Nin (Tekstovi)
Dve nove pesničke knjige Ibrahima Hadžića: Ključ za pandemijsku bravu

U delu Zrnca, lirskom dnevniku iz izolacije i vanrednog stanja, brutalno su suočeni svakodnevica zamrznutog gradskog života i nezaustavljivo prolećno bujanje prirode. Prepoznatljiva „raspolućenost“ na koju nas sada podseća i izdanje izabranih Hadžićevih pesama Zbirka

Pored drugih nesreća, tokom pandemije smo zapazili izvestan problem i sa protokom vremena. Sve je pomalo ličilo na Kerolovu Alisu dok juri Zeca zbog džepnog sata – što su drugi ranije već primetili, istovremeno se setivši još jednog časovnika iz zemlje čuda. Onog koji pokazuje dane u mesecu, nikada sate i godine: „Zato što ista godina dugo traje“.

Otuda u novoj knjizi Zrnca Ibrahima Hadžića (Rožaje, 1944), objavljenoj u izdavačkoj kući Partizanska knjiga – duhovitom lirskom dnevniku u čijem se središtu nalazi ciklus pod naslovom „U samoizolaciji“, sačinjen od 113 katrena – odmah uočavamo da i sam upućuje na ponor sličnog vremenskog procepa. Ili je bunar suviše dubok ili Alisa propada suviše polako – da upotrebimo sliku iz romana engleskog klasika.

„Ako me sa svog prozora pita / Neznanka, koji je danas dan. / Ni jedan, reći ću / U izolaciji smo“ – piše na 33. strani.

No, poznati beogradski književnik – „Živim u uverenju da sam pesnik, ali sebe smatram jugoslovenskim pesničkim otpadom“, redovno nas ispravlja – dalje beleži kako ga iz susedne zgrade posmatra mačka. Razmišlja: nije li to jedna od stotinu hiljada mumificiranih staroegipatskih mačaka...

Od ubrzane prolaznosti opake 2020, odjednom stižemo do balzamovane večnosti životinja sahranjenih između 2000. i 1000. pre naše ere, jer autor usred sveta okovanog zarazom tematizuje brutalno suočavanje svakodnevice zamrznutog gradskog života i nezaustavljivo prolećno bujanje prirode.

Od dolaska u Beograd, gde je diplomirao istoriju umetnosti na Filozofskom fakultetu, sebe vidi kao „ličnost raspolućenu između prirode i grada, književnosti i gljiva“.

Autor šesnaest pesničkih, pet proznih i deset knjiga o gljivama opisuje uličnu trešnju: cvetove divljih kestenova. Citira Brodskog – ti su „svećnjaci“ osvetlili naše izolovane živote.

Opaža da je maslačak obojio u žuto ceo park: „Psi su na njemu kao džinovske buve.“ Park u kome će ponovo učiti da hoda.

Začas nas prebacuje u šumu punu gljiva, gde cvrkuću ptice, protrči zec, a onda grubo vraća u stvarnost. U izolaciji je, sve zamišlja. Po podne na vestima broje mrtve, u takvoj igri čovek lako stigne do crva: „Crv je moja hrana, / Ja sam hrana crva. / Sve radimo / Jedan drugom na korist.“

Pa opet ima nešto jezivije od same smrti. Zajednička sumnja da svet posle virusa neće biti isti! Pri povratku iz šetnje, ubraće listove sa različitog drveća. Ono će ga podsećati da je nekada bio živ.

Treba istaći da je zemunski izdavač Most art Jugoslavija nedavno predstavio Zbirku (izabrane pesme) Ibrahima Hadžića. Naziv poslednje, tridesete jeste „Ars poetica: Crv“, ali u stihovima sa naslovom „Osećam da narod teško diše“, te u onim starijim – jednako lako podvlačimo jasnu liniju priroda – teskobni grad – pisanje. Strah da stih „ne izgubi živu vezu“ između „moje sobe“ i „nejasnog dana“.

Iznova spoznajemo da je on pesnik ulice, s naročitom perspektivom – u Zrncima sve sagledava sa prozora, s terase. „Iza mutnog stakla“ otvara vidikovac. Pri svakom odlasku u grad, prinuđen je da prođe kraj klanice.

Da ne očajavamo! U ranijem opusu, izvlačeći se na senilnost, sa stidom od majke, čuvene majka Zade koja će život nastaviti u istoriji književnosti – pominje Nikol Kidman, „Ženu malih usta, / Usta joj ka kutijica, / Kako bi kazali u mom zavičaju“. Strofu dalje budi se pored Naomi Kembel; nekoliko leta, iz prikrajka, prati mio lik glumice Džulije Roberts.

Ni Zrncima ne manjkaju zvezde! Sada uveče leže sa Venerom, Zvezdom severnjačom; izjutra se budi sa Danicom. Ne ostajemo uskraćeni ni za neodoljive, prepoznatljive scene iz kvarta. „Izašao sam rano iz zgrade / A pred ulaznim vratima / Zatičem lepa pogrebna kola / A na zidu piše: Ja ga se danas više ne bojim.“

Dvadeset prvi katren sa radnjom smeštenom isto u cik zore: „Čitam ranoosvanuli grafit / Na zidu susedne zgrade. / Neko se igra mojim strahom. / Pa je ispisao: Spisak postoji.

