Nin
Anton Balaž, slovački književnik: Eho političke i erotske revolucije

Kada su Dupčeka smenili sa svih funkcija, stalno ga je pratila državna bezbednost. Sretao sam ga u Ulici branilaca mira, u kojoj je sedište imala i moja redakcija lista Sloboda. Svakodnevno se vraćao kući iz Uprave za šumarstvo, gde mu je Husakov režim, na skoro dvadeset godina, odredio „mesto boravka“. Visok, u teškom kaputu, sa radničkom torbom u ruci, hodao je lagano, a ukoliko bi neko pokušao da ga zaustavi i pozdravi, samo bi ćutke odmahnuo glavom

Radnju romana Samo jedno proleće, svoju priču o 1968, Anton Balaž smešta u studentski dom. Već na prvoj stranici dela objavljenog u Službenom glasniku (prevod knjige i ovog razgovora: Zdenka Valent Belić) – upoznajemo Štefana Jašika, tek diplomiranog filmskog reditelja, pobornika cinéma vérité-a, kako držeći uz uvo mali tranzistor, „iz kog se čuju uzvici i šum nalik zvučnoj kulisi prvomajske reportaže“, uleće u domski studio da isključi gramofon jer više ništa nije isto. „Upravo su smenili matorog dogmatičara Novotnog.“ Voditeljka u studiju, Pelageja Nilovna, stroga članica Domskog veća, preneražena je njegovim postupkom, ali kako redovi odmiču pratimo prepoznatljiv potez poznatog slovačkog pisca. „Bujno telo utegnuto u sivi kostim“ počinje da se oslobađa! Ne zaboravljajući detalje „epohe“, poput skrivenog nemačkog izdanja Plejboja na čijoj je naslovnici Merilin Monro, ili prave američke koka-kole, pripovedač prati telesnu transformaciju Pelageje Nilovne u Pegi N., te sudbine još nekoliko studenata, da bi opisao pokušaj oslobađanja čitavog jednog društva; neuspeli pokušaj da se napokon promeni ploča.

Junak romana razmišlja o periodu „od pre dvadeset godina“, o 1948, i sve mu zvuči „kao da dolazi iz ere paleozoika“; kao da se nije zbilo pre dve decenije. Kada ste odlučili da napišete Samo jedno proleće, fikciju o 1968? Bila je potrebna distanca?

Sve do pada komunizma u Čehoslovačkoj u novembru 1989. godine, tema Praškog proleća bila je apsolutni tabu, kao i pokušaj uspostavljanja socijalizma sa ljudskim licem, čiji je simbol bio Aleksander Dupček. Moj intenzivni doživljaj „Bratislavskog proleća“, pošto sam u to vreme živeo u Bratislavi, jeste na taj način ostao sačuvan u vremenskoj kapsuli koju sam smeo da otvorim tek devedesetih. Književni povratak mojoj generaciji dugo sam odlagao, plašio sam se da s priče ne izbrišem onaj „fini polen uspomena“ na proživljene događaje. Zato sam ovu knjigu počeo da pišem posle čak četrdeset godina. Ovo mi je omogućilo da rasteretim priču i da roman dobije razigrani i humorističko-erotski ton. Čitaoci su sve dobro prihvatili.

Imali ste dvadeset pet te 1968... Bili ste na ulici?

Kao student na trećoj godini žurnalistike na Filozofskom fakultetu, zaista sam bio svakodnevno na ulicama grada i učestvovao u svim marševima - na staru tvrđavu Devin, simbol slovenstva i na grobnicu generala Štefanika na Bradlou (tamo je bilo 130.000 ljudi) i pisao sam o tome za bratislavski studentski časopis Eho. Na ulicama i u studentskim domovima organizovali smo razne fenomenalne hepeninge. Dogodila nam se ne samo politička, već i erotska revolucija. Bio sam na ulici i 21. avgusta, kada su u grad upale kolone ruskih tenkova i bio sam svedok kada je na stepeništu našeg univerziteta mladu šesnaestogodišnjakinju Danku Košanovu pokosio ruski mitraljez. Zatim su nas sa ulica grada pendrecima isterali naši, domaći okupatori.

