Nin
Bojan Savić Ostojić, književnik: Društvo bačeno ispod buvljačke tezge

Pisac romana Ništa nije ničije, iz ovogodišnjeg najužeg izbora za NIN-ovu nagradu, govori o svom junaku koji kupuje vredna izdanja po buvljacima i otkriva kako je knjiga otišla na doboš

Pogledaj! Moraš da vidiš! Ja neću ništa da ti pričam! – povik je prodavca s Kalenića koji otvara knjigu Bojana Savića Ostojića Ništa nije ničije. Roman objavljen u izdavačkoj kući Kontrast, koji se našao u najužem izboru za NIN-ovu nagradu, pripoveda o mladiću čija su opsesija šetnje, strasno traganje po buvljacima i kupovina probranih izdanja. Igra zavođenja, zanovetanja i cenkanja. U tihoj priči o ljubavi i prijateljstvu, oberučke se s dna podižu potonuli delovi nekadašnjih porodičnih biblioteka, pohabani od čitanja, iskrzani po ivicima, izuvijani od vlage, skoro pa raspadnuti. Ko ih je izbacio na ulicu – pita se – dok ne pronađe i svoju ranu zbirku poezije. Brzo okreće stranice ne bi li video da li na njoj stoji posveta, glumeći nezainteresovanost, da mu ne podignu cenu.

Budući posetilac buvljaka, sa željom da kupuje dobre i jeftine knjige, uči od pripovedača. Na primer, nikada ne smeš da se uzbudiš pred prodavcem ako pronađeš ono što tražiš. Takođe, ne smeš dugo da čitaš i listaš. Postoji li još neki savet?

Danima kada nije inspirisan, narator na previsoku cenu odreaguje tako što se pokunjeno udalji od tezge, očekujući da će taj manevar navesti prodavca na sažaljenje. To pali na Cvetku. Na Kaleniću su ravnodušni. Ipak je to Vračar. A kad se u Pančevu udaljite od prostirke s knjigama, prodavac će početi da vas vija nudeći vam sve što ima zabadava... Evo jedne sugestije. Ako ste na tezgi prvi kupac, nemojte se cenkati. Budete li imali sreće, prisustvovaćete jutarnjem ritualu: prodavac će vašu novčanicu prošetati po svim knjigama na tezgi, bukvalno ih okaditi u nadi da će i one istom brzinom da planu. Vi se samo potrudite da to bacanje čini ne posmatrate previše upadljivo.

Zanimaju vas posvete, ali i cene ispisane na tim starim knjigama. Od pet dinara do pet milijardi. One svedoče o jednom strašnom vremenu?

Kako se uzme. U jednom poglavlju svedočimo tome da je osamdesetih prosečna knjiga bila triput jeftinija nego danas. Narednom decenijom, na koju verovatno ciljate, nisam se bavio jer se vrednost menjala iz sata u sat. Naslov poglavlja, „47 kokošijih jaja“, tržišni je ekvivalent današnje prosečne cene knjige. Neprocenjivo je sresti se s ispisanom istorijom cena, videti ih jednu ispod druge, uredno precrtane. Ta transkripcija imaginarnog pogađanja zapravo dokazuje da se svaka prodavnica svodi na tezgu, da je cena, poput jezika, samo dogovorna fikcija.

Kad već pominjete fikciju, primećujemo da glavni junak nosi vaše ime. Ništa nije ničije kreće se po ivici mašte i dokumenta.

Kako je roman potekao iz bloga za ljubitelje jeftinih knjiga, nisam hteo da vršim zahvate na svom identitetu. Ali u romanu smo daleko od autobiografije. I na blogu i u knjizi sebe koristim kao sredstvo. Investiram se telesno i duševno u prostor i vreme pijace, i usput izveštavam, bez unapred donetih zaključaka. To je istovremeno i preuzeta uloga: čak i sad govorim kao taj pripovedač. Inače, i sam kao čitalac najviše cenim priče koje se smeštaju između proživljenog i fiktivnog. Ta ambivalentnost odlikuje sveske pisaca. A Ništa nije ničije delom je i oda sveskama „običnih ljudi“.