Dva odlomka poentiraju grafitom. Knjiga otkriva da piscu ipak najteže padaju reči policijski čas i izolacija; ponavljaju se nalik refrenu, nikako ne slučajno. Ibrahim Hadžić bio je čuveni urednik školskog programa na Televiziji Beograd pre devedesetih, u doba kada su, kako nam kaže, pravljeni „spiskovi“ nepodobnih.

„Vraćate me u vreme kada sam sa nepune pedeset dve oteran u invalidsku penziju, čekali su da podnesem ostavku. Kažem ’oteran’ zato što moja duša nije izdržala pod teretom svih užasa koji su se tada dešavali meni, i oko mene, i pukla je. Kao da sam slutio šta će se desiti, davno pre toga, u knjizi Vežbanje osećanja“.

Zbirku otvara upravo pomenuta slika. „Odnosim svoju dušu u bolnicu, / Na belom tanjiru“.

Depresija, nesigurnost, opljačkan stan, ispreturane fioke radnog stola. „Okretanje prirodi bilo je izraz bekstva od stvarnosti.“

Navodi da je prirodnjak Karl Line kazao da je priroda najčudesnija u malom. „Ja sam to malo – čudesno našao i u noćnim leptirima (moljcima).“ Pamti da je davno pročitao priču Vladimira Nazora.

„Nisam znao da je to bila priča o meni. Čovek koji je izgubio dugme, tražio ga je po prašnjavom putu, i umesto dugmeta pronašao ceo mikrokosmos. Noćne leptire, ili moljce kako se stručno zovu, otkrio sam 2003. Bio sam u zavičaju zbog gljiva. Godina je bila izuzetno sušna i topla. Uveče smo do kasno u sobi držali otvoren prozor. Privučeni svetlom, uletali su noćni leptiri. Vrteli su se oko sijalica i oprljeni padali na patos. Fotografisao sam ih i sutradan, zarobljene ispod čaše, uspavane dnevnom svetlošću, izučavao i pokušavao da determinišem. Bili su čarobni. Iz literature sam saznao neobične podatke o njima. Neke su vrste – selice. Recimo, Agrius convolvuli doleti iz severne Afrike preko Sredozemnog mora u moje Rožaje, bolje rečeno u moju sobu.“

„Potrošio sam se na ironiji, / Sarkazmu i lukavim aluzijama / Pa su mi sada pesme providne, / Liče na krila vilinog konjica.“

Jedanaesti fragment iz uvodnog ciklusa „Kratke pesme“ deo je rukopisa u kome redovno, do tančina, ispituje i parodira sopstvenu poetiku, spajajući ovde satiru s tužbalicom; ne zaboravljajući da okrzne svaki pojam uveden u igru, uključujući navedeno „poentiranje“.

Premda izbegava da daje savete mladim stvaraocima, smatrajući da treba da iskušaju izraz, ubeđen da bi bolje bilo posavetovati one „stare“ – objasniće nam da se duhovitost skriva u iskrenosti i samoironiji. „Satira samo tada nije banalna.“

Interesuje nas tajna rada na rukopisu.

„Tajna nastanka pesme jeste zbilja tajna. Ne moja, već pesme. Teško je objasniti. Najčešće je povod jedna jedina reč koja ima veze sa nekim doživljajem, spoljnim ili unutrašnjim. I ta jedna jedina reč nameće se kao ključ za neku nevidljivu bravu. Ne znam unapred da li će je taj ključ otključati, koliko će se mučiti, koliko će proizvesti klok-klok zvukova, da li će se držati početnog impulsa. E, kada je sve stavljeno na papir, danas ekran, vidim šta sam učinio. Inače, pišem vrlo brzo, munjevito, da misli ne pobegnu. Posle doterujem, glancam. Retko rimovane stihove; pažnju posvećujem rečima, ritmu, cezuri.“

Polovina izabranih pesama u Zbirci sadrži datum na kraju – dan, mesec i godinu kada su nastale. Napominje da u prvim pesničkim knjigama nije stavljao ovakve brojke. „Te pesme su vanvremene, mahom lirske, ne treba im nikakav datum.“

Međutim, kada je počeo da piše one sa namerom da budu slike iz života, odraz teških osećanja, bila im je potrebna hronološka odrednica da bi se prepoznale u vremenu. „One su svojevrstan dokument.“

Zrnca jesu i dokument, ali tu su brojevi češće vezani za umrle od virusa korona. Datiranja nema jer vreme ne može da se fiksira; otvara se isključivo problem njegovog proticanja ili pre stajanja.

Usred pandemije, vreme je bilo vanvremeno. Potvrdu da teče davala je priroda. Zmija, pauk, leptir, mahovina.

Zato naposletku ne treba smetnuti s uma ni onaj durbin iz Alise u zemlji čuda. Sićušno, veliko – da li nas je virus konačno naučio šta zaista znače ti pojmovi...

Hadžićeva lirika je od početka ukazivala na ovu varku.

(NIN, 27. april 2023)

уторак, 30. јануар 2024.

Po tradicionalnom novogodišnjem običaju, filmski reditelj Stiven Soderberg izbacio je na sajtu ext
уторак, 30. јануар 2024.

Nakon što joj je preneo reči svog menadžera, po čijem mišljenju na sceni moraš da budeš „gazda u r
четвртак, 28. децембар 2023.

Urednik u Gardijanu objašnjava NIN-u da se čitaoci na internetu suočavaju sa sve više majušnih inf
четвртак, 14. децембар 2023.

Možda je za „istoriju“ nevažan taj podatak, ali glumac Predrag Milinković (1933–1998) sreo se 1979