Da li ste poznavali Dupčeka? Pominjete ga u romanu. U raspravama mladih ljudi neko recimo kaže da je Dupčekova omiljena pesma bila ona hajdučka „Ne vešajte me na hrast“. Mermerni stubovi u auli oblepljeni su njegovim portretima i revolucionarnim parolama: „Socijalizam sa ljudskim licem“ i „Istina će pobediti“. Likovi Jašik i Danijel u stranim novinama čitaju o Dupčekovim kiflama, smatraju da je on u tom času svetski brend. Posle Dupček izvodi svoj čuveni skok u bazen - na glavu.

Lično sam ga upoznao tek na proslavi njegovog sedamdesetog rođendana u Bratislavskom dvorcu 1991. Ali kada su ga smenili sa svih funkcija, stalno ga je pratila državna bezbednost. Ja sam ga sretao u Ulici branilaca mira, u kojoj je sedište imala i moja redakcija lista Sloboda. Dupček se ovom ulicom svakodnevno vraćao kući iz Uprave za šumarstvo, gde mu je Husakov režim, na skoro dvadeset godina, odredio „mesto boravka“. Visok, u teškom kaputu i sa radničkom torbom u ruci, lagano je hodao niz ulicu. Ako bi neko pokušao da ga zaustavi i pozdravi, Dupček bi samo ćutke odmahnuo glavom: malo iza njega, na suprotnoj strani ulice, pratila bi ga čitava horda pripadnika Državne bezbednosti. Prilikom tog ličnog susreta u novembru 1991, kada se ponovo nalazio na funkciji predsednika federalne skupštine, pomenuo sam mu te ulične susrete, čiji sam bio nemi svedok. Njega je to jako ganulo, ali na fotografiji, dok mu čestitam, već se osmehuje.

Važno je kako u Samo jedno proleće ulazi istorija. Usred svoje fikcije, napravili ste i filmski set. Rekviziteri donose puške iz muzeja. Tako ne govorite jedino o 1968, već i o 1948, a onda idete još dalje... Junaci nose kostime iz prošlosti. Na 223. stranici opisujete Anitu. Njeno lice „kao da je uronilo u sene prošlosti“.

Kod Anite je to senka Aušvica koji je preživela kao dete. Kod moje generacije bile su to senke staljinističkih zločina i represija komunističkog režima koje smo preživljavali kao mali. Za generaciju naših očeva - 1948, kada su komunisti došli na vlast, i iz dana u dan sve više i više u vodu padale nade u slobodan život, za koji su se borili i umirali u narodnom ustanku njihovi vršnjaci. Posle toliko vremena, što se dešava i u istoriji drugih zemalja, ova istorija počinje da se presvlači u kostime, banalizuje se i postaje stvarno samo rekvizit. Dao sam ovoj svojoj spoznaji u romanu i vid filmske fikcije – istina sa tragičnim rezultatima. Jer banalizovanje istorijskog sećanja po narode uglavnom ima tragične posledice.

Zaista je čudno naći se među statistima na snimanju filma. Sve ide sporo, čeka se, a oni su u međuvremenu, onako izmešteni iz stvarnosti, u kostimima, negde u procepu vremena. Ukoliko odsluša najnovije vesti i vrati se u roman o 1968, gde naiđe na reči „gvozdena zavesa“, čitalac bi mogao da pomisli kako vreme stoji, da se sve ponavlja – zar smo statisti iz Balažove proze. Evo, u Parizu opet demonstracije...

Verovatno je reč samo o ponavljanju iskustva koje sam opisao u prethodnom odgovoru. Gvozdenu zavesu smo srušili, ali zavese u našem sećanju i te kako ostaju.

Pominjete Parižane iz 1968, njihov odnos prema kapitalizmu. Posle svega, gde vidite izlaz? Komunizam, kapitalizam? Kome je „odzvonilo“ – da upotrebim reči iz Samo jednog proleća.

Čovečanstvo ne može da živi bez iluzija. Naša je bila „popravljeni“ komunizam u vidu socijalizma s ljudskim licem. Sledeći je bio povratak na slobodno, prosperitetno društvo, koje je predstavljao moderni kapitalizam sa funkcionalnom socijalnom tržišnom ekonomijom. Danas doživljavamo da su socijalne dimenzije kapitalizma velikim delom iluzija. Ni posle pada komunizma nije došao fukujamski „kraj istorije“, tako da će se i generacija koja dolazi očigledno boriti sa nekom novom iluzijom.

