Prvobitna
ideja bila je da pišem o selu i prirodi, oslanjajući se na beleške
vođene tokom rada na poljoprivrednim imanjima. A onda sam prepoznala
momenat u kome je glavna junakinja postala realna i počela da oseća.
Strah i anksioznost. Umor od gužve i buke
Noa
je pobegla iz velegrada, od anksioznosti i nesanica, iz sveta u kojem
se osećala zarobljeno. Otišla je na jug Francuske da volontira na
farmi. Tako izdavačka kuća Heliks najavljuje roman Stazom
pored trave
Mirjam Vitig, u prevodu Nikoline Zobenice. Nakon što smo
književnicu, rođenu 1996. u Hajdelbergu, sreli u Beogradu na drugom
Festivalu
EKO književnosti,
blefirali smo da nas ne zanima autobiografsko, pozivajući se na
početak „Zahvalnice“ s kraja njenog prvenca. Zahvaljuje „jednoj
porodici u brdima na slikama, vremenu i biljnom preparatu za ovce“.
„Radila
sam na imanjima u različitim zemljama“, kaže Mirjam Vitig za
Radar.
„Najčešće na posedima gde su se uzgajale ovce. I jesam zaista
bila u Francuskoj. Pošto sam želela da naučim stvari vezane za
poljoprivredu, pravila sam beleške. Nekoliko godina kasnije,
pogledala sam ih i pomislila da tu ima materijala da se nešto
napiše.“
Pašnjaci,
livade, magla, životinje, oblaci… Stiče se utisak da promene u
prirodi diktiraju raspoloženja. Ide u duge šetnje, oblači
vetrovku, hoda po šljunkovitom prelazu onako kako smo navikli da
svoje noge ponekad vuku likovi fikcija iz Skandinavije. „Mogla je
da bude guja.“ Radilo se o crevu za vodu! Nije lako opisati
krajolik? Podvukli smo omiljene rečenice: „U petljama ograde
visile su dugačke krpice vune kao brade patuljaka.“
„Nije
mi palo naročito teško“, ne slaže se naša sagovornica. „Nisam
sebe stavila u situaciju da izmišljam predeo nego sam zapravo
upotrebila pejzaže u kojima sam bila, kroz koje je moje telo prošlo;
bilo prisutno… Od pomoći su bile i te crtice, ali njih sam pravila
kada sam bila baš mlada.“ Nije joj padalo na pamet da budu temelj
knjige. „Želela sam da učim, da zapišem. Vrsta dnevnika…“
Interesovali
smo se kako izgledaju ti fragmenti.
Otkriva
da je u početku pisala isključivo rukom. „Sada su tu mobilni i
laptop. Međutim, dok ih koristim, osećam da još mnogo toga želim
da napišem olovkom.“ Makar naposletku uzela telefon ili kompjuter.
Uloga
tih sprava bitna je u prozi. U deset poglavlja, između prologa i
epiloga, „dnevnički“ prati novi život s francuskom porodicom, u
nekadašnjem zamku, gde su dugo živele imućne porodice, a u
osamnaestom veku monasi. Ela, Gregor, njihova kći Žad, ljudi što
svrate. Istovremeno, telefonom je povezana s prijateljima što čekaju
da se vrati „iz divljine“. Azel, Mejet, Merle, Lukas. S tim da je
signal slab, da mreža preti da pukne: druga ravan koja se podražava
nudi prostor da se vrate sećanja na prethodno okruženje.
Flešbekovi
iz prošlosti otvaraju se nalik tunelu.
Koliko pisci nesvesno ponavljaju određena poređenja? Tunel
obeležava junakinjine napade panike. Isprva u podzemnoj železnici;
docnije u „tunelu od lišća“, u francuskom zelenilu, na putu do
reke, ulazi u „okno metroa“.
Smatra
da motivi pre dolaze svesno i da se onda kroz knjigu organski
razvijaju. „Usred pisanja, postojao je momenat kada je glavna
junakinja postala – realna. Počela je da oseća. Strah se provlači
kroz ceo roman. Prvo u podzemnoj železnici. Odatle se motiv dalje
širi.“
Uverljivo
približava napade panike, anksioznost, nagomilani stres, iznenadni
strah od smrti, od neznanaca s rančevima na leđima.
„Prvobitna
ideja bila je da pišem o selu i prirodi. Moderna Arkadija u kojoj je
lepo. Super!“, nadovezuje se Mirjam Vitig.
Divljina
je surova – prekidamo.