Prevodite i uređujete fragmente, misli, aforizme klasika, koje su oni najčešće ostavljali neobjavljene, upravo po sveskama, papirićima. Lihtenberg, Kolridž... Postoji li veza između tog posla i onoga što tražite na ulici?

Ima nečeg buvljačkog u sveskama kao građi i praksi. Pored (uslovno rečeno) misli mogu se naći crteži, matematičke formule, evidencije izdataka i spiskovi za kupovinu. Nerazvrstanost je pravilo: ne znate na šta ćete čitajući naići, a imate utisak da je i sam pisac-zapisivač to zaboravio. Čitalac se stalno oseća kao pronalazač, čak i kao priređivač. Sveske u romanu vodili su anonimni autori, ali za mene oni stoje rame uz rame sa klasicima. To je primer autentičnog, unikatnog dokumenta koji svedoči o spoznavanju sebe putem pisanja. Pisanje se odvajkada shvata kao elitistička vokacija. Ali sveske saopštavaju da je taj zanat svima nadohvat ruke.

Ponekad pokušavate da rekonstruišete život vlasnika biblioteke?

Dovoljno je da utvrdim ko je bio vlasnik. To traganje je najpre bilo sporadično, da bi se pretvorilo u profesionalnu deformaciju. Kad se zasitite sticanja, pa i čitanja, knjige počnu da vas zanimaju kao elementi tuđih života. Preko njegovih knjiga o čoveku možemo saznati više nego ako ga srećemo svaki dan. Buvljak tako funkcioniše kao obaveštajna služba. Saznaćemo zašto je taj i taj bacio knjigu tog i tog, uprkos srdačnoj posveti. Ili pak: otkud na tezgi knjige čuvenog pokojnog pisca kad je u novinama pisalo da ih je porodica darovala Akademiji... Buvljak je u isti mah naličje naše kurtoazije i ogledalo naših podruma. Zamalo da kažem: podsvesti.

Bojan iz romana smatra da je buvljak u stvari institucija.

I za Bojana izvan knjige buvljak jeste institucija, najbliža narodnom univerzitetu, koji više ne postoji, važnija od Narodne biblioteke, pouzdaniji izvor istorijske građe od bilo kog muzeja... Istinsko mesto, u najjačem značenju reči, na kojem možete, ako se vešto cenkate, steći i prijatelje. Kolega Enes Halilović smatra kako je jezik stariji od ljudskog roda. Ja sam, eto, uveren da je jezik nastao na pijaci. U toku pogađanja.

Narator je na početku zamišljen nad pitanjem zašto bi se upuštao u trku sa onima što stiču. „Zar ne bi bio izazov nemati? Ne: odreći se, ne: razdeliti – nego i ne steći?“ To je vid pobune?

Poziv na nesticanje jeste izazov današnjem vremenu, gde se sve meri onim što imamo, umesto onim što jesmo. Vrednost nam pridaju stvari koje prevazilaze naš vek. Pripovedač se načelno zalaže za „bitak“ umesto „imetka“. Ali na šta se njegov bitak svodi? Vidimo da on sam ne može da odoli mamcima vremena protiv kojeg se buni. Hvatamo ga kako, uprkos svemu, i sam nemilice stiče. Možda je u toj protivrečnosti njegov šarm, možda psihoza. A možda smo u eri u kojoj negiranje imovine zvuči anđeoski naivno. Mada – sugeriše knjiga, pa i naša istorija – ko kaže da će naslednici hteti ono što smo stekli? Odbijanje nasleđa: eto šta je pravo siromaštvo.

Izdanja iz čuvene Radove edicije „Reč i misao“ imaju posebno mesto. Ukoliko se posmatraju poređana na ulici, izgledaju kao krv jedne klase što se sliva niz pločnik; krv klase koja više ne postoji.

