Nin
David Diop, književnik: Noću je svaka krv crna

Dobitnik Gonkurove nagrade studenata Srbije govori za NIN o svom romanu „Braća po duši“ čiji su junaci mladići iz Senegala koji su se u Prvom svetskom ratu borili na evropskom frontu

Pošto Akademija izabere dobitnika nagrade, studenti francuskog jezika širom sveta čitaju naslove iz najužeg izbora, raspravljaju i biraju svog laureata, upravo pod pokroviteljstvom Gonkurovog žirija. Studenti sa katedri u Beogradu, Novom Sadu, Nišu i Kragujevcu odabrali su prošle godine knjigu Davida Diopa, počasnog gosta ovogodišnjih Molijerovih dana, manifestacije koju organizuje Francuski institut. Istu knjigu izabrale su i njihove kolege u Kini, Španiji, Tunisu, Alžiru, Sloveniji, Brazilu...

Izdavačka kuća Geopoetika objavila je roman Braća po duši, u prevodu Olje Petronić; priču o mladićima iz Senegala što su se u Prvom svetskom ratu borili na evropskom frontu. U ritmu izvornog jezika naroda Volof, Diop od prvog reda stavlja pripovedača pred težak izbor. Alfa Ndijaj treba da odluči hoće li prekratiti muke ranjenom drugu iz detinjstva, „više nego bratu“, Madembi Diopu.

Čitalac na drugoj stranici saznaje do kakve je promene došlo u glavnom junaku posle takvog događaja: „Boga mi moga, da sam već tada bio postao onaj koji sam sada, zaklao bih ga kao žrtvenu ovcu, prijateljski.“

Alfa se pretvorio u surovog osvetnika, neustrašivog ratnika, čije mačete počinju da se plaše i saborci. Progovara o besomučnosti osvete, o sopstvenom ratnom ludilu, opisujući prozirnog ružičastog guštera. Njegova koža toliko je tanka da mu se i u pomrčini može videti utroba. Isto onako kako se kasnije, na crtežima koje od njega traži doktor Fransoa, otkriva „unutrašnjost naših glava“.

U Diopovoj prozi, telo je povezano sa zemljom. Rađanje, ožiljci, prah – više su puta ispisane reči zbog kojih svaka rasparana vojnička utroba postaje pokušaj naziranja odgovora na teško pitanje o suštini čovekovog života.

Junak romana preziva se isto kao vi: Diop. Zašto?

Razlog za izbor tog imena vezan je za jednu kulturnu specifičnost, a ne za činjenicu da se i sam tako zovem. U Senegalu, i šire u Zapadnoj Africi, postoji nešto što se naziva „srodnost radi zadirkivanja”. To je društvena tradicija koja omogućava pripadniku jedne porodice, koja nosi jedno ime, da zadirkuje pripadnika druge porodice, koja nosi drugo ime, a da to ne ostavi nikakve ozbiljne posledice. Tako se u Senegalu neko ko se preziva Ndijaj može šaliti s osobom koja se preziva Diop, i obrnuto. Želeo sam da se u knjizi Braća po duši glavni lik, iz porodice Ndijaj, naruga jednom Diopu u pogrešnom trenutku: nema šale na račun hrabrosti druga u ratu, čak i ako je sasvim bezazlena. Hteo sam da se Alfa Ndijaj oseti krivim za smrt Madembe Diopa, zato što se našalio u pogrešnom času. Za mene je to bio način da nateram svog junaka da pomisli da je onim što je neprikladno rekao na bojnom polju indirektno izazvao smrt prijatelja.

Kako ste počeli da pišete Braću po duši? Rukopis ponekad otvori reč, rečenica, ritam te rečenice. Prva glasi: „–...znam, shvatio sam, nije trebalo.“

Prva rečenica i njen ritam izuzetno su važni za početak pisanja romana.

Da li bismo mogli da kažemo da je u ovom slučaju ključna reč – unutrašnjost?

Da, na određeni način sam želeo da konstruišem lik na taj način da možemo čitati i razumeti njegove unutrašnje misli. Unutrašnji prostor romanesknog lika može biti prostor slobode za pisca koji ga stvara.

Pisci često imaju dokumentarni oslonac od koga pobegnu tokom rada na rukopisu, kao i od početne ideje. Roman nije istorijski, ali se čini da ste imali takav temelj, nečije svedočanstvo, životnu priču...

Ne, niko iz moje porodice nije bio vojnik u kolonijalnoj vojsci. Oslanjao sam se na bogatu istorijsku dokumentaciju u Francuskoj. Čitao sam doktorske teze istoričara o ulozi senegalskih vojnika u Velikom ratu, ali nisam pravio beleške, što je inače moja profesorska navika. To nisam činio zato što sam želeo da u trenutku kad započnem pisanje Braće po duši iz moje afektivne memorije na površinu isplivaju oni detalji pročitanog koji su takli moj senzibilitet. Na primer, to što sam pročitao i zapamtio da je francuska vojska na pojasu uniforme senegalskih kolonijalnih vojnika predvidela mesto za mačetu, pokrenulo je čitav niz epizoda.

