Nin
Semezdin Mehmedinović, književnik: Naše sećanje zarobljeno je u jeziku

Sagovornik NIN-a, čiju je knjigu Sarajevo Blues u Americi objavio čuveni Lorens Ferlingeti, seća se u novoj autobiografskoj prozi Ovo vrijeme sada njihovih susreta u San Francisku i otkriva jedno pismo Sema Šeparda

Posle dela Me`med, crvena bandana i pahuljica, nagrađenog priznanjima „Meša Selimović“ i „Mirko Kovač“ za najbolji roman objavljen u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji 2017. godine, Semezdin Mehmedinović predstavio je novu zbirku kratke autobiografske proze Ovo vrijeme sada, u izdanju Frakture. Pisac rođen 1960. u Kiseljaku kod Tuzle, od 1996. do 2019, živeo je u Americi i selio se trinaest puta.

Sada pripoveda o povratku u Sarajevo, s tim da sve prostorije u pričama doživljavaju čudesne promene. Prazan prostor odjednom postaje živ, i obratno. Narator je uznemiren otkrićem da soba može da ima beskonačan broj izgleda, identiteta i lica. „Da u istoj sobi, u toku jednog sata možeš biti stanar, pa stranac.“ Otvara vrata sećanjima. „Vratio sam se u stari sarajevski stan, a kao da sam stigao u daleke osamdesete. I sada se polako navikavam na svoju prošlost.“ Čudan je njegov osećaj mesta. Događaje koji su se tu zbili, koje tu zapisuje, doživljava kao da su se zbili u drugom stanu, u drugom gradu.

U igri učestvuje Vorhol, neretko je tu ogledalo. Ožiljak, poput onog na licu pošto mu hirurg izvadi kamen („I ljudsko telo ima svoju arhitekturu“). Ožiljak što posmatra u sadašnjosti, sećajući se svog portreta koji je još 1990. uradio slikar Sadko Hadžihasanović. „Upravo ovdje gdje se zatvara ožiljak, na mjestu gdje je iz mene izvađen kamen, na platnu je Hadžihasanović nanio sloj maltera na moj lijevi obraz, tako da je proizveo utisak tijela koje se transformira u građevinu.“

Semezdin Mehmedinović potvrđuje u razgovoru za NIN da postoji jaka uzajamna povezanost između tekstova. „Zapravo, moja je namjera u ovome modelu završiti još dvije knjige, tako da priče budu međusobno povezane, da se proširuju, ili da dobijaju neočekivana naknadna razrješenja. Neki posvećeni čitalac kojem će to biti važno, odgonetat će veze između ljudi i događaja u nekoliko različitih knjiga.“

Na 31. stranici piše da ima strah od izmišljanja. Sećanje na radikalnu promenu nastalu u učionici, začas ispunjenoj umetničkim slikama, opisuje kao filmsko, odmaknuto od realnog. Boje su u njemu življe i sve je usporeno nalik snu. U kakvom odnosu ovde stoje fikcija i autobiografsko?

„Kao i u svim drugim mojim knjigama, koliko god je autobiografsko, zbog toga što je to ipak selekcija sjećanja, izdvajanje dijelova iz nekog događaja, onih koji me zanimaju kao književna građa, na kraju je to uvijek fikcija. U nekim pričama, da bi uopšte mogle biti ispričane, ponešto sam morao promijeniti – prostor u kojem se sve dogodilo, ili neko ime. Ovo je, rekao bih, knjiga autofikcijskih tekstova.“

Jedan od nezaboravnih likova jeste slikar po imenu Grof. U mesecima pred Olimpijadu, on i pripovedač molovali su stanove po Sarajevu. Grof je usput, na skrivenim mestima, krišom znao da naslika nekakvu minijaturu što je po umetnikovom osećanju imala veze sa stanarom. „Jedna je vlasnica stana u Napretkovoj zgradi na Titovoj ulici, nasuprot ogledalu u spavaćoj sobi, na zidu imala uramljenu svoju crno-bijelu fotografiju. A Grof je iza ogledala hiperrealno naslikao istu fotografiju.“

Sličan postupak portretisanja primenio je i pisac.

Ovo vrijeme sada beleži susrete i sa Markesom i sa Kemalom Montenom. No, posebnu pažnju privlači priča Pismo. Njen je junak Lorens Ferlingeti (1919), osnivač knjižare i izdavačke kuće Siti lajts, čiju je knjigu Mali dečak, napisanu u autorovoj 100. godini, nedavno objavila Geopoetika, u prevodu Vladimira Kopicla.

Autor više od pedeset zbirki poezije, drama i proze, slikar i politički aktivista – rukopis je otvorio kao memoar o napuštenom dečaku, ali je brzo prestao da stavlja tačke i od svega načinio pesmu u prozi, sa puno uzvičnika, odlazeći u stara vremena, gde su i Ginzberg (hapšeni su zbog Urlika) i Keruak, ali istovremeno ostajući čudesno mlad u sadašnjosti. Taj zapovednik bojnog broda u Drugom svetskom ratu, učesnik iskrcavanja u Normandiji („u čamcu na vesla koji se prevrnuo“), svedok bombardovanja Nagasakija – pita se šta je u Malom dečaku zaplet, da bi ovaj povik, poplavu reči, nazvao palimpsestima svesti, proširenom epifanijom, nikako romanom.