Ta edicija, maskota jugoslovenskog izdavaštva, ima i svetlu i mračnu stranu, kao i sama država. Ona jeste bila zaštitni znak svake kuće, kao što je danas ukras svakog buvljaka. U njoj su prvi put kod nas izlazili kapitalni autori u džepnom formatu. Ali njenu mračnu stranu predstavlja megalomanska komunistička produkcija. Tiraži u desetinama hiljada – kojima se neki danas dive – štampali su se nemilice, po sovjetskom modelu, bez veze sa tržištem i realnom potrebom. Neretko su tako i završavali: netaknuti. I danas se u bosanskim knjižarama mogu naći nove novcijate „Reči i misli“ iz sedamdesetih. Kako to? Pa pedeset godina ležale su u magacinima. Voleo bih, uzgred, i u te magacine podrobnije da zađem.

Rečenica sa 159. stranice: „Nema srednje klase“ – zvuči kao poklič.

Pripovedač taj poklič ispušta prilikom izleta u Zagreb, suočen sa raskorakom između basnoslovnih cena u knjižarama i bednih po uličnim tezgama. Hrvatsko izdavaštvo, kao i svako dotirano iz državne kase, u poziciji je da ne mora da proda ono što naštampa. Ali za razliku od jugoslovenskog sistema, danas se tamo cene naduvavaju jer se očekuje automatski otkup za biblioteke. Pismeni Hrvat sa tankim buđelarom mora, šta će, da čeka bibliotečki primerak. Pismeni Srbin možda može i da izdvoji za knjigu, ali zato mora da je kupi odmah, jer se kod nas otkup za biblioteke pogoršava iz godine u godinu. Zato neka se snabdeva na buvljaku. Eto sigurnog fonda.

Nedavno smo u arhivi NIN-a pronašli razgovor sa Brankom Miljkovićem, vođen nekoliko meseci pre pesnikove smrti. Novinar pita: Šta mislite o vremenu-sudiji? Miljković odgovara: Vreme je lažno, ali sud njegov je istinit. Da li vaša potraga potvrđuje ovakav stav o sudu vremena?

Na početku sam mislio da će me na buvljaku čekati knjige koje je vreme pregazilo. To nije neistina: tamo u svakom trenutku možete naići na komplete Broza, Kardelja, Dedijera. Pa i Miljkovića. Ali idućeg vikenda naići ćete na aktuelnog ninovca. Na buvljaku, osim sa slojevima vremena, srećete se sa relativnošću potrebe. Ono što nađete može da nosi kapital ili da bude potpuno bezvredno. Suština tržišne i simboličke vrednosti jeste upravo tu: ona zavisi od pronalazača. Kada sam poznaniku piscu saopštio da dve trećine moje biblioteke potiče sa buvljaka, on se zaprepastio. I on je držao da je buvljak slivnik nepotrebnih knjižurina. Trebalo je da mu vidite facu kada sam mu saopštio da sam tamo nalazio i njegove...

Ako je sud vremena istinit, otkuda da se danas pravo knjiško blago prodaje u bescenje...

Pesnik nije imao na umu vrednost koja mene u ovoj knjizi zanima: tržišnu. Zašto je knjiga otišla na doboš? Jer pripada nepoželjnoj baštini. Jer su se izgubili reperi njenog vrednovanja. Jer institucije koje je načelno smatraju blagom ne žele da je otkupe, ne zato što nemaju para, nego zato što ne znaju kud će s njima. Moj narator, mufljuz, raduje se tome što je knjiga potcenjena!

Trgovina starim izdanjima preselila se na internet. I tamo se cenkamo?

Teško, jer prodavca ne možete da pogledate u oči. Druga podloga traži drugi jezik. Internet-buvljak nije moj teren. Pre svega jer te primorava da budeš i kupac i prodavac. A ja sam se od početka zavetovao da ću ostati ovo prvo. Ne znam koliko ću izdržati.

(NIN, 1. april 2021)

четвртак, 30. новембар 2023.

Rasprave do usijanja  Pisci i nagrade postoje van Beograda i Novog Sada. Ipak, u većem de
петак, 17. новембар 2023.

Kritika danas češće afirmiše nego što polemiše  Današnje vreme donosi poseban užitak u af
петак, 3. новембар 2023.

Polemiše se o „avangardnosti“ a vlada konzervativnost Fascinirala me je lucidnost i dalekovido
четвртак, 26. октобар 2023.

Gost ovogodišnjeg Sajma knjiga govori za NIN o svom romanu Sve miriše na spas, po kome je snimlje