Pripovedate o surovom ubijanju i smrti, a ja sam neprekidno razmišljao o rađanju. O rađanju deteta, o rađanju zemlje. Pomislio sam na život deteta u majčinom stomaku. Setio sam se odlomka iz razgovora dva naša čuvena filmska reditelja, Živojina Pavlovića i Dušana Makavejeva. Prvi pita drugog misli li da je intrauterino stanje – stanje panike. Makavejev kaže: „Ne! To je stanje blaženstva.“

Jedna od stvari za kojima mnogo žalim, a pretpostavljam da je to slučaj s mnogima, jeste što se ne sećam intrauterinog života. Pretpostavljam da je priroda udesila da taj period života ne bude suviše neprijatan. Ako je tako, onda je traumatično rođenje. Rođenje, koje je uvek praćeno plačem, predstavlja početak hoda ka smrti. U knjizi Braća po duši hteo sam da moj junak sagledava rov kao polni organ žene. U zemlji – majci leže vojnici koji jure ka sigurnoj smrti. Rat ubrzava prelazak iz života u smrt. No, moj junak stiče neverovatnu moć da svog prijatelja vrati iz zemlje mrtvih. Pogođen je, poput starogrčkih junaka tragedija i mitova, nekom vrstom hibrisa, prekoračenja, jer gazi jedan od temeljnih zakona univerzuma: neizbežnost smrti.

Novinari često pitaju autore da prepričaju roman u jednoj rečenici, a oni obično odgovore da to nije moguće, pa ipak pokušaju. Može li srž vašeg dela da stane u divnu rečenicu sa kraja XII poglavlja: „Loša strana mojih zlodela pobedila je dobru stranu“?

Izabrao bih ovu rečenicu: „Noću je svaka krv crna.“

Važna tema jesu misli i pravila koje čoveku usade u glavu. Živimo u doba pandemije. Kojih bismo usađenih misli sada morali da se oslobodimo?

Smatram da nam pandemija može omogućiti da razumemo da smo svi mi, ljudska bića, u istom čamcu. Nacionalni egoizmi besmisleni su naspram virusa koji ne poznaje granice.

Mladi ljudi širom sveta dali su vam puno nagrada. Koje ste pisce voleli dok ste bili student, koje volite sada?

To je veoma široko pitanje. Snažno me zavede svaka knjiga koju trenutno čitam, pa zatim sledeća i tako dalje. Knjige povezujem s mestom na kojem ih čitam, s trenucima u mom životu, srećnim ili manje srećnim. Želim jedino da se zaljubim u knjigu, pa da joj zatim budem neveran s nekom drugom, kao što je činio Kazanova sa ženama.

(NIN, 18. jun 2020)

Univerzitet Po

Diop je rođen 1966. godine u Parizu, a odrastao je u Senegalu. Trenutno živi na jugozapadu Francuske gde radi kao šef Katedre za umetničko, jezičko i književno istraživanje Univerziteta Po. Oblasti njegovog istraživanja su francuska književnost 18. veka i evropsko predstavljanje Afrike u 17. i 18. veku. Autor je dva romana: 1889, Univerzalna privlačnost (2012) i Braća po duši (2018). Za knjigu Braća po duši dobio je Gonkurovu nagradu gimnazijalaca, Patrimoan nagradu za solidarnost u društvu i francuski jezik, Premio Strega Europeo, Glob de kristal za najbolji roman (izvrsnost u različitim oblastima francuske umetnosti i kulture), nagradu na Međunarodnom sajmu knjiga u Ženevi, a našao se u užem izboru za priznanja Gonkur, Renodo, Femina... Dobitnik je „Gonkurove nagrade studenata Srbije“ za 2019. godinu.

Nije svima isto na svetu

Studenti katedri za francuski jezik univerziteta u Beogradu, Novom Sadu, Nišu i Kragujevcu, pod pokroviteljstvom francuske Akademije Gonkur, i ovog su maja saopštili ime novog dobitnika „Gonkurove nagrade studenata Srbije“. Od januara do maja 2020. pročitali su četiri romana iz poslednje selekcije Akademije: Žeđ Ameli Notomb, Svet spolja Olivijea Rolena, Aura sina Žan-Lika Koatalema, a priznanje za 2020. godinu dodelili delu Nije svima isto na ovom svetu Žan-Pola Diboa, aktulenog dobitnika Gonkura. Molijerovi dani, koje organizuje Francuski insitut u Srbiji, posvećeni su savremenoj frankofonoj književnosti i prevodima frankofonih autora na srpski jezik.

(Foto: Alice Joulot – Fugaces)


среда, 20. јул 2022.

Tajanstveni zamak osvetljen plamenom sveće, zabranjena zamračena soba, okovi, reze, šarke, mrtvačk
понедељак, 18. јул 2022.

Besmislenost savremenog sveta rada, eskapizam, turobni gradski pejzaži, pasivnost pojedinca u odno
четвртак, 23. јун 2022.

Gost „Beogradskog festivala evropske književnosti“ govori za NIN o svojoj knjizi Ljubav u vazduhu
четвртак, 16. јун 2022.

Likovi su neprekidno sputani prividnošću života. Telo je isto što i duh, oba su gurnuta u ćošak. C