Umetnica
Irena Lagator Pejović sačinila je u Salonu Muzeja savremene umetnosti
instalaciju od 864 knjige iz čuvene džepne edicije nekada dostupne u gotovo
svakom domu a danas prepuštene prodaji na pločniku
Na 39. i 40.
stranici novele Tonio Kreger, koju je 1965. za „Reč i misao” prevela
Anica Savić Rebac, opisan je čuveni povratak kući, „obilaznim putem“. Kada
junak ide čvrsto držeći šešir „na vetru koji je šuštao i škripao u drvetima“,
niz strmu vetrovitu ulicu, ka domu roditelja. Srce kuca u strepnji da bi otac
mogao da izađe iz vrata u prizemlju, u kaputu, s perom iza uha, no na vratima
pronalazi jedino pričvršćenu belu pločicu sa natpisom: „Knjižnica za narod“.
Prolazeći kroz sobe nekadašnjeg doma, pregledajući tu biblioteku, Kreger vidi
slike prošlog života.
Setili smo se
odlomka jer je u Salonu Muzeja savremene umetnosti, u sklopu izložbe Irene
Lagator Pejović i Jelene Micić Popis – materija, umetnost, kapitalizam,
izložena Reč i misao. Velika apstraktna slika Irene Lagator, dimenzija
10×2,74 metra. Instalacija sačinjena od 864 knjige iz džepne edicije pokrenute
u izdavačkoj kući Rad 1959. godine. Vizuelnu umetnicu, teoretičarku i
univerzitetsku profesorku, rođenu na Cetinju, pitali smo zašto baš taj niz naslova.
Kako ih je sve sakupila i šta ju je tokom konstrukcije zida najviše
zaintrigiralo.
Najbolja
poezija i proza, sakupljena između prepoznatljivih crvenih korica, nekada
dostupna gotovo svakom domu, prodaje se na internetu za 200 ili 300 dinara,
koliko i kod uličnih antikvara, gde poređana na pločniku liči na krvav trag.
Kraj radničke klase?
Njene
odgovore prenosimo u nastavku:
Trag kulture
Uvrstila sam
instalaciju u postavku jer kondenzuje ključne teme izložbe Popis – materija,
umetnost, kapitalizam: pitanje materijalnog traga kulture, odnosa znanja i
moći, kao i sistemskog brisanja kolektivnog nasleđa u neoliberalnom poretku. U
njoj se prelamaju ideje popisa, arhiva i kontra-inventara – onoga što je nekada
bilo zajedničko, dostupno i vrednovano, a danas je sistematski rashodovano,
izbrisano, zaboravljeno.
Brisani
prostor
„Slika“ se
sastoji od knjiga iz edicije Reč i misao izdavačke kuće Rad, koje su u
socijalističkoj Jugoslaviji imale ključnu ulogu u demokratizaciji znanja,
književnosti i umjetnosti. Njihova masovna dostupnost, visoko kvalitetan prevod
kao infrastrukturni čin poslijeratne obnove i literatura kao javno dobro
predstavljali su alternativni model kulturne proizvodnje, suprotan današnjoj
tržišnoj logici hladne ekskluzivnosti i surovog profita. Činjenica da su ove
knjige kasnije često i sistematski uklanjane iz fondova nacionalnih biblioteka,
zaboravljane, čini ih snažnim simbolom kulturnog i političkog brisanja
zajedničkog prostora.
Prikupljanje
izdanja
Naslove za
priliku postavke sakupila sam prvenstveno putem obraćanja za saradnju po
pitanju pozajmice knjiga, gradskim i nacionalnim bibliotekama, zajedno sa MSU,
ali jednim dijelom uključivši i naslove iz privatnih biblioteka. Bilo je
izvodljivo zahvaljujući ljubaznosti gradske biblioteke „Vladislav Petković Dis“
Čačak, Narodne biblioteke „Dr Đorđe Natošević“ Inđija, Biblioteke „Vlada
Aksentijević“ Obrenovac, Narodne biblioteke i čitaonice „Njegoš“ Cetinje.
Međutim, pojedine nacionalne biblioteke novoformiranih postjugoslovenskih
država sistematski su ih rashodovale, brišući materijalne tragove zajedničkog
kulturnog nasljeđa, što me je dodatno motivisalo na činjenje vidljivim
dragocjenog izdavačkog poduhvata i značenja koje komunicira njegova koncepcija
za savremeni kontekst.
Praksa
pozajmljivanja
Posebno me
zanima praksa pozajmljivanja jer ona direktno podriva logiku konzumerizma.
