Umetnik
Džozef Kornel (1903–1972) postao je omiljen po svojim malim, zastakljenim
„kutijama-senkama“, ispunjenim najrazličitijim predmetima pronađenim na ulicama
Njujorka, po antikvarnim knjižarama i starinarnicama. Sakupljao je obične
tričarije – kazao bi neko – čak đubre, pa ređao odabrane stvari u „kutije“ i
preko njih naposletku nanosio osamnaest do dvadeset slojeva farbe.
Živeo je s
majkom i bratom invalidom u drvenoj kućici na Bulevaru utopija u Kvinsu i
tumarao Menhetnom, naizgled u dokolici.
Pesnik
Čarls Simić (1938–2023) napisao je Alhemiju
sitničarnice, knjigu o Kornelovoj umetnosti, kod nas objavljenu u
Arhipelagu 2008, u prevodu Vesne Roganović.
Kakve smo
sve rečenice tamo pronašli!
„Po ulicama
kojima je Kornel pre četrdeset godina koračao i dalje je bilo uličnih prodavaca
pijavica…“
„Nekad je
ovde bio bioskop. Prikazivao je neme filmove. Činilo vam se kao da posmatrate
svet kroz tamne naočare u kišno veče.“
Ili: „Nesanica
je putna agencija koja radi po čitavu noć, s posterima što reklamiraju udaljene
krajeve.“
Kako se mesecima
svojski trudimo da predano pratimo rad reditelja Vesa Andersona, spisku
dodajemo da je u Parizu, u galeriji Gagosijan, upravo rekonstruisao Kornelov
atelje.
Kristof Ono
di Bjo, urednik u nedeljniku Le Point,
primetio je da izlog zapravo pretvara galeriju u džinovsku Kornelovu kutiju.
(Radar, 5. februar 2026)