Zna,
iskusila je, boraveći na imanjima: „Tu je stalno čežnja za
jednostavnim, ali jednostavan život ne znači srećan, lak život.
Moguće da nema svih tih nadražaja koji nas bombarduju u gradu.“
Nije
krenula od toga da će pripovedati o protagonistkinji koja pati od
panike. „U fazi kada sam osećala tu figuru, dodala sam temu
straha. Nisam stupila u prozu s namerom da pripovedam o depresiji.
Ispostavilo se da govorim o mladoj osobi u metropoli, preopterećenoj,
preplavljenoj sadašnjošću. U nadi da će stvari biti lakše, da će
se smiriti, pronalazi izlaz.“
Telo
je zato važno u delu Stazom
pored trave.
Stezanje ramena i svežnja ključeva u džepu; očajnička potreba da
se za nešto uhvatiš, „da se usidriš“, uprkos osećaju da će
noge propasti. Želja da nas strah ne prepolovi; da odgovaraš
sopstvenoj „veličini tela“.
Nismo
stigli da citiramo Petera Handkea: „Samo pretpostavimo da ne smem
da izvodim poteze koje ljudi prave kada ne znaju šta će drugo:
igranje narukvicom mog džepnog sata, otkopčavanje i zakopčavanje
košulje, prolaženje rukom kroz kosu. Naposletku mi ne bi ostala
nikakva podrška, bio bih izgubljen.“
Mirjam
Vitig ne pominje slučajno disanje.
Pričamo joj o dijalogu Živojina Pavlovića i Dušana Makavejeva,
objavljenom u Belini
sutra.
I sama je ispisala tu reč:
materica.
Vrhunac razgovora, snimljenog magnetofonom 1982, predstavlja
Pavlovićevo pitanje: „A što ti misliš da je intrauterinsko
stanje, stanje panike?“ Makavejev odgovara: „Ono je stanje
blaženstva.“
Moli
prevoditeljku našeg intervjua, Meral Tarar-Tutuš, da napiše na
papiriću imena čuvenih reditelja.
Od
intrauterinskog stižu do ronjenja na dah. Plač u Stazom
pored trave
nalik je davljenju: „nije se popeo, nije bio reka, već fizički
napad…“
„Pomenula
sam matericu misleći na čežnju za potpunom zaštićenošću, za
nemanjem nikakve odgovornosti. Pazite, baš nemanjem odgovornosti.
Neodgovornost je drugo! Mi smo bebe, to još ne postoji. U drugim
scenama, gde spominjem telo i prirodu, bitno je telesno. Materica je
metafora za zaštićenost.“
U
izvesnoj meri, proza je krik protiv načina kako živimo. Odnekud se
čuje povik da je selidba napuštanje čitavog sistema.
„Ne.
Moja knjiga nije pogodna da bude krik. Ona je tiha. Opet, sagledava
se i poput osvrta na psihološka stanja straha, panike, depresije.
Čitamo je u svetu u kome je bezbroj razloga da vrištimo.“
Sve
u nekom trenutku izbledi i istroši se – čitamo na dvadeset šestoj
stranici. Noa je restauratorka, pre preseljenja radila je u ateljeu
za restauraciju. Sređivala je slike, skulpture, izložbene predmete,
mahom zaboravljene u zbirkama. Ranije smo pisali o televizijskoj
opčinjenosti starudijom. Njoj smo kazali da i na nemačkoj
televiziji od 2013. ide program Bares
für Rares.
(Cash
or Trash.)
Ima hiljadu epizoda. Ljudi donose u studio retkosti na procenu.
Koliko takvih rijalitija trenutno ima u programskoj šemi…
Gregorov
dom okružen je ruševinama i ostavljenim kamp-prikolicama.
„Taj
svet ne može da se restaurira. Pritom, ne mora da bude star do dve
stotine leta pa kraj. Junakinja je poslom u tom problemu. Ta priča u
aktuelnim okolnostima lako pretegne u desnu stranu, čak u političkom
smislu. Na selu je, tu je – drevno. Milenijumi. Zemlja je
iscrpljena i nije bogata kao nekad. Govorim li o desnici, u romanu se
ne radi o potrebi za zatvaranjem zemlje, da je mi kao branimo od
nečega, šta god bilo. Noa nije u domovini! U Francuskoj je, u
unutrašnjosti, tu inače ne živi. Uistinu, postoji čežnja, ideja,
potreba za popravljanjem. Tužan momenat? Želja da profunkcioniše
ono što nije funkcionisalo.“
(Radar, 7. avgust 2025)