Nin
Ketlin Džejmi, književnica: Volim duboku tišinu

Škotska pesnikinja, koja je u svojim esejima opisala kako pronalazak predmeta iz prošlosti menja naš osećaj protoka vremena, otkriva NIN-u zašto je počela da piše prozu i koliko je pandemija promenila prirodu – temelj njenog literarnog sveta

Džon Berdžer opisao je formu njenog eseja kao čarobnu! Taj slavni pisac, slikar i kritičar navodno se jednom požalio svom drugu da mu je priča negde zapela i da nikako ne uspeva da je nastavi. Želeći da pomogne, prijatelj, fotograf po profesiji, dao mu je naizgled jednostavan savet: „Pa priđi bliže!“ Škotska pesnikinja Ketlin Džejmi čini upravo to: prilazi sasvim blizu predmetu ili pojavi u prirodi, a potom, korak po korak, odlazi daleko u prošlost.

Zato ne čude reči kojima otvara treću knjigu proznih zapisa pod naslovom Surfacing, nadovezanih na zbirke Findings i Sightlines, sa opisima onoga što je otkrila, videla i onoga što je iz dubine zemlje izronilo na površinu. „Sklanjaš se u pećinu, razmišljajući o ledenom dobu.“

Tri dela, objavljena 2005, 2012. i 2019. čine celinu? „Sad kad su završene tri knjige, mislim da bi one zaista mogle da budu trilogija. Nisam znala na početku“, kaže Ketlin Džejmi u razgovoru za NIN. „Sećam se da sam bila oko četrdesete, i da sam posle dugogodišnje pesničke karijere pomislila kako ću se oprobati u pisanju proze. Kratki esej bio je ono sa čim sam mogla da baratam, jer o eseju razmišljam kao o dugačkoj pesmi. U eseju me zanima slika, lirsko, dakle pesničke stvari. Ne interesuju me naročito zaplet, priča; stvari koji ćete pronaći u romanu. Ja ne mogu da pišem fikciju!“

U mešavini memoara, istorije i putopisa, ona se kreće kroz milenijume. Od Škotske do Aljaske i Tibeta... Pridružuje se arheolozima na terenu. Opisuje kako priroda menja naš osećaj za protok vremena. U pećini su pronašli kosti medveda stare četrdeset pet hiljada godina. „Dug san, čak i za medveda: šesnaest miliona dana i noći prošlo je u gornjem svetu.“

U esejima prepoznajemo dva obrasca. Na površini pronalazi nekakav predmet i zatim ode daleko u povest. Ili pak krene iz daleke prošlosti, pa na kraju završi u svakodnevici, dotičući bezvremeno.

Odgovara da ne bi mogla da opiše proces nastanka teksta. „Nisam primetila dva obrasca u strukturi koje ste upravo spomenuli. Sednem i pišem. Onda izvadim komadiće koji nisu neophodni. Rasporedim delove. Završim kad je gotovo.“

Ponekad koristi drugo lice jednine. Nije li i to način da se udalji, krene na putovanje? Da dočara kako izgleda kada se izgubiš u šumi... „Gotovo da svu svi moji eseji napisani u prvom licu jednine, ali izbegavam da previše izgovaram ja. Ne želim da budem poput televizijskog voditelja. On je uvek u fazonu: gledaj u mene. Hoću da se sklonim s puta. Korišćenjem reči ti mogu da predahnem. Takođe, postoji tu nekakva čudna prisnost, što mi se sviđa. Ti je gipko. Može da se odnosi na mene, ali da bude i ti – čitalac. I neko, svako.“

Zabeleženo je da proza Ketlin Džejmi protivotrov za trenutno, efemerno, neukorenjeno. Ali je običnom vrelom prazničnom vikendu posvećena ista pažnja kao i vrednim artefaktima pronađenim u muzejima. Nisu tako veličanstveni kako ih najčešće zamišljamo. „Fragmenti iz drevnog doba više liče na slomljeni biskvit.“

U vozu, na putu prema severu, zaustavila se bila u mestu gde se nalazi brod koji je Skota nosio na Antarktik. Sedela je i dremala kraj prozora što gleda na polje, a ne na more, ali je odjednom ugledala odraz broda nad borovim drvećem. Tada se zainteresovala za kapetana Vilijama Skoresbija i vratila u 1822, kad je on pravio mape, pisao o snežnim pahuljicama, dugama, fatamorganama i posvedočio o zadivljujućem prizoru na Arktiku. Dve lađe plovile su po nebu.

Njenu maštariju o slavnom naučniku stalno je prekidala žena u blizini. Sve je glasnije govorila u mobilni telefon. Sporedna buka je važna: drži nas u sadašnjosti kroz koju će ubrzo prelomiti davna vremena.

