Autor dokumentarca Jozef Čapski (1896-1993), svedok veka govori o junaku svog filma
koji je preživeo masakr u Katinjskoj šumi, ostalim zatočenicima držao
predavanja o Prustu u ruskom logoru, te sreo najveće umetnike ali i krvnike 20.
veka
Najvažniji
događaji prošlog veka žestoko su uvukli poljsko-francuskog slikara Jozefa
Čapskog u svoj vrtlog. Danas se trudimo da govorimo o njemu, pitajući se da li
bi neki od tih velikih, jezivih talasa mogao da se vrati i zapljusne nas svom
silinom.
Prošle
nedelje, u Evropskoj kući, na uglu Knez Mihailove i Zmaj Jovine ulice, prikazan
je dokumentarni film Jozef Čapski
(1896-1993), svedok veka. Projekciju su priredili Poljski i Francuski
institut u Beogradu, u okviru predsedavanja Poljske Evropskoj uniji. Upravo tu
smo rekli reditelju ostvarenja, Andžeju Volskom, da nas je Čapski najpre
privukao knjigom Izgubljeno vreme,
delom od stotinak strana, sačinjenim od predavanja koja je o Prustu držao
ostalim zatočenicima u ruskom logoru tokom Drugog svetskog rata. Očito je hteo
da ih podseti da napolju postoji i drugi, stvarni svet, na temelju romana U traganju za izgubljenim vremenom.
Poznati slikar načinio je crteže-beleške po sećanju, takoreći mapirao putanje
likova; postavio putokaze, iako zatvoren u drvenoj baraci, na minus 40 stepeni.
Šta
je opčinilo Volskog, autora četrdesetak naslova snimljenih za francusku,
poljsku televiziju, Bi-Bi-Si, stvaraoca specijalizovanog za biografije?
„Imao
sam priliku da upoznam Čapskog, mislim da je to bilo 1983“, kaže za Radar. „Odmah se videlo da je izuzetna
ličnost, osoba što zrači. Nađete li se u njegovom društvu, jako je bilo teško –
ćaskati. Brzo se prelazilo na značajne teme. Spadao je u onu vrstu ljudi koja
nosi nešto neopisivo u sebi, ima auru. Čim sednete, u trenu, uspostavlja se
direktan kontakt. Ne možete da ostanete ravnodušni.“
Koscenarista
filma Agnješke Holand Evropa Evropa,
nominovan za Oskar 1992, dodaje da je voleo da priča. „U filmu govori na četiri
jezika. Na poljskom, francuskom, nemačkom i ruskom. Jezici detinjstva!“ U
arhivima je video koliko lako menja „registre“. „Važno je, jer otkriva
kosmopolitsku dimenziju, a kosmopolitizam se odražava na otvorenost i najlepše
oslikava ličnost.“
Rođen
u Pragu, u tadašnjoj Austrougarskoj, Jozef Čapski je detinjstvo proveo u malom
mestu na istoku Poljske, nedaleko od Minska. Bilo ih je sedam, pa i mnogo
dadilja, tutora. Rasli su u strogom katoličkom okruženju. Nemica ih je učila
nemački, Francuskinja – francuski, a Poljakinja – da muziciraju. Majka, kći
austrijskog diplomate, privržena poljskoj kulturi – „zbog koje se osećao kao
Poljak“ – umrla je kada mu je bilo sedam. Otac-Poljak išao je u rusku školu u
Sankt Peterburgu. Otkrio je Tolstoja, Krojcerova
sonata učinila je da mu jeza prođe niz kičmu, razmenio pisma sa slavnim
piscem, pa i sâm otišao u taj grad da studira, kod ujaka barona Aleksandera
Majendorfa, isprva pravne nauke. 1917!
Istorija
je otvorila čeljusti, našao se u haosu između dve revolucije i završio u vojnoj
školi. Knjiški moljac – svedočiće – nenaviknut na nasilje, dezertirao je
videvši prvo ubistvo.
„Često
se čuje da je nečiji život bio roman“, nastavlja Volski. „Važi za Čapskog!
