Moda je imati „ispravan stav“. Ali srednja klasa
našla se u krizi kada su je društvene mreže zapljusnule obiljem novih fenomena.
Čitanje? Činjenice? Temeljno znanje? Ne! Trebalo je na brzinu formirati
mišljenje o svemu – kaže za Radar
autor Daning-Krugerovog efekta
Usred toplotnog talasa u Švedskoj, glavni junak
dela Daning-Krugerov efekat Andresa Stupendala, objavljenog u izdavačkoj
kući Heliks u prevodu Nikole Perišića, pokušava da napiše roman. Pored
ostalog, računa na savete Stivena Kinga, date u biseru O pisanju (Vulkan;
prevod: Vladan Stojanović).
Pamtite li najlepša mesta iz tog „kratkog
priručnika“ – „kratkog“ zato što je „većina debelih knjiga o pisanju puna
sranja“; zgode poput one s dadiljom? „Često je prdela“, pripoveda King.
„Ponekad bi me, u naletu melanholije, bacila na krevet, opkoračila i spustila
guzicu u vunenoj haljini na moje lice.“ Bum! Zaključuje da ga je dobro
pripremila za suočavanje s kritičarima. Uz to, praktikovala je zaključavanje u
plakar. „Boravak u ormanu nije mi naročito teško pao. Bilo je mračno, ali je
mirisao na majčin parfem Koti. Tešio sam se svetlosnom trakom ispod vrata.“
Pošto nije „riknuo”, verovatno je još tada izašao kao pisac.
No, za Stupendala, prozaistu i pesnika, rođenog
1981, autora romana Maskarada iz 2011
– važniji je Mišel Uelbek. Uelbek se neretko obrušava na svet, pa kad
fikcionalizujete nalik Uelbeku, idete s rizikom da se ceo svet sruči na vas.
Autor koga smo sreli u Beogradu, na Festivalu savremene skandinavske
književnosti, u društvu prevoditeljke Svetlane Tot, očigledno reskira. Glasno
odgovara da se i sâm pita kako pisati posle toga Francuza. „On je moj idol.
Idol mog pripovedača. Pod njegovim sam uticajem.“
Sročena u deset poglavlja, na dve stotine i
trideset stranica, proza je svojevrsni dnevnik tridesetogodišnjaka kome se
svašta vrzma po glavi. Zamišljen je nad budućim rukopisom, preispituje
političke stavove, opisuje vezu s devojkom Marijom, ne preskačući pojam iz
naslova.
Daning-Krugerov efekat je kognitivna
pristrasnost: nekompetentna osoba istovremeno je nesposobna da shvati da je
nekompetentna. „Nekompetentna osoba, smatraju Daning i Kruger, precenjuje svoju
kompetenciju u većoj meri od kompetentne, dok kompetentne osobe neretko
potcenjuju sopstvene kompetencije.“ Nudi primer. Očajno loš moler nikada neće
prihvatiti da je dno; nadareni zanatlija pre će potceniti talenat koji ima.
„Ako mogu da budem potpuno iskren“, prekida nas,
„mislio sam da je to dobar naziv i da će besplatno reklamirati knjigu. Držao
sam da je ovo odličan potez s komercijalne strane, jer se ne bavim pojmom
onoliko koliko sugeriše naslov.“
Na 11. stranici, pripovedač i za Trampa i za
Putina kaže „da su kreteni“. Međutim, naš sagovornik ističe da treba paziti s
Daning-Krugerovim efektom. Kod političara je pre reč o narcisoidnosti: „Ne
znači nužno da je Tramp potpuno nekompetentan. Sigurno postoje oblasti koje
poznaje. Važi za sve državnike! Nekompetencija u određenim oblastima ne znači
da ne znaju ništa, nisu nužno idioti i nisu svi zli. Možemo li da ih
okarakterišemo kao zle u humanističkom smislu…“
Lik provocira od prve rečenice, esejizirajući o 12 pravila za život: protivotrovu za haos
kanadskog psihologa Džordana B. Pitersona. Pominje i druge tipove, Džejmsa
Bonda, recimo, džentlmena što ni u snu ne bi obukao kratke pantalone u velikom
gradu. I Nelsona Munca iz Simpsonovih
(„on je u seriji klasično problematično dete koje, prema Pitersonovom
mišljenju, može da funkcioniše kao korektivno sredstvo za obuzdavanje slabog i
patetičnog ponašanja“).
Divi se nasilnicima?! – ponavljamo pitanje jednog
epizodiste.
