Slučaj je
hteo da film reditelja Andree Segrea Berlingver
– velika ambicija ovih dana dođe na repertoare francuskih, belgijskih i još
nekih evropskih bioskopa, tačno pola veka otkad je Frane Barbieri u štampi
skovao termin evrokomunizam. Jednu od
ključnih reči vezanih za ideologiju političara što je vodeći italijansku Komunističku
partiju 1976. osvojio 34 posto glasova.
Prateći
zaplet omeđen državnim udarom u Čileu 1973. i ubistvom lidera demohrišćana Alda
Mora 1978, spremnog da načini istorijski dogovor sa komunistima – pamtimo divne
detalje. Enriko Berlingver, u tumačenju Elija Đermana, ima naviku da stavi
novčanicu u knjigu iz kućne biblioteke, zaboravi gde je, pa je potom danima uporno
traži.
Uspeh
Segreovog biopika u Italiji, broj gledalaca mlađih od četrdeset godina za koje
se držalo da ih politika ne zanima, rad nekadašnjih aktivista na terenu,
intelektualne rasprave unutar stranaka i organizacija njihovih lokalnih odbora – pitanja
su koja ovih dana intrigiraju pojedine novinare u Evropi.
Razmišljajući
o dokumentarnim snimcima Berlingverove sahrane s kraja Velike ambicije, pisac Jurica Pavičić, kritičar Jutarnjeg lista, pita se ranije gde su sad
ti ljudi. „Gdje su nestali? U što sad vjeruju, ako vjeruju? Jesu li se
gentrificirali, kao cijela zapadna ljevica? Jesu postali lijevi, lijeni buržuji
uljuljkani komforom? Jesu li poput dobrog dijela radničke klase prešli k desnom
populizmu?“
(Radar, 23. oktobar 2025)