Osnovni
šablon interneta jeste zaverenički, paranoičan, ali i navijački. Nemilosrdno
prepravlja naoko objektivne stvari poput društvene, političke stvarnosti – kaže
ekskluzivno za Radar pisac romana Sva siročad Bruklina,
dok objašnjava kako je pre dvadeset pet godina napisao ovu čuvenu „detektivsku“
priču
Detektivska
priča koja će vas uhapsiti bez opiranja – poruka je sa naslovne strane
romana Sva siročad Bruklina Džonatana Litema, kultnog izdanja
štampanog u Americi pre dvadeset pet godina, nedavno objavljenog u izdavačkoj
kući Laguna, u prevodu Ota Oltvanjija.
Pomenutom
sloganu odmah bi trebalo dodati da će čitalac ostati zatočen najpre u jeziku
kojim je ova proza napisana, jer glavni junak Lajonel Esrog, siroče iz
Bruklina, boluje od Turetovog sindroma. „Ne mogu da zatvorim usta, iako
uglavnom šapućem ili govorim ispod glasa kao da čitam u sebi, dok mi poskakuje
Adamova jabučica, a mišići vilice pulsiraju kao da kriju majušno srce iza
obraza…“ Pogotovo ako nalete „na preveliko savršenstvo, kada je sve dovedeno u
red, stavljeno pod konac…“
Nagon ga
tera da zaurla u crkvi, obdaništu, prepunom bioskopu. „Mozak mi je govorio:
Prati ta kola! Holivudska škola! Cigara da ubije vola!“
Tikovi,
opsesije, brojanje, obrada, proučavanje.
„Bilo je
sve teže ignorisati činjenicu da se, kada televizijski voditelj kaže ne
menjajte kanal, u mom mozgu javlja ne kenjajte mandat, da kada
čujem „Alfred Hičkok“, tiho odgovorim sa „Alfabet Pičkok“…
Doista
nezgodna stvar za tipa što istražuje ubistvo svog misterioznog prijatelja i
treba da se šunja, premda mu sindrom pomaže da primeti stvari koje ljudi obično
ignorišu ili zaborave. Uz to, trag vodi do „zen-centra“…
Glumac
Edvard Norton adaptirao je, režirao i pre pet leta pomerio zaplet ovog noara u
pedesete godine prošlog veka, u vreme Roberta Moziza, stručnjaka za urbanističko
planiranje, želeći da prikaže zakulisne radnje iza modernizacije Njujorka,
ujedno i maestralno tumačeći Lajonela.
Litemovo
delo vezano je za devedesete. Na 170. stranici pominju se
zalepljeni drečavonarandžasti i žuti znaci sa porukama: „Papaja je najveći
Božji dar čovekovom zdravlju! Naše kobasice su file minjon za radničku klasu!
Mi smo pristojni Njujorčani, mi podržavamo gradonačelnika Đulijanija!“
Litem je
rođen 1964. Svoj prvi roman Gun, with Occasional Music, mešavinu
naučne fantastike i krimića, objavio je 1994, a nakon toga tridesetak naslova,
među njima romane Tvrđava samoće, Ne voliš me još, Sva
siročad Bruklina, nagrađen priznanjemNational Book Critics Circle…
Pisci često
kažu da je pronalaženje ritma ključno za početak pisanja nove knjige. Koliko je
Turetov sindrom uticao na ritam romana Sva siročad Bruklina? Neko
bi pomislio da ta neobična muza sa verbalnim tikovima remeti tok naracije,
međutim, ona ga zapravo održava.
Kada sam
počeo knjigu, napisao sam prvi pasus: „Sve je u kontekstu (…) Puši ga!“, a
potom ga odložio na stranu i zurio u njega šest meseci. Ceo roman obuhvaćen je
tim pasusom, samo je trebalo toga biti svestan i imati volje da se prati do
krajnjih granica. Instruktori kreativnog pisanja često govore o „pronalaženju
glasa“ i romanu ili priči „vođenim jednim glasom“, ali ne mislim da sam u tom
trenutku potpuno oslobodio mogućnosti sopstvenog glasa tokom pisanja; osetio
sam rizik da nadjača druge formalne i tematske elemente, da postane apsurdno i
monstruozno. Čitate li moje prethodne knjige, često ćete primetiti da sporednom
junaku, ili grupi likova, dodeljujem neku vrstu džojsovski slobodnog i ludog
govornog čina, recimo „Babyheads“ u knjizi Gun, With Occasional Music,
ili Archbuilderima u Girl in Landscape; ili dvojici slepih ljudi
u As She Climbed Across the Table. U romanu Sva siročad
Bruklina preuzeo sam rizik da takav glas postane čitav projekat, te
pustio da ceo svet romana izađe iz ludih imperativa koje je glas sadržao.
Kako ste
razmišljali o žanru dok ste radili na rukopisu? Heroj sa Turetovim sindromom
hoće da iskoči iz svoje kože. Da li je to bio način da preskočite pravila
detektivske storije? Njegovi tikovi i opsesije učinili su da prekorači granice
krimića.
Upravo ta
tenzija definiše knjigu. Glas je bezgraničan, ali uobičajena ograničenja i
parametri surove detektivske priče i dalje pokušavaju da je zaključaju u
egzoskeletnu formu. Služio sam dva gospodara istovremeno, trudio se da ne
pobedi ni jedan ni drugi ukoliko dođe do zavade. Poklonici žanra reći će vam da
sam pustio taj glas da pobedi, a čitaoci neskloni žanru izneće mišljenje da ova
knjiga iznenađujuće poštuje okvire žanra. U oba slučaja, bio je ovo oproštaj od
poštovanja svake vrste, i sve su moje naredne proze slobodno mogle da upućuju
na žanr, ne dopuštajući sebi da se ponašaju u skladu sa postojećim skupom
pravila ili formata.
Zaplet ste
vezali za zen. Da li je pisanje povezano sa disanjem? Lajonela će posavetovati
da se koncentriše na udah i izdah. Na jednom mestu ostaje bez svesti… Primetio
sam da je naš prevodilac Oto Oltvanji, inače pisac, umesto reči voids
(praznine), odabrao – vakuum. Pa stvarno ostaje bez daha…
Ovo je
jedna od najtradicionalnijih karakteristika surovog pripovedača u stilu
Rejmonda Čendlera: u nekom trenu mora da se onesvesti i dozvoli čitaocu da
prođe tunelom kroz nadrealni pejzaž snova, dok on lagano dolazi svesti. Svaki
detektiv ovog tipa jeste verzija Alise u zemlji čuda – moj
naročito.
Skrol na
društvenim mrežama često podseća na niz reči kakve ređa vaš junak u svojim
verbalnim tikovima. Pripovedač kaže: „Zavere su samo jedna verzija Turetovog
sindroma, izmišljanje i traženje neočekivanih veza je neka vrsta pipkanja,
izraz potrebe da se dodirne svet, da se izljubi teorijama, privuče k sebi.“
Smatrate li da smo danas potopljeni u najrazličitijim teorijama zavere, da se o
njima više ne šapuće, već govori glasno, čak viče?
Mislim da
su mnogi od opsesivnih impulsa koji definišu život umetnika, takođe
obožavalaca, kolekcionara, kustosa, fetišista – sada oslobođeni u društvenoj
areni zahvaljujući društvenim mrežama. Osnovni šablon interneta jeste
zaverenički i paranoičan, ali i navijački, i nemilosrdno prepravlja naoko
objektivne stvari poput društvene i političke stvarnosti.
Sećam se da
ste mi 2015. rekli kako nikada niste verovali da postoji sadašnjost, „nego
isključivo niz razbijenih prošlih realnosti koje obuhvataju ono što nazivamo
sadašnje vreme”. Koje komadiće istorije prepoznajete u našoj svakodnevici?
„…fuckitall!” – možda bi rekao Lajonel. „Jebli! Beješ! Jebejli!“
Može biti
da je naučnofantastična priča Alfreda Bestera Disappearing Act iz
1953. najbolja vizionarska priča ikada napisana. Američka vojska otkriva da pod
uticajem određene droge njeni vojnici mogu da odu u prošlost. Pokušavaju da
iskoriste ovu novu sposobnost svojih vojnika, iako je jasno da od nje polude –
ali začudo, ispostavlja se da nemaju sposobnost da funkcionišu u prošlosti, pa
čak ni da daju pouzdane opise onoga na šta su tamo naišli. Uskoro dolazi
istoričar, sluša njihove izveštaje i otkriva da su puni dezinformacija –
saznaje da putnici kroz vreme ne idu u „stvarnu” prošlost, već u svet snova gde
doživljavaju prošlost onako kako su je samo zamišljali – punu anahronizama i
besmislica. To je svet u kome živimo: nostalgija za fantazijama.
(Radar, 12. mart 2024)