Novosti (Hrvatska)
Ivana Đurić Paunović o Polu Osteru


Ivana Đurić Paunović govori za Novosti o svojoj knjizi koja otkriva literarni svet poznatog američkog pisca Pola Ostera

Ožiljci koji skrivaju priče

Izdavačka kuća Geopoetika objavila je knjigu Ivane Đurić Paunović "Čudnoliki svet: Američki hronotopi Pola Ostera", studiju koja se, pored ostalog, detaljno bavi motivima nestajanja, rukopisa i granice u delu poznatog pisca. Ivana Đurić Paunović predaje na Odseku za anglistiku Filozofskog fakulteta u Novom Sadu. U žiži njenog naučnog i prevodilačkog interesovanja nalazi se savremena američka i engleska proza.

Novosti: Na početku svoje knjige o Polu Osteru citirate Srđana Valjarevića: "Znam koliko sam u svemu krt, tanak, lomljiv. Sopstvena zamućenost me je naterala da kroz ispruženu ruku po hartiji poređam slova preko kojih kao cevkom iz bare mogu da dišem, hvatam vazduh. I tek onda počeo sam da učim." Zašto Valjarević?


Ivana Đurić Paunović: Zato što govori o neophodnom uslovu postojanja, o onome što je pisanje i za Pola Ostera. Pisanje kao disanje, kao jedini način da se izađe na kraj sa svetom, i sa samim sobom. Ta beskompromisnost, odsustvo svesti o sudu drugih, samo ogoljeno, suvo pisanje “naživo”, mislim da je to zajednička odlika Ostera i Valjarevića. Oster u svojim delima često i rado tematizuje pisanje kao aktivnost, zapitan je nad prirodom autorstva, čak i nad fizičkim aspektima pisanja, pisci, ili ljudi koji pišu, omiljeni su mu glavni junaci...

Pomenuti pisci dele i poneki naslov?

Valjarević ima "Zimski dnevnik", ima ga i Oster, mada je Osterov u intenzivnijoj tekstualnoj komunikaciji s Valjarevićevim "Dnevnikom druge zime". Kad čitate Ostera koji u svojim pripovestima stvari povezuje na najčudesnije načine, a sve podražavjući stvarnost, i za koga je slučaj-komedijant neprikosnovena sila, onda se ovakve veze stvaraju sasvim lako.

Kažete da se Pol Oster pojavio na književnoj sceni krajem sedamdesetih kada je revolucionarni duh šezdesetih bio na zalasku, ali ne i sasvim rasejan. Pominjete kako je politička klima osamdesetih, "u velikoj meri reakcionarna i antiintelektualna",  dala ton tom periodu. U Misisipi rivjuu, Dž. D. Belami označio je talas kao izliv književnog republikanizma. Kako mu je Pol Oster odoleo?


Prilično lako, i iz više razloga: najpre zbog toga što je iza sebe imao iskustvo poznih, pobunjenih šezdesetih dvadesetog veka kad je, u svojim ranim dvadesetim, kao student na Kolambiji, spoznao postojanje mnogih lica svoje države, pa tako i onog opresivnog, kao i zato što je sledio sopstveni instinkt i izraz u književnosti dok je posmatrao kako američka književnost prolazi kroz ekstreme postmodernističkog eksperimenta, pa kroz vraćanje konzervativizmu i, po ko zna koji put naglas izrečenu potragu za verodostojnim glasom koji bi na“pravi” način odražavao američku stvarnosti.

 
Koliko je važan bio njegov boravak u Francuskoj?

Njegov nauk iz ovog perioda presudno je bio utvrđen boravkom u Francuskoj početkom sedamdesetih godina jer pogled sa distance često zna da bude otrežnjujući, i čini se da je takav efekat imao i na Ostera. Naravno da su najvrednija dela američkih pisaca između pedesetih i osamdesetih ostala ona koja su imala najveći “stepen trenja” s dominantim pogledom na svet i zvaničnim verzijama američkih stvarnosti, i koja su se na različite načine bavila potresima u sistemu vrednosti. Najprodavanija dela reganovskih osamdesetih nudila su utehu i učvršćivanje poljuljane vere u sistem, ali najkvalitetnija dela te dekade, ona koja su ostala, slikala su Ameriku (i svet) uz tek toliki otklon da više nikada ne prestanemo da se pitamo. Oster se, pominjući svoje književne uzore najradije vraća u 19. vek u američkoj književnosti, ali to ne znači da ga nisu dotakli Selindžer, Nabokov, Keruak, Elison, Barouz, ili nešto kasnije Apdajk, Karver, Bart, Pinčon, Doktorov, DeLilo…

Jedan književni magazin ponudio je deset ključnih reči kada je o Osterovom delu reč. Amerika, pad, granica, otac, Bruklin, soba, slučajnost, nasleđe, zid, čovek bez Boga. Da li biste dodali neku reč?


Možda još samo telo. Osterovi najnoviji naslovi, "Zimski dnevnik" i "Izveštaj iz unutrašnjosti", primat daju telu koje pamti, koje je pametnije i “vidovitije” od uma. Ono predstavlja vrstu teksta, autentičnog zapisa koji teško da može da prevari. Možda se čini pomalo čudno što se pisac u sedmoj deceniji života okreće svojoj pojavnosti, zapremini koju zauzima, ili je zauzimao u različitim prostorima, no to postaje manje neobično kad shvatimo da su nabori kože, tkiva, ožiljci i belezi na telu oznake, “materijalni istorijski izvori” koji pričaju priču, podsetnici koje uvek nosimo sa sobom. A za Ostera je priča vrhunac i cilj svakog pisanja.