Pozajmica ne proizvodi profit, već poštovanje: odgovornost prema predmetu,
povjerenje između korisnika i kontinuitet zajedničkog dobra. Knjiga u
cirkulaciji stvara odnose i zajednicu, ne tržišnu vrijednost. U tom smislu, rad
ne tematizuje prošlost kao nostalgiju, već kao politički kontrapunkt savremenom
sistemu u kojem posjedovanje zamjenjuje učešće, a potrošnja briše kolektivnu
memoriju. Upravo taj izgubljeni model kolektivne kulture ovaj rad vraća u javni
prostor.
Politički
gest
Vizuelno,
uniformne crvene korice formiraju veliku monohromatsku površinu koja podsjeća
na apstraktnu sliku, čime želim podsjetiti na urušavanje granica između
„visoke“ umjetnosti i masovne kulture. Važno mi je kritički propitivati
savremeni umjetnički sistem koji često interesno vrednuje formu odvojeno od
društvene funkcije. Interaktivnom instalacijom insistiram na umjetnosti kao
kolektivnom resursu – ne kao robi, već kao prostoru brige, jednakosti i
pristupačnosti. U kontekstu zajedničke postavke sa Jelenom Micić, ovaj rad se
odnosi na etički sloj izložbe, na kojem naši radovi najambicioznije
komuniciraju i aktiviraju publiku: on ne predstavlja samo artefakt prošlosti,
već aktivni politički gest koji vraća vidljivost znanju, solidarnosti i
kulturnoj infrastrukturi kao uslovima kolektivnog opstanka.
Javno dobro
Najviše me je
zaintrigirao radikalno drugačiji odnos prema znanju i umjetnosti, koji je
edicija uspostavila krajem pedesetih i tokom kulturnog i ekonomskog uspona
Jugoslavije, bez logike prestiža i ekskluzivnosti. U tom kontekstu knjiga nije
bila roba, već javna infrastruktura: masovno dostupna, jeftina i namijenjena
cirkulaciji, a ne akumulaciji. Sada, u uslovima hiperprodukcije kulturnog „sadržaja“,
svjedočimo suprotnom paradoksu — formalnom obilju koje zapravo proizvodi
isključenje kroz cijenu, vlasništvo i tržišnu privilegovanost. Zaintrigiralo me
je to što je znanje u socijalističkoj Jugoslaviji shvatano kao javno dobro, a
ne kao tržišna roba. Danas, uprkos prividu obilja, pristup znanju je sve više
uslovljen cijenom i vlasništvom.
Iza zida
Osim estetike
interesuje me etička i politička preciznost u umjetnosti. Instalacija
funkcioniše i kao granica – ali ne kao barijera koja razdvaja, već kao membrana
koja istovremeno otkriva i spaja sisteme vrijednosti. Kako je instalacija
fizički postavljena na zid, možemo čitati da je sa jedne strane zida model
kulture kao zajedničkog dobra: edicija kao materijalizacija ideje da znanje,
prevod i literatura moraju biti masovno dostupni, da cirkulišu, da grade
zajednicu. Sa druge strane je savremeni neoliberalni poredak u kojem je pristup
kulturi uslovljen vlasništvom, cijenom i statusom – sistem u kojem knjiga
postaje roba, a ne infrastruktura obnove, kontinuiteta i zajedničkog učenja.
Naročito me kritički interesuju sistemi unutar umjetnosti, njihov izvoz i uvoz
u različite društveno-političke kontekste, zbog čega nedvosmisleno upućujem na
važnost specifičnosti lokalnih sadržaja i razliku između univerzalizma i
umjetnosti u globalnom kontekstu.
Radnička
klasa
Kada danas na
pločnicima opazimo ove knjige, zar nas one ne opominju o nasilnom rashodovanju,
o bolnom sistematskom brisanju materijalnih tragova solidarnosti i kolektivnog
projekta? Knjige rasprodavane ili uništavane, zaista jesu svjedočanstvo kraja
jednog svijeta. Pitam se zašto su nestale sve naše velike izdavačke kuće? Zato
njihova crvena boja može funkcionisati kao signal upozorenja, i insistiranje na
vidljivosti onoga što je izgleda odgovaralo da nestane, i njegovo vraćanje u
sadašnjost kao aktivnu alternativu, vraćanje prije svega riječi i misli i svih
njihovih međusobnih suptilnih veza i odnosa. Knjige u mojoj instalaciji su
dostupne publici za čitanje – one ponovo cirkulišu, ponovo grade zajednicu.
Instalacija na zidu tako postaje i platforma: ne samo granica između dva
svijeta, već pozornica na kojoj se može zamisliti i praktikovati drugačiji
odnos prema kulturi, znanju i kolektivnom dobru. Radnička klasa možda jeste
nestala kao politički subjekt kakav je bio, ali pitanja koja je postavljala –
ko ima pristup znanju? Ko poseduje kulturu? Čemu služi umjetnost? – ostaju
sadržajno aktuelna i ne smiju ostati u prošlosti.
(Radar, 22. januar 2026)