Ferlingeti je objavio Mehmedinovićev Sarajevo Blues u Americi. Upoznali su se, imao je grip, „intenzivno plave oči, vodnjikave od nazeba“, pa mu je preporučio da se ne grle i upitao ga da li zna Voju Šindolića. „Brother Vojo...“

Naš sagovornik dodaje da je Ferlingetija sretao i posle opisanog susreta. „Nasmijan i opušten, čovjek zadovoljan sobom, umije se radovati sitnicama. Besprijekorna moralna pozicija, on nije uzeo nijedan državni dolar za izdavačku kuću i knjižaru, potpuna nezavisnost. Nije sobom opsjednut, nije od onih koji razgovor pretvori u vlastiti monolog, postavlja pitanja, zanima se, radoznao je. Meni je zanimljivo bilo vidjeti da se jednako zanima za poeziju i za politiku, pjesnik i politički aktivist. Mislim da je to dio njihovog generacijskog stila ili svjetonazora. Ginzberg je bio aktivist. Ali se, čini mi se, razlikuje od ostalih bitnika. Za razliku od Keruaka ili Ginzberga, Ferlingeti je živio zdravim životom. Kad sam ga ja sreo bio je već u osamdesetim, ali vrlo lucidan, fizički pokretljiv.“

Siti lajts je štampao i čuvene Motelske hronike. Mehmedinović im je zato na ručku ispričao da je u Sarajevu iz jugoslovenskog časopisa vadio prevode tog čuvenog dela Sema Šeparda, uporno, iz broja u broj, a da su ti iscepljeni listovi kasnije ukoričeni i da je imao izdanje u tom jednom primerku. Urednica kuće, oduševljena pričom, saopštila mu je da ima poklon. U kancelariji je, među dokumentima, pronašla pismo Sema Šeparda. Pošto je pročitao Sarajevo Blues, Šepard je zapisao utiske i poslao ih Ferlingetiju.

Pitamo da nam pokaže pismo. Napisano je rukom? „Prilično starinski, predinternetski i analogno.“

Zabeleženi su u zbirci Ovo vrijeme sada i drugi upečatljivi susreti. Tek pošto se vratio iz rata, 1995, u Zagrebu, ugledao je kako se iz magle, u uskom prolazu, pojavljuje Tvrtko Kulenović i „kao da je ugledao duha“ veli: „O, ja sam čuo da vi niste živi.“

Međutim, ne zaboravimo veliku temu koja povezuje Mehmedinovićevu i Ferlingetijevu prozu, dva sasvim različita postupka. U prvoj, tokom pomenute igre sa prostorijama i povratkom, gde ljudsko telo ima arhitekturu, pripovedač često sanja porodičnu kuću. Nema je, srušena je. Postoji samo „u njegovom disanju“, opet kao ožiljak. Pao je na stepeništu kad mu je bilo četiri godine i povredio nos.

A Ferlingeti, završavajući kipeći tok svesti u Malom dečaku, uz brojne pomenute ličnosti i događaje, viče kako se Toni Džad, „intelektualac za intelektualce“, u mislima vraćao „Kući Sećanja kao mestu ranog detinjstva“.

Divno je što danas ulica u San Francisku već nosi njegovo ime. Od detinjstva je bio ostavljen, izgubljen, sam. „Tračak nove svesti“ ukazao mu se u detinjem dobu kada ga je drug oborio na pod i odbijao da ga oslobodi sve dok ne prizna da ne može da dokaže da je živ i da ne sanja. Prošao je kroz sirotište, živeo sa beskućnicima, noćio pod mostom dok je bio student. Često sanjao „nekog ko luta u nekom gradu“; „izbeglicu u sopstvenoj zemlji“.

Semezdin Mehmedinović piše da je naše sećanje zarobljeno u jeziku.

Susret ova dva čoveka bio je zato „kao šibica povučena preko noćnog neba“.

(NIN, 23. jul 2020)

четвртак, 1. децембар 2022.

Postoji li u opusu slavnog muzičara ljubavna pesma u kojoj nema ubistva, da li se Kejvovo umetničk
петак, 14. октобар 2022.

Nagrađena književnica rekla je svojevremeno za NIN kako je odavno želela da napiše priču o ženi ko
четвртак, 15. септембар 2022.

Autor romana Zovi me svojim imenom govori za NIN o autobiografskoj prozi Odlazak iz Egipta u kojoj
четвртак, 28. јул 2022.

Ukoliko postoji nešto što mnogo želiš da kažeš, nema šanse da čitalac ne vidi. Ako i tebi treba hr