Neverovatno šta je sve proživeo.“
Recimo,
bio je kod prijatelja i pozvali su ga da ostane na večeri. Imali su
instrumente, svirali su klavir i violinu, dok je u uglu sobe sedeo nepoznati
gospodin. Knez Lavov koji je vodio vladu nakon Februarske revolucije! Pomenutog
leta i dana kada je morao da se povuče. Brzo će oktobar…
Pet
meseci po početku boljševičke revolucije, Čapski se vraća i hoće da služi
Poljskoj.
Dali
su mu 14.000 rubalja da otputuje natrag i pronađe zarobljene kolege. Zinovjev,
Trocki – uspeva da dođe do Elene Stasove. Kancelariju opisuje kao ćeliju s
Lenjinovom i Marksovom slikom; s dva telefona. Kazaće mu da su ubijeni, tačno
kad i gde, da uzalud traga. Tada će početi da ga opsesivno muče pitanja granice
optimizma i pacifizma. U hodniku, na vratima, utučen, pročitaće prezime Mereškovski. Pročitao je ranije roman
toga pisca o Leonardu da Vinčiju i sada je ušao u njegov stan. Mereškovski će
donekle rešiti pomenutu tešku, tolstojevsku dilemu, sedeći za velikim stolom,
vičući ženu Zinu. „Rat je greh“, saopštiće, „ali se boriš za bolji svet, moraš
da prihvatiš i učestvuješ“.
U
Krakov je stigao 1920. da studira slikarstvo i postao deo značajne slikarske
grupe kapisti. Sanjarili su i
insistirali na „čistom slikarstvu“. Otišao je u Pariz sa tim slikarima i
priredio žur na kome je Pablo Pikaso pohvalio prisutnog Pjera Bonara.
Ahmatova
mu je posvetila pesmu?
„Da.
Sreli su se dva-tri puta.“
Nalik
Mereškovskom, lako je sreo druge značajne ličnosti 20. veka. Išao je kod
Koktoa, Žida, Kamija… Bio prijatelj s Malroom.
„Dolazi
Drugi svetski rat. Zarobili su ga Rusi. Čudom izbegava masakr u Katinjskoj
šumi. U ledenom Sibiru drži predavanja o Marselu Prustu. Vidi da su nestali
mnogi poljski oficiri. Ne sluti da će uskoro, drugi put u životu, on krenuti u
potragu za njima i da će tek u Iranu shvatiti da su ubijeni.“
Pamti
da su zavideli kolegama što odlaze. Govorkalo se da idu u Grčku. Sanjarili su
da i oni krenu. Nisu znali da je Staljin naredio da pobiju Poljake.“
Kako
se spasao? Preživelo ih je manje od četiristo?
„Zarobili
su ih Sovjeti. Famozni pakt Ribentrop-Molotov. Zna se da ih je 22.000 ubijeno.
Gledali ste film Andžeja Vajde! Kako je
poticao iz aristokratske porodice, s mnogo veza u Nemačkoj, Austriji i Poljskoj,
pretpostavlja se da je neko intervenisao, čak direktno kod Staljina.
Visokopozicionirani član porodice u Austriji? Ko zna… Nagađanja…“
Opet
je pošao u Rusiju, kao vojnik generala Andersa, da ispita šta se desilo, nanovo
tražeći drugove kojih više nema. Odlučan, hteo je do Berije, da ispita slučaj,
ali završio je u hotelu i danima čekao telefonski poziv. Niži funkcioner NKVD-a
pokazao je kartu: po celoj zemlji označene logore. Svestan šta se dogodilo,
probao je da Ruzveltu dostavi papire i dokaze, ali će docnije saznati da nije
bilo šanse, valjda da bi se sačuvao Staljin.
No,
vidimo snimak svedočenja Čapskog u Frankfurtu 1952. Odlučan, neustrašiv,
glasan, sa aurom kakvu opisuje Volski, verovatno osećajući veliki dug prema
nastradalima, ističe da nema sumnje da su ih u Katinju sve pobili Sovjeti i
direktno optužuje Beriju i Staljina, ne isključivo „sadiste iz NKVD-a“.
