parku – potpuno skriveno odvijaju tektonske kombinacije nosilaca moći/bogatstava…

Pisac danas paralelno prikazuje, „podražava“ dve stvarnosti? Jednu u kojoj realno živimo, i drugu, gde se virtuelno predstavljamo poznanicima i nepoznatim ljudima.

Interesantna je zajednica onih koji se bave pisanjem. Prirodno, poznajem mnogo književnica/književnika i srodnih. Uverenost u sopstvenu genijalnost ili važnost pojavljuje se i u profesijama s kompleksom boga – lekari, arhitekte... kuratori. Ko poznaje automehaničara koji za sebe misli da je genijalan, ko poznaje kasirku koja svoju izuzetnost nosi s patosom i bolnim narcizmom? Kada će se sresti genijalan pisac i genijalna kasirka?

Zato je bitna reč maska? Na društvenim mrežama smo maskirani? Glavna junakinja preko majčinog profila posmatra jednu porodicu: „Njihov život, beskrajni orgazam.“

Nisam tamo, nema me tamo. Opis patološki srećnog života. Zar ipak nije neobičan poriv da se stalno kandiramo i nudimo to pogledu Drugog misleći u ludoj zabludi da je nekoga briga za nas...

Esejizirate o Istočnom i zapadnom čoveku. Kakva je razlika?

U standardu. Sva je razlika u standardu. U ceni rada. U zaštiti dostojanstva. U dostojanstvu. Država nije hirovita nepredvidiva majka čije smo ljubavi željni. Ne bi trebalo to da bude.

Smatrate li da smo se primakli Zapadu?

Neobična je brzina preuzimanja uslovno rečeno negativnih trendova – u polju raznih umetničkih praksi, preuzimanje tema, tipova emotivnosti, otuđenosti, silikonske žene, zubne metalne proteze, varijeteti nasilja – i odsustvo rasta, zajedništva, brige i ljubavi. Neka vrsta odsustva razuma i znanja. Prezir prema znanju. Briga o sebi na sebičan i tup način.

Kako iz današnje perspektive gledate na proteste iz devedesetih, na 5. oktobar?

Ne zameram sebi što sam verovala u promene, naivno. Dala sam sve od sebe da kao građanka s drugim građanima iskažem slobodnu volju da zlu vlast skinemo. Na miran i dostojanstven način, što je posebno važno. Ispostavilo se da je skidanje/spiranje katrana gotovo nemoguće. Ali, to je herojsko doba, i potom, doba velikog izdajstva. Peti oktobar je za mene veliki dan. Ujutro sam se probudila i rekla sebi, danas je taj dan.

Tiraniju prepoznajete „po grotesknoj smrtnoj ozbiljnosti, po odsustvu humora“? „I kod ljudi, ne samo na apstraktnom državnom nivou.“

Uopšte, gde je malo smeha, gde se namrštenost prodaje kao ozbiljnost, briga kao odgovornost, neživopisnost kao pouzdanost, bezobrazluk kao odlučnost, samosažaljenje kao tragizam – niz je beskrajan – nisu čista posla...

Smatrate da kao društvena bića nemamo šansu da budemo politički nevini? „Čak iako si izvan stranačkog / partijskog meandriranja i razlivanja moći, ti tražiš izlaz, posao, medicinski spas, mesto u vrtiću, prevremenu penziju, dilera u kraju koji takođe nije isključen već je kapilar velikog živog krvotoka. I monahinje / monasi žive u strukturi trenutne političke moći. Svi – raspoređeni.“ Citirano poglavlje nosi naslov Ko je ko.

Nema političke nevinosti, pre svega jer smo povezani – tu nema tzv – preko najrazličitijih stratifikacija i delovanja. Pošto je umrlo povezivanje sindikalno, esnafsko, zadrugarsko, balsko, rođačko, ostalo je ono ogromno prazno, virtuelno. Jer mi svi odgovorni smo za sopstveni život, za izbore, za delovanje u društvu. Koje je izgubilo društvenost. To što o tome veliki broj ljudi nema svest ne umanjuje našu odgovornost jednih prema drugima.

Važna je ona nedoumica o starim „obrascima“. Šta smo bez starih obrazaca i kad su oni uopšte postali stari? S tim su svakako povezane opaske: „Socijalistički: Sigurnost i nesloboda. Kakav strašan spoj“; opis naše svakodnevice: „...staro socijalističko sivilo ojačano surovošću pseudokapitalizma sliva se kao gust cement s neba i zaliva život u nepokretnosti.“

Oblici neslobode su se dramatično promenili. Dok su ljudska prava faraonski mrtva – ima dosta figurica oko tela. Sve to stvara umesto elastičnih pokretljivih formi, nepokretnost. Gogoljevsku nepokretnost.

Naratorka često primećuje izvesne promene u odnosima među svojim prijateljima – pita se kako da opiše te relacije u kojima dolazi do neprimetnih ali važnih preobražaja tokom razgovora, ćaskanja, ćutanja.