„Piterson je dugo u Švedskoj bio kontroverzna
ličnost“, napominje. „U dnevnim novinama često je predstavljano da je osoba s
fašističkim idejama. Da veliča ljude koji zlostavljaju druge i brani mobing.
Ocenio sam da je to prilično neizbalansiran pristup čitavoj tematici. Nakon što
sam ga pročitao i odslušao predavanja, učinilo mi se da ima više humanosti nego
što novinari žele da priznaju.“ S te strane, bio je interesantan, osoba kakvu
vredi dalje istražiti. „Vrlo ekscentričan! Pisao sam i pratio – bio je blizu
smrti zbog nepravilnog uzimanja leka.“
Bez sumnje, hrani se zamkama političke
korektnosti.
Krupna tema: „U Švedskoj je veoma bitno biti
politički korektan, posebno za obrazovanu srednju klasu. Držati se korektne
slike sveta. No, pojava društvenih mreža donela je mnoge nove fenomene i
odjednom brdo stvari o kojima je trebalo imati sud. Trebalo je formirati
politički korektne stavove. Praktično se stvorila kriza. Bilo je toliko toga o
čemu treba utvrditi gledište. Obrazovni ideal buržoazije, srednje klase,
zamenjen je vrstom politički korektnog moralizma.“
Čim smo dotakli „klase“, dodao je da upravo
Uelbek govori o pozadinskim dešavanjima i protestima u liberalnoj demokratiji.
Njegov pisac-početnik debatuje s prijateljem,
istoričarem ideja, o radnicima; „običnim šljakerima“ spremnim da na prvim
izborima glasaju za nacionalističke partije.
„Ne skrivam uticaj francuskog mislioca Žaka
Elila, autora Propagande. Navodi da
su ljudi s dobrim obrazovanjem, kakav jeste veći deo srednje klase, zavisniji
od propagande nego oni drugi, manje izloženi medijima, praćenju svih
aktuelnosti. Kontroverzno! Za njih je važno da imaju ispravna osećanja i
razmišljanja oko svake vesti koju čuju. To dovodi do problema opisanog u Daningu. U istom trenu budete suočeni s
bezbroj fenomena i treba da imate svoje viđenje o svemu.“
Razgovarali smo i o video-igricama.
Na festivalu Beldocs gledali smo film Hardly Working. U njemu je prikazan
„život“ digitalnih statista u igrama. Vi pokrećete igrača, ali šta je s
programiranim tipom na ekranu koji neprekidno mehanički pomera metlu i izgovara
iste kompjuterski kontrolisane replike.
Stupendal je osmu celinu nazvao „Are you an
NPC?“.
Položaj „depersonalizovanog“ i „derealizovanog“
građanina u poznom kapitalizmu uporedio je sa tim non-player likom.
U fusnoti smo saznali da termin od 2016. ujedno
jeste metafora za određeni tip ljudi na platformama koji iskazuju nelagodu kada
prekinete status kvo i otvorite stvarnu diskusiju.
Čitamo: „Zapad bi zaista mogao da propadne zbog
onoga u šta je nenaslućena kontrareakcija kasnog kapitalizma pretvorila
građanina. On je sada bio gotovo isključivo konzument,
a njegov identitet u svojstvu
konzumenta… Osećaj čovečanstva da ima zajednički zadatak i zajedničku
odgovornost ispario je od osamdesetih godina… Kultura usredsređena na individuu
i ego koja je nastala u metropolama zapadnog sveta proširila se po svetu kao
sifilis…“
„Zapadni svet trenutno ima dosta mračnih
tendencija zato što mora da se suoči sa jako brzim društvenim mrežama“,
objašnjava za Radar. „Pomenuti
izrazito munjeviti moralistički momenat postaje ključan, pa činjenice i
temeljno znanje – kakvo obrazovni proces podrazumeva – bivaju manje bitni. Šta
je s buržoazijom? Menjaju se uloge. Pogledajte! Naročito mlađi muškarci čitaju
mnogo manje nego ranije. Pokazalo se da studenti katkad na univerzitetu ne mogu
da pročitaju ni jednu celu knjigu izvan programa. ’Nije bilo potrebe…’ Osim
uloga, promene su vidljive i u okvirima ponašanja unutar grupe, u okvirima
srednje klase. Postaju nepismeni u praktičnim stvarima jer nikad nisu morali da
ih rade. Užasan razvoj događaja.“
(Radar, 4. septembar 2025)