Spisku bi mogao da se doda i žanr. Kakav je odnos Pola Ostera prema žanru?


Osterov odnos prema žanru je tokom godina i ispisanih stranica trpeo razne transformacije, što je očekivano i, verovatno, poželjno za stasavanje pisca. U književnost je na velika vrata i ušao s jednim žanrovskim eksperimentom, "Njujorškom trilogijom", koja predstavlja njegov doprinos postmodernizmu osamdesetih, i posle toga više nije imao toliko radikalne zahvate na ovom planu. 

Ali se čini da svuda ima mrvica žanra.


Nije mu strano da priču začini alternativnom istorijom, elementima detektivskog romana, ili utopije. Žanr u svakom slučaju ne predstavlja opterećenje, niti svestan izbor, ali način na koji sopstveni život upliće u pripovesti i plasira kao štivo, navodi izučavaoce da stvari promatraju iz ugla onoga što se zove life writing. Sva sećanja, memoari, autobiografije, lične i intimne istorije odraz su šireg plana, posledica su događaja koje istorija beleži a ljudi trpe. Oster ih zapisuje ali nema iluziju da čovek ima sposobnost učenja na tuđim, ili već napravljenim greškama. Istoriografska metafikcija je takođe okvir u koji često stavlja svoje pripovesti.

Kako biste opisali Osterovu Ameriku?


Najkraće sam je opisala u naslovu svoje knjige, kao čudnoliki svet, pod uticajem autora, naravno. Jer on je doživljava s blagom začuđenošću, verovatno zato što je dobro poznaje. Amerika za Ostera ima beskrajnu moć da čoveka začudi, zbog onoga što vidi, zbog emocija koje može da izazove, i zbog nadahnuća koje podstiče. Strog je i pravičan prema njoj jer je već pomenutih šezdesetih skinuo ružičaste naočare kojima se gleda obećana zemlja jednakih mogućnosti za sve, i zato do čitalaca i dopire jedna objektivizovana slika građena od mnoštva različitih glasova, percepcija i doživljaja, onoga što Doktorov naziva “demokratičnošću opažanja”, a taj pluralitet čitaocima daje makar iluziju verodostojnosti. 

Čini se da pisac neprestano otkriva Ameriku...


Amerika je beskrajni prostor priče, mitologizovan i ideologizovan do krajnjih granica, proizvod koji se prodaje od 17. veka do danas, u raznim pakovanjima, za koji ne postoji loša reklama. Osteru je ona mera za svet, logično, i uporedo s otkrivanjem sebe on otkriva i nju, i obrnuto. Za pretke američkog Jevrejina čiji su koreni u Poljskoj, ona je bila prilika za bolji život, što ne znači da pisac, kao njihov potomak, neizostavno prema njoj gaji beskrajnu zahvalnost. Osterova Amerika je fikcija koja zna da razbistri pogled na svet, što je verovatno jedan od ciljeva svake dobre literature.

Da li su teroristički napadi od 11. septembra uticali na Osterovu prozu?


Višestruko su uticali, rekla bih. Ne samo zato što je Oster stanovnik Njujorka, što je Njujork jedan od glavnih junaka skoro svih njegovih proza, nego i zato što je pisac neko ko po vokaciji treba naglas da gradi i promišlja tu stvarnost, a ona je takva da čovek pred njom ostaje nem. Nemoguće je da takav jedan događaj ne ostavi trag na sve, i na svemu, pa se tako i u Osterovoj prozi nalaze manje ili više eksplicitni osvrti, a jedan od najupečatljivijih jeste scena iz "Bruklinske revije ludosti", sa samog kraja romana koja je toliko neočekivana da čitaocu treba vremena da povrati dah; ne bih je kvarila prepričavanjem. 

Treba reći da glasno iznosi svoje stavove?


Pol Oster je od 2001. do danas vrlo aktivan i otvoren u kritici svega što doživljava kao pogrešno i loše u politici ne samo svoje zemlje, nego i na globalnom nivou, i tu ćutanje i suzdržanost, u poziciji na kojoj se nalazi, za njega ne postoje kao mogućnost. Možda je i to promena podstaknuta 11. septembrom: davanje doprinosa svetu u kome se tako nešto neće ponoviti, jer je i sam pokušaj da se doprinese vredan truda.

Mića Vujičić (Novosti, Zagreb, jul 2014.)

петак, 1. август 2014.

Ivana Đurić Paunović govori za Novosti o svojoj knjizi koja otkriva literarni svet poznatog američk
четвртак, 3. април 2014.

Pisac Zvonko Karanović govori za Novosti o svojoj novoj knjizi pesama "Kavezi" za koju je dobio knj
четвртак, 3. април 2014.

Bogomir Bogica Mijatović, čuveni radijski i televizijski voditelj i muzički urednik, publicista i r
среда, 18. децембар 2013.

Pozorišna rediteljka Tanja Mandić Rigonat govori za Novosti o svojoj postavci Nušićeve "Gospođe min