Glavni junak romana What Remains Braisa Lamele u današnjem Njujorku traga za sudbinom
stanovnika galicijskih sela koje je pedesetih godina prošlog veka iselio Fransisko
Franko i naterao da žive na drugom mestu, realizujući svoj brutalni arhitektonski
eksperiment
Živim u
koži u kući – kaže jedna junakinja Dž. M. Kucija.
U romanu What Remains (Bullaun Press; prevod sa
galicijskog na engleski: Džejkob Rodžers), Brais Lamela prepliće dve realnosti.
Život mladog čoveka, pristiglog u Ameriku na postdiplomske studije, i njegovo
izučavanje iseljavanja stanovnika pojedinih galicijskih sela, sprovedeno po
nalogu Fransiska Franka, zarad „arhitektonske“ ideje.
Kod nas zasad
neprevedeno izdanje sa naslovom Ninguén
queda, koju su 2022. nagradili kritičari u Španiji, objavljena je i u
Irskoj 2025, slučajno na pedesetogodišnjicu smrti diktatora, a skoro i u
Americi, u prestižnoj ediciji časopisa The
New York Review of Books.
„Spretno i
delikatno, znalački konstruisan roman ostavlja traga kod čitaoca suptilnošću
pristupa“ – opisuje nam u mejlu Bridžet Farel, urednica kuće Bullaun Press – bullaun
je udubljenje u kamenu ispunjeno kišnicom. „Zbog naratorove lakoće dodira i
razigranosti, mračna tema u srži priče preneta je još dirljivije. Otelotvorivši
pripovedača i vodeći nas sa njim u potragu, stvorio je gostoljubivu knjigu među
čijim se koricama osećate kao kod kuće.“ Ističe da čitaoci imaju sreće ako u
taj svet ulaze kroz Rodžersov skladan prevod.
Saradnik
Hitlera i Musolinija, umesto da sagradi most – čitamo u uvodnoj belešci autora,
rođenog 1994 – ponudio je delu galicijskih seoskih domaćinstava da napusti domove
i njive, i presele se duboko u unutrašnjost, u region Tera Ča, u kuće izgrađene
po planovima inženjera iz Madrida. Eksperiment! Zvaničnici su planirali da vide
da li je moguće promeniti navike siromašnih zemljoradnika i pretvoriti ih u
stočare, spremne da se bace na trgovinu. Kolonizovano je stotine porodica.
Pisac je na
drugoj strani uveo u igru forenzičku arhitekturu, zainteresovan ne toliko za
rekonstrukciju fizičkih mesta, koliko za sećanja povezana sa njima. Metafora? –
pitaju na predavanjima koje glavni junak posećuje da prekrati vreme. Ne – insistira
gostujući predavač-arhitekta, na profesorove upadice – stvarna disciplina da bi
se obnovile naseobine što više ne postoje. Daje primer iz Argentine, pričajući
o čoveku zatvorenom u skrivenom mučilištu u doba vojne diktature. Nakon pada
režima, trude se da eliminišu svaki trag zločina, ali ovaj tip, premda sa
povezom na očima, zahvaljući tome što je uporno brojao korake i paralelno razvijao
plan sprata u glavi – pomogao je da se do tančina opišu postupci mučitelja,
„otkrije fantomska zgrada, sakrivena ispod nove“, da se rekonstruiše zločin.
Istorija
nas uči da diktatori imaju „grandiozne“ dizajnerske ideje. S tim da „otvarajući“
razna arhitektonska čuda u stvari često zatvaraju ljude. Lamela zaključuje da
„vlasti koriste hiperboličan ton“. Lokacije sa kojih će odlaziti stanovništvo,
po tvrdnjama funkcionera, jesu „fosili, ostaci arhaičnog i necivilizovanog
sveta“.
Mnogo je
reči koje bismo mogli opčinjeno da pratimo, poput ivice – sna, terase, bezdana, provalije, haosa – ali nas književnik
vezuje zavodljivim opisima njujorške svakodnevice. Jeste da tečajeve bira prema
tome gde ima džabe ručak jer su restorani u blizini skupi, i pravi nam zazubice
lutajući ulicama, ali osvrti na iznjamljeni stan, tačnije stanove, uključujući
onaj u kome živi sa devojkom Marijanom (open relationship – da li je izraz već
zastareo) – u zatvorenoj su vezi sa odabranom
tezom o kolonizaciji. „Ako dignem roletne kada sunce izađe, mogu da posmatram
kako grad polako dobija formu…“ Ili: „Od mog prvog dana, zgrada je obavijena
metalnim skelama, kao egzoskelet.“
Svojevrsna
hronika života u Americi zapravo je skela za naučni rad. Baziran na naizgled
trivijalne dnevne radnje, slike samačkog i zajedničkog života, uz osećaj za prelamanje
svetla, predmete i telo –neretko razmatra svakodnevnu rutinu i njeno
narušavanje.
