Nin (Tekstovi)
Romani i stvarnost: Kog su pola anđeli

Pisac Pjer Asulin, član Akademije Gonkur, ustupio je NIN-u svoj esej o tankoj liniji koja deli fikcijsku i nefikcijsku književnost, te zbrci koja iz toga proizlazi

Pričali su o onome! Odsad ova čuvena fraza ne stoji samo kao potpis ispod slike na kojoj je prikazana svađa na porodičnom ručku zbog Drajfusove afere već i ispod fotografije književnog žirija, povodom ko zna koje po redu svađe oko istinske prirode rodova. Ne govorim o piscima u novoj književnoj sezoni, transrodne osobe su još uvek u manjini među njima, nego o rodovima knjiga. Da li je ovo roman ili nije? Fikcija ili nefikcija? Autobiografija ili autofikcija? Romansirana biografija ili dokumentarni roman? Riba ili meso?

Ovo se ne tiče samo žirija: kritičari i biblioteke su u istom sosu. Svi učestvuju u toj egzistencijalnoj krizi: biti ili ne biti – a usput se zaboravlja da su neka od najvećih književnih imena, Klodel, Valeri, Borhes, da ne nabrajamo dalje, sasvim otporna na tiraniju ovog problema i nikad se nisu paštili da napišu roman. Ne znajući kako da se izvuče iz ove nezgodne situacije, Vikipedija njihove knjige klasifikuje pod neutralnom rubrikom „Dela” ili, još gore, „Publikacije”.

Gde da držimo knjige, to je istinski problem, i to ne samo kod kuće. No, postao je još akutniji otkad je pitanje granica prešlo iz stručne geopolitike u oblast svakidašnjeg morala. S jedne strane, želimo da srušimo granice koje postoje između polova, a s druge ih iznova uspostavljamo između naroda. Otkad je pao Berlinski zid, mnogo gde su podignuti novi zidovi. Ista je stvar i u ljudskim umovima.

U svetu izdavaštva, kao i u književnom miljeu (samo da ne pominjemo „proizvodnju knjige” i „tržišne aktere”!), postojanje jasnih kategorija uvek je imalo blagotvorno dejstvo. No, čim je potrebno sastaviti listu najprodavanijih naslova, sleduje nam glavobolja, a tu nije izuzetak ni čuvena Hit lista u nedeljniku Ekspres, podeljena na rubrike „Fikcija” i „Eseji – dokumentaristika”. Da krenemo od Joge Emanuela Karera, knjige koja se nalazi na prvom mestu te liste. Dok ju je pisao, autor je ovu knjigu smatrao romanom, što ona zaista i jeste, između ostalog, jer Karer je poznat po hibridnim žanrovima; ali na kraju je odustao od štampanja te odrednice na koricama, da ne bi ostavio utisak da juri za nagradama. Ta knjiga izazvala je veliku raspravu, baš kao i Pokidano Filipa Lansona, koju su žiriji nagrada „Reno” i „Femina” pre dve godine jednoglasno proglasili romanom, jer takav im je posao svake godine, iako je reč o nedvosmisleno autobiografskom pripovedanju, o svedočanstvu nesumnjive književne snage.

Da se vratimo dalje u prošlost, o ovom pitanju vodila se ogorčena rasprava još 2009, prilikom dodele Gonkurove nagrade, a povodom knjiga Patagonijski zec Kloda Lanzmana i Alijas Karakala Danijela Kordjea: obe knjige su izvanredni memoari, a na kraju su odbačene baš iz tog razloga, uz pozivanje na presedan iz 1955, kad se Gonkurov žiri pravdao da nažalost nagradu nije mogao dodeliti Tužnim tropima Kloda Levi-Strosa jer to nije roman.

Neke knjige nije moguće klasifikovati jer u sebi objedinjavaju najbolje od svih načina pisanja, od dela Hladnokrvno Trumana Kapotea, preko Dželatove pesme Normana Majlera ili tekstova Vilijama T. Volmana, do „romana bez fikcije” Havijera Serkasa. Uistinu, nema veće muke za žiri nego da otvori Pandorinu kutiju uvrštavajući u izbor knjige koje se oslanjaju na imaginaciju, iako su utemeljene u iskustvu, u autorovom životu. Kao što znamo, nije stvar samo u pripovedanju sopstvenog života ili života drugih, već to pripovedanje treba preoblikovati kao književnost i fikciju; čuvenih primera ima u izobilju, od Trojanskog rata koji je (pre)osmislio Homer, do pariskog predgrađa Sen Žermen koje opisuje Prust.

U svakom slučaju, sećam se čuđenja jednog knjižara u Bruklinu kome sam se požalio da ne mogu naći američko izdanje Traganja za izgubljenim vremenom; poveo me je do police s oznakom „Gej”, gde se ta knjiga nalazila. Isto je tako reagovao jedan njegov pariski kolega kome sam se požalio da ne vidim u njegovoj prestižnoj knjižari roman Pariz u avgustu spisateljice Rene Fale, a on me odveo do police „Turizam”, gde je roman stajao… Ako se čvrsto držimo žanrovskih odrednica, rizikujemo da zapadnemo u izvesnu rigidnost; ako se izdavači odreknu svih takvih određenja u podnaslovima knjiga, rizikovaće da izazovu opštu zabunu. U međuvremenu, rasprave o žanrovskim pripadnostima knjiga traju, poput rasprava o tome kog su pola anđeli.

Pjer Asulin (NIN, 25. februar 2021)

Pisac, novinar, istoričar i radio hroničar Pjer Asulin, član Akademije Gonkur, objavio je više od trideset knjiga. Autor je desetine romana, dela dokumentarne proze i kapitalnih biografija, pored ostalog, Galimara, Eržea, Simenona, Anrija Kartije-Bresona, kolekcionara Mojsija de Komondoa... Ivana Hadži-Popović prevela je za izdavačku kuću Albatros plus njegov roman Klijentkinja. Pripovedač otvara brojne poštanske vreće pune neotvorenih pisama što su ih Nemci ostavili za sobom bežeći iz Pariza – pisama u kojima su građani sramno potkazivali Jevreje, počinjući  uobičajenim obrascem: „Imam čast da vas obavestim...“

уторак, 30. јануар 2024.

Po tradicionalnom novogodišnjem običaju, filmski reditelj Stiven Soderberg izbacio je na sajtu ext
уторак, 30. јануар 2024.

Nakon što joj je preneo reči svog menadžera, po čijem mišljenju na sceni moraš da budeš „gazda u r
четвртак, 28. децембар 2023.

Urednik u Gardijanu objašnjava NIN-u da se čitaoci na internetu suočavaju sa sve više majušnih inf
четвртак, 14. децембар 2023.

Možda je za „istoriju“ nevažan taj podatak, ali glumac Predrag Milinković (1933–1998) sreo se 1979