Mislili su da ću da završim na robiji
Američki pesnik i esejista,
dobitnik Pulicerove nagrade, proveo je nekoliko dana avgusta u rodnom gradu,
razgovarao s novinarima, čitaocima i setio se svoje ulice
U jednom restoranu, u San Francisku, 1972. godine, Čarls Simić sreo je pesnika
Ričarda Hjuga. Tek se bio vratio u Ameriku iz Beograda; obišao ga je prvi put posle
dve decenije. Čim je to čuo, Hjugo mu je saopštio da jasno vidi taj grad, i na
stolnjaku, „između mrvica hleba i mrlja od vina“, nacrtao lokaciju glavne
pošte, mostova, važnih orijentacionih tačaka. Svako bi prvo pomislio da ga je
obišao turistički i da ima odlično pamćenje, ali se radilo se o nečem drugom.
Pilotirao je savezničkim bombarderom i bacao bombe. Potreslo ga je saznanje da
je među mrvama na zemlji bio i dečak Dušan (kasnije Čarls) Simić.
Dok smo poslednjih dana avgusta
ulazili u izdavačku kuću Arhipelag, na konferenciju za štampu, i u pun Dom
omladine na književno veče, tokom posete slavnog američkog pesnika rodnom
gradu, penjući se za njim starim, kružