Život (imati i nemati!)

Loren Bekol dobila je 1980. godine "Nacionalnu književnu nagradu" za svoju prvu autobiografiju. Da li čitate sećanja glumaca? Memoari imaju vrednost ako se autor u njima suočava sa samim sobom – kaže Mira Furlan za Blic Knjigu 

Posle odlaska u penziju, Inid Nemi počela je da piše zapažene in-memorijame za Njujork tajms. Kada je u avgustu preminula njena osamdesetdevetogodišnja vršnjakinja Loren Bekol, nekadašnja reporterka skrenula je pažnju da je slavna glumica dobila i "Nacionalnu književnu nagradu" za svoju prvu autobiografiju. U nekrolog je ubacila i čuvene replike koje Bekolova prosipa pred Bogarta u filmu "Imati i nemati". "Znaš da preda mnom ne treba da glumiš, Stiv. Ne treba ništa da kažeš, ne treba ništa da radiš. Baš ništa. Oh, možda možeš da zviždiš. Znaš da zviždiš, zar ne, Stiv? Samo spojiš usne i duvaš."

Da li čitate sećanja glumaca? "Memoari glumaca, baš kao i memoari uopće, imaju vrijednost ako kod autora postoji spremnost za introspekciju, za ozbiljno suočavanje sa samim sobom. Ako sve ostane na samohvali i nabrajanju vlastitih uspjeha, onda to štivo nema nikakvog smisla, barem za mene", kaže poznata glumica Mira Furlan za Blic Knjigu. Dodaje da su joj memoari Alana Arkina i Ijana Holma bili vrlo zanimljivi. U njima nema gotovo ništa o njihovim privatnim životima, ali zato je tu mnoštvo zanimljivih opservacija o profesiji. "Ijan Holm je doživio dramatično "pucanje" na sceni poslije kojeg nije u kazalištu mogao igrati više od deset godina. Naravno, to me posebno zanimalo."

Seća se knjige Lorensa Olivijea i njegovog kukanja što Vivijen Li uvek bira baš noć pre njegove važne premijere da "poludi". "To joj je najviše zamjerio. Ne to što je nesretna s njim i što ima psiholoških problema, nego to što mu remeti mir dok se on priprema za "svetu" misiju kazališne premijere", objašnjava Mira Furlan. "Ijan Holm za sebe kaže da je kao čovjek ionako "praznjikav" i da zapravo svoj identitet nalazi u likovima koje igra, a ne u vlastitom životu kroz koji uglavnom prolazi kao nezainteresirani promatrač. To su ti velikani kojima je gluma značila sve, dok im je život bio u drugom planu."

 
Jesu li oni kojima je jedino gluma važna bolji glumci? – pita se autorka knjige eseja "Totalna rasprodaja" (Samizdat B92). "Pretpostavljam da je tako. Ovi drugi sami sebi ometaju svoje svete premijere, jer su preduboko zaronili u takozvani život. A Flober je rekao da umjetnik treba zagaziti u more samo do pupka, nikako ne dublje. Pa je umro od sifilisa. Kao da je i on malo preduboko zagazio!", zaključuje naša sagovornica i ističe da su je memoari Bekima Fehmiua jako dirnuli. 

(Blic, 12. oktobar 2014.)