Stižu
vesti i o zverstvima u nemačkim logorima, a on postaje žrtva cenzure u
Poljskoj. Dvadeseti vek ga ne zaobilazi, nema veze što je u Parizu, gde
predstavlja vladu u izgnanstvu i osniva časopis Kultura. Dve stotine brojeva držaće do kraja na policama kraj
kreveta – antikomunistički i antinacionalistički list, kako ga definiše,
okupljajući oko sebe najznačajnije intelektualce tog doba.
„U
vreme komunizma“, priseća se Volski, „reč Katinj bila je zabranjena.“
Junak
njegovog filma, učesnik revolucija, bio je zbunjen činjenicom da treba da
ratuje s Rusima. Ograđujući se od fraze da se istorija ponavlja, ne možemo da
smetnemo s uma činjenicu da postoje događaji koji se preslikavaju s vremena na
vreme.
„Istorija
se ponavlja, s tim što dolaze nove generacije. Prošlost zato jeste manje
prisutna. Upada se u istu zamku“, smatra Volski.
Zbog
svih nedaća, pošto su slike izgubljene i uništene po spaljenim kućama, Čapski u
pedesetoj kreće iz početka. Izučavao je impresionizam, postimpresionizam,
ekspresionizam, želeći da ispita uticaje. O kom je pravcu reč? Napisao je
knjigu o Sezanu.
Naš
sagovornik nas podseća da je dvadesetih pripadao grupi mladih slikara u
Krakovu. „Svi su otišli u Pariz, jer o tom gradu sanja svaki slikar.“ Čini mu
se da je sve do pedesetih tražio sopstveni izraz.
„Gledate
li te slike, od 1920. do 1950, vidite razne uticaje. Posle nalazi svoj svet.
’Kadriranje’ jeste jedinstveno šezdesetih, sedamdesetih, osamdesetih. Naizgled
se bavi banalnim, prikazuje svakodnevne stvari, ali način na koji ’kadrira’,
ili koristi boje, postaje neverovatan.“
Na
pomen kadra, primećujemo da neretko
slika prizore iz pozorišta. Šalimo se. Očito mu nije bilo dosta drame.
„Voleo
je da citira Pola Valerija. Bog je stvorio Sve iz Ničeg, i to Ništa se baš
nazire.“
Pored
dvadeset knjiga posvećenih umetnosti, sećanjima na ratove i logore, niza
dnevnika i kolekcija eseja, Čapski ima desetak zbirki pisama. Razmenjenih sa
Kolakovskim, Gombrovičem, Zbignjevom Herbertom… Očito je okupljao mnogo ljudi
oko sebe. Nije bio samotnjak.
„Ne.
Imao je puno prijatelja, pogotovo u poznijem delu života. Praktično su mu svake
nedelje dolazili gosti da bi pričali sa njim.“
Svedok veka
prikazuje da je diskutovao žustro, živo gestikulirajući, dok je pred platnom,
ili nad skicen-blokom, sedeo mirno, usamljen, u odelu.
„Slikanje
je ispovedanje“, zabeležili smo misao tiho izgovorenu u TV-dokumentarcu.
@Gombrovič
Andžej
Volski, reditelj rođen 1952. u Varšavi, napravio je za francusku televiziju
film i o književniku Vitoldu Gombroviču (1904–1969), jednom od najboljih pisaca
dnevnika u istoriji svetske književnosti. Na pomen tog velikog imena, kazaće da
je nekoliko dana pred polazak u Beograd saopštio upravo Gombrovičevoj supruzi
Riti da putuje i da je ona s ponosom pokazala jedno starije, jugoslovensko
izdanje knjige svog supruga. Naš razgovor s rediteljem se odužio, nije bilo
više vremena. Očito svestan naše želje da razgovaramo o tom stvaraocu, Volski
je uzeo novinarski notes i ispisao mejl adresu. Pomislili smo da je umoran i da
želi da intervju nastavimo elektronskom poštom, ali on je pokazao prstom na
stranicu i rekao da se radi o mejl adresi Rite Gombrovič.