Ne zaboravimo da je i u delu Logor posrnulih žena izuzetno bitno pitanje – tela. Ovde postoji uzvik da revolucija oslobađa duh, ali i telo. Sada među pasusima pronalazimo magazin Plejboj – takođe parče istorije. Pomenuti problem otvarate u celom proznom opusu?

Upravo je proleće naše generacije imalo izrazito erotsku dimenziju. Doživljavao sam to nalik poklonu koji se može umnožavati i u totalitarnim ograničenjima i zabranama i dao sam mu oblik oslobađajuće telesne ljubavi. Posle prvog izdanja povučenog i uništenog romana Bogovi godišnjih doba iz 1971, naišlo se na cenzuru, ali romani koje sam objavio osamdesetih, Venera u stakleniku, po kome je snimljen film, Ovde moraš (TV serija) i Hirurški dekameron – sadrže erotske scene i ove oslobađajuće funkcije. U potpunosti, bez straha od cenzure, ovo sam iskustvo iskoristio i u romanu Logor posrnulih žena.

Podvlačimo reči „prava revolucija“. Naposletku, istinske promene moguće su jedino na nivou malih, ličnih promena?

Kada postavljate ovo pitanje, na um mi pada pisac Dobrog vojnika Švejka Jaroslav Hašek i njegov šaljivi projekat „mirnog napretka u zakonskim okvirima“, ili opamećivanje Don Kihota na kraju slavnog romana. Posle iskustva naše generacije sa pravom revolucijom dajem prednost evoluciji.

Fotelja za dvoje

Anton Balaž (1943) slovački je prozni pisac, televizijski i filmski scenarista, radio-dramaturg i publicista. Diplomirao je žurnalistiku na Filozofskom fakultetu Univerziteta Komenskog. Bio je urednik i glavni i odgovorni urednik u više medija. U vreme komunističkog totalitarizma u Čehoslavačkoj, zabranjivani je pisac. Pored ostalog, autor knjiga Bogovi godišnjih doba, San podruma, Senke prošlosti, Krhka Venera, Ovde moraš da živiš, Fotelja za dvoje, Hirurški dekameron, Hija, konji Staljinovi, Logor posrnulih žena, Sve dok živiš, voli, Hronika srećnih sutrašnjica, Penelopin povratak, Zemlja zaborava, Nežna čaplja, Grešna Vidrica, Ladislav Hanus, Govor, Jezekilj, Samo jedno proleće, Izneti na svetlost dana priče dugih noći, Transport nade... Nagrađivan, odlikovan. Živi u Bratislavi.

Logor posrnulih žena

Radnja romana Logor posrnulih žena, objavljenog u izdavačkoj kući Arhipelag, u ediciji „Sto slovenskih romana“, takođe u prevodu Zdenke Valent Belić – smeštena je u prve decenije nakon Drugog svetskog rata. Jedne večeri, u Vidrici, delu Bratislave tih godina poznatom i po prostituciji, nekoliko muškaraca u tamnim odelima napravilo je raciju. Po naređenju sa vrha, pedesetak prostitutki odmah je poslato u radni logor, s planom da se od njih „stvore čestite žene i drugarice”. Anton Balaž nam je ranije ispričao da ga je tema zainteresovala zbog toga što je odrastao malo dalje od prostora na kome se nalazio taj logor. „Imao sam sedam ili osam godina kada su prostitutke pobegle iz logora i došle kod nas, u selo. Jedan od najvećih doživljaja! Do tada nikada nisam video ženu sa šeširom. Prošlo je više decenija. Napisao sam niz romana, a onda mi je palo na pamet da bi trebalo da pišem o tome, najpre zato što se slovačka književnost nikada nije bavila takvom temom. Slovačka književnost je jako čedna, a moj roman je pokušaj da prekinem s tim. Neka vrsta obračuna sa čednošću.“

(NIN, 4. maj 2023)

четвртак, 18. јануар 2024.

Koliko ste puta u izlogu knjižare uočili koricu na kojoj stoji rečenica: „Najuži izbor za NIN-ovu
четвртак, 21. децембар 2023.

Postoji u romanu Definicija sreće Katrin Kise sažeti životopis sporedne junakinje koja je kao beba
четвртак, 14. децембар 2023.

Prošlogodišnji dobitnik najprestižnijeg italijanskog priznanja „Strega“ govori za NIN o svom nagra
четвртак, 14. децембар 2023.

Volim pisce iz književnog predgrađa Festival PostNINovske čarolije u Domu kulture Studentski gr