Iskreno rečeno, nagradu nisam
očekivala. Vidjevši listu kandidata za uži izbor, dala sam svoj unutarnji glas
Borislavu Pekiću, rekla je Dubravka Ugrešić za naš magazin pošto je 1988.
dobila NIN-ovu nagradu za roman Forsiranje romana-reke.
Tri decenije docnije, decembra
2018, padala je kiša u Beogradu, pa smo popodne proveli u hodniku hotela.
Odmahnula je rukom na naš komentar kako laureati ne daju često slične izjave.
Nastupilo je nekoliko minuta tišine, diktafon je uhvatio jedino zvuk otvaranja
i zatvaranja praznog lifta.
Postoji u Forsiranju romana-reke naratorkin opis putovanja u Moskvu na
književne razgovore; molba dvojice novinara za intervju: „Najprije su nas malo
slikali ispred hotela Peking, gdje
smo odsjeli, a zatim su izrazili želju da nas slikaju ispred spomenika
Majakovskom, koji stoji ispred hotela Peking.
Mi nismo imali ništa protiv. Majakovski je bio veoma velik, a mi, s tim u vezi,
veoma mali. U blizini spomenika šetkao je neki starac i promatrao nas. Novinari
su otkrili da je taj starac glavom i bradom sam kipar Kibaljnikov, baš onaj
Kibaljnikov koji je isklesao spomenik Majakovskom. Onda su nas ponovo
fotografirali, sada zajedno s Kibaljnikovom. Mi smo opet bili veoma mali, kipar
Kibaljnikov nešto veći, jer se popeo Majakovskom na stopalo, a Majakovski
najveći. Onda su nas novinari napustili, posve zaboravivši na intervju. Moj
moskovski prijatelj Vitja tvrdio je da je kipar Kibaljnikov već odavno u grobu.
Sve je to bilo veoma neobično.“
„Moram priznati da imam čudan
odnos prema hotelima“, naglasila je Dubravka Ugrešić, tek da sasvim ne
zaboravimo intervju. „Ono što prvo tražim jeste – prozor. Dogodilo mi se jednom
da nije bilo prozora. Zapravo, gledao je na recepciju. Nije bilo zraka i to me
je izbezumilo.“
Prinuđena je da početkom
devedesetih napusti zemlju. „Meni politika neprekidno nanosi zlo! Naravno, ne
samo meni, svim ljudima, osim onih koji su uključeni u istu tu politiku; onih
lojalnih režimu, prilježnih, što prihvaćaju sve skupa, čine kompromise.
Eksponentima ili naprosto tihim korisnicima sistema. Pomenuta parazitska
struktura došlih na vlast isisava kisik iz pluća. Na slamčicu. Dvadeset pet
godina.“
Sigurno je nalik junacima-emigrantima
iz romana Lisica razvila naročitu
osetljivost na prostore, gradove, pejzaže, ulice i imena hotela.
Poznata evropska spisateljica i
prevoditeljka, pored ostalog, autorka dela Poza
za prozu, Štefica Cvek u raljama
života, Život je bajka, Američki fikcionar, Kultura laži, Muzej
bezuvjetne predaje, Zabranjeno
čitanje, Ministarstvo boli, Nikog nema doma, Baba Jaga je snijela jaje – setila se boravka u Rusiji, na
stipendiji, 1975. i 1976, gde je nameravala da napiše tezu o Borisu Piljnjaku.
Opisala je Moskvu tog doba, policajca što pretresa torbu na vratima biblioteke.
„Kasnije sam prevodila Piljnjaka,
pa i Priču o tome kako nastaju priče
iz 1926. Bila je snažna. Zauvijek je ostala sa mnom, nalik tetovaži.“
Izučavala je ruske avangardiste
iz tridesetih, nestale u čistkama. Tražila svedoke.
„Zaista sam se družila s
Piljnjakovim sinom. Umjesto da se bavim tezom, počela sam se baviti oberiutima,
ruskom avangardnom grupom. I dok su neki postali poznati, recimo kultna figura
Danil Harms, u manifestu sam pronašla ime Dojvbera Levina... Upoznala sam
Genadija Gora. Bio je kolekcionar umjetnina i pratilac tih ljudi. Već je bio
stariji čovjek… Poklonio mi je svoju knjigu Geometrijska šuma. Tamo je bio esej
posvećen tom vremenu i oberiutima. Postoji sjećanje da je na književnoj večeri
nastupio mladi pisac Levin; čitao je ulomak iz nedovršenog romana Teokritova pustolovina. Slijedio je
potpuno fantastičan opis romana, sličio je na Šagalovu sliku. Sjećam se da sam
se dosta razmišljala ne bi li bilo dobro napraviti rekonstrukciju. Nije išlo…
Postoje stvari koje vas prate kroz život, a da ne znate šta biste s tim.“
Snimak je zabeležio šum
prolaznosti hotela. Mi smo tu bili mali, Dubravka Ugrešić – najveća.
Fotografija? Bezvremenost na nizu satova iznad recepcije što pokazuju različito
vreme u najvećim gradovima sveta.
Na vest o njenoj smrti, u petak,
17. marta, u Amsterdamu, kao slamka spasa, ostala je i priča o vajaru
Kibaljnikovu: „Sve je to bilo veoma neobično.“
(NIN, 23. mart 2023)