Nesumnjivo,
stanovnici iseljeni sredinom prošlog veka u Galiciji, posle poplava uzrokovanim
izgradnjom hidroelektrane, na novoj adresi izgubili su stare navike. Izmešteni,
nadzirani i kontrolisani.
Uz to, nisu
imali kujnu! Ili jesu, ali za jednu osobu. Kuhinja je najpolitičniji deo kuće –
čuće se na pomenutim tečajevima – ništa od prostranih prostorija gde komšije
zajedno sede pored vatre, piju kafu i razgovaraju.
U knjizi What Remains, naučni rad je egzoskelet,
a roman – endoskelet. Pušta da se tiho koškaju fakti i fikcija. Ulazi u arhive,
snima intervjue sa svedocima preseljenja, bivajući opčinjen glasovima, ali malo
malo pa umesto zadate univerzitetske obaveze potegne za rečju novel. Na dvadesetoj, od ukupno sto
trideset stranica, proba da raščisti dilemu u dijalogu sa Marijanom: „Ja pišem
akademsku tezu, ne roman.“ Međutim, trideset stranica dalje, naizgled pravi
lapsus. „Junak?“, vraća mu lopticu Marijana. „Zar nisi rekao da to nije roman?“
Roman Šta ostaje važan je zbog fenomena neukorenjenosti.
Vrhunac je u drugom delu, gde sa junacima putujemo u Španiju. U roud završnici,
imamo posla sa hipicima i ruševinama. Uistinu, ruševine su pomenute još u
uvodu:
„Moj stan
je zatrpan praznim pivskim flašama, posudama od humusa, mrvicama, opušcima
cigareta, košticama od voća, kao renesansna mrtva priroda. Otkako sam prvi put o
njoj učio na času engleskog, smatram da je izraz mrtva priroda čudan, jer lekcija koju nam pružaju te slike, po mom
mišljenju, jeste da život ne stoji mirno, da se ne zaustavlja. Uvek neumoljivo
maršira ka sopstvenom raspadanju.“
Smucanja po
metežu i po pustoši, pominjanje prijatelja koji su došli, vratili se, uz problematizovanje
emigracije, ili dobrovoljnog odlaska od kuće i povratka – čine Lamelinu prozu
izuzetno aktuelnom.
Ispresecana
je kratkim tezama. Treća glasi: „Trauma izgnanstva ne dolazi od zaboravljanja
nego od sećanja. Sve te stvari koje su nekada bile neopipljive sada dobijaju
težinu, površinu, dubinu.“
Dom naroda
Odlazak
pripovedača romana What Remains
Braisa Lamele na izložbu Budućnost
nostalgije, sa radovima umetnika koji su pokušali da zamisle novi svet: planovi
sovjetskih gradova, utopijski projekti zajednice usred Indije, u Amazonu, u
Teksasu („Frankovi kolonijalni gradovi ne bi bili neumesni ovde“) – podsetili
su nas na Basne o komunizmu Slavenke
Drakulić (Rende). Šest „basni“ priča šest različitih životinja, predstavljajući
parče istorije jedne od bivših komunističkih zemalja Istočne Evrope. „Intervju
sa najstarijim psom u Bukureštu“ pripoveda o megalomanskoj ideji – naredbi
rumunskih vlasti iz vremena Nikolaja Čaušeska da se sruše stare četvrti u centru
Bukurešta i izgradi ogromna palata. Dom naroda! Desetine hiljada ljudi
evakuisano je iz osam hiljada zgrada i gradskih vila, pa useljeno u nove stanove
u sivim blokovima. S tim da je stanarima bilo zabranjeno da povedu pse. Na
ulicama je ostalo hiljadu životinja. A u priči štampanoj 2009. bilo ih je već
tri stotine hiljada… Nove vlasti nisu znale kako da reše problem.
(Radar, 12. mart 2026)