To su uživanja u padanju latica, u talasima, u čudima preobražavanja. Ponašanje je neka vrsta zagonetke. Tu se stiču motivi, namere, nesvesno, opsednutosti, kolektivna sećanja...

Naokolo se šuška kako su se ljudi nakon pandemije „nekako promenili“. Primećujete?

Nešto je bilo „snašlo“ svet. Naizgled, svi smo postali isti, otkrilo se u kolektivnom satoriju da smo smrtni. Dogovorili smo se više stvari: izbezumićemo se, skrivaćemo se, pokušaćemo da preživimo. Loše režiran spektakl, ispostavilo se i da nije spektakl. Mnogo ljudi se zverski obogatilo, mnogo ljudi je umrlo, propalo. Možda su ljudi sada bleđi. Manje dišu.

Setio sam se fragmenta Zašto ga toliko vole čim su javili da ste dobili NIN-ovu nagradu. Opisujete lika koji nešto objavi i odmah dobije priznanje; ne zna da autopoetizuje, ali ga ipak svi simpatišu. Nikoga ne dira i ne talasa. „Nemoćan pred silama života koje ga uvek bace na žalo, na nagradu.“ Eto i vas sad na obali nagrada! Koliko ovo menja život? Preskočimo celinu iz romana s naslovom O ozbiljnom shvatanju sebe.

O, ovo je velika stvar za mene. Ispostavilo se da čak i moji izabrani rođaci nemaju pojma da sam pored poezije – za koju sam do sada dobijala nagrade i svakoj se radovala! – napisala tri knjige priča. Sada će čuti. Ova nagrada me obasjava. Sedmu žensku glavu pored svih tih muških. Ona vodi čitaoce za ruku do Unutrašnjeg mora. Metafizički turizam.

Pišete o dubini ogromnosti autsajderske pozicije?

Zašto se mejnstrimlije prenemažu da su autsajderi? Zašto i najokoreliji daveži žele da budu luckasti? Autsajderstvo ne nudi nikakvu sigurnost, čak je neka vrsta užasa, iz kojeg, ako su oči otvorene a srce čisto, dolaze neočekivani pokloni.

Zapamtiću uzvik da je tužno proživeti život u neslobodi, kako književnoj, tako ljudskoj. Šta danas znači živeti slobodno?

Kao i uvek, ne lagati.

(NIN, 26. januar 2023)

Život je gorila

Književnica Danica Vukićević objavila je knjige poezije Kao hotel na vetru (1992), Kada sam čula glasove (1995), Šamanka (2001), Luk i strela (2006), Prelazak u jednu drugu vrstu (2007), Visoki fabrički dimnjaci (2012), Svetlucavost i milost (2013), Dok je sunca i meseca (2015), Ja, Klaudija (2018). Autorka je knjiga kratke proze Na plažama (1998), Život je gorila (2000), te zbirke pripovedaka Majka obrnutih stvari (2017). Dobitnica nagrada „ProFemina“, „Biljana Jovanović“ i „Milica Stojadinović Srpkinja“. Bavi se književnom kritikom i esejistikom.

Kada sam čula glasove

Na završnoj sednici održanoj 23. januara u hotelu Moskva, NIN-ov žiri kritike za najbolji roman godine, koji je radio u sastavu Marija Nenezić, Milena Đorđijević, Žarka Svirčev, Goran Korunović i Teofil Pančić (predsednik) – doneo je odluku da NIN-ovu nagradu za najbolji roman godine, napisan na srpskom jeziku i objavljen tokom 2022, dodeli romanu Unutrašnje more Danice Vukićević, objavljen u izdavačkoj kući Nojzac. Za nagrađeni roman glasali su Milena Đorđijević, Žarka Svirčev i Goran Korunović. Za roman Koljka i Sašenjka Uglješe Šajtinca (izdavač: Arhipelag) glasala je Marija Nenezić, dok je Teofil Pančić glas dao romanu Klub istinskih stvaralaca Milana Tripkovića (Fabrika knjiga). U najužem izboru su bili i romani Papir sa vodenim znakom Gorana Petrovića (Laguna), Niko nije zaboravljen i ničega se ne sećamo Mirjane Drljević (Booka) i Klara, Klarisa Marijane Čanak (Bulevar Books).

четвртак, 19. октобар 2023.

Volela bih da je nagrađen Valjarevićev Komo Logika hiperproduktivnosti uvukla se u sistem mišl
четвртак, 19. октобар 2023.

Pre nego što na predstojećem Sajmu knjiga predstavi svoj roman Drugi život Adolfa H., jedan od na
петак, 29. септембар 2023.

Odmah sam znala da će moja glavna junakinja biti prevodilac. Usmeno prevođenje potpuno je drugačij
среда, 20. септембар 2023.

Autor romana Zatvoreno zbog odmora, koji će svoju knjigu predstaviti 23. i 24. septembra u Beograd