Stojeći sa dve noge na zemlji, ali lutajući iz pasusa u pasus, piše o prolaznosti, o starosti i smrti oca, govoreći o beskonačnom trajanju. Na površini se ne pronalaze isključivo stari predmeti. Pripoveda se o bolesti. Bolest isto izroni iz čovekovog tela.

Čitajući poglavlje u kome je zaustavila automobil i pratila kruženje ptice, počeo sam da pažljivije posmatram rodu. Kada nije bilo ljudi na ulici zbog policijskog časa, počela je da sve češće silazi sa bandere na trotoar i šeta po drumu. Rode hodaju kao po staklu. Zapravo, u kraju sa stotinu napuštenih kuća, na pločniku stvarno ima krhotina.

Priroda se promenila tokom pandemije. Snimili su i lisicu u centru grada. Ni danas nisam siguran da li je autentičan snimak medveda koji otvara vrata automobila, a čim vlasnici izdaleka krenu da viču i vrište, zalupi vrata i pobegne u šumu, sa nevericom vozača koji ne može da se seti gde je ostavio ključ. Da ne pominjemo klip sa majmunom na vrhu zgrade. Pušta papirnog zmaja. Dece su ga verovatno ostavila u žurbi.

„Čula sam da su opet videli delfine u laguni kraj Venecije. Ima li više stvorenja ili više ljudi što su usporili, pa primećuju... Plašim se će nam se vratiti ’normalan život’ i da će prirodni svet ponovo biti odbačen. Svet se kratko odmorio, a sad se vraćamo u našu buku i zagađenje.“

Pripada redu najboljih stvaralaca u čijem opusu važno mesto zauzima priroda. Hoće li i pisanje o prirodi morati da se promeni posle pandemije? Prepričao sam joj razgovor dva čoveka na ulici. Prvi je bio ljut. Rekao je da su životinje potpuno poludele i počele da otimaju naš prostor. Drugi se usprotivio: „Nisu životinje poludele, nego smo se mi malo smirili. I nisu počele da osvajaju, nego vraćaju ranije oduzeto.“

„Da. Stvar je u nama, zar ne... Smirili smo se samo nekoliko nedelja i setili tihe ulice, mirnog neba. Bez ludog konzumiranja svega i svačega, bez trčkaranja tamo-vamo. Smatram da dva ili tri meseca nisu dovoljna da promene navike ljudi. Iskoristićemo prvu priliku da se vratimo u automobile i vozikamo naokolo.“

Virus i izolacija učinili su da svet posmatramo iz kuće. Sa prozora! Rikarda Mesner, nemačka urednica i novinarka, dala je čitavom fenomenu dodatnu perspektivu. Upamtila je da smo na časovima likovnog, prislanjajući papir na staklo, kopirali originalne crteže. U doba bojanki za odrasle, ne čudi što je ovu igru doživela poput meditacije.

Sagovornica našeg magazina mnogo je ranije napisala esej Sa prozora. Veče je, uočava da travu pomera povetarac, a telefonske žice dele vazduh na komade. Ima utisak da je ranije tog dana već videla sličnu nijansu neba. Bio je to privezak njene ćerke. Izduženi kamen u srebrnom obruču. Išle su da kupe stvari, devojka će ih poneti sa sobom jer odlazi na studije. Živeće sama... „Drugim rečima: dugo je nebo iznad niza zapušenih dimnjaka imalo boju uglačanog kamena koji je nosila mlada žena odlazeći niz ulicu, u svoj život.“

Podsetili smo je na te reči i upitali kako je provodila vreme dok se nije smelo napolje. „Živim u skoro pa seoskoj varošici u Škotskoj i imamo psa, pa sam mogla da izlazim u duge šetnje tokom kojih baš nikoga ne sretnem. Duge šetnje sa psom, posmatranje cveća u proleće. Čitanje, kuvanje – bilo je dobro. Osećala sam se kao domaćica iz tridesetih godina prošlog veka. Sa internetom! Svi su poludeli za zum sastancima, što je bilo O. K, zbog kontakata sa prijateljima. Imala sam jedan ili dva loša dana, osećala sam se usamljeno i nedostajala su mi deca i prijatelji, ali dobro... Volim duboku tišinu.“

(NIN, 30. jul 2020)

четвртак, 31. март 2022.

Svi koji su preživeli opsadu istočnog Mostara, na neki način su već iskusili svoju smrt. I upravo
четвртак, 17. март 2022.

Poznati pisac govori o svom romanu koji se našao u najužem izboru za NIN-ovu nagradu, seća se borav
четвртак, 10. март 2022.

Pisac čija se knjiga našla u najužem izboru za NIN-ovu nagradu, govori o svojoj poemi puta, pulsu j
четвртак, 10. фебруар 2022.

Pisac iz ovogodišnjeg najužeg izbora za NIN-ovu nagradu govori o romanu u kome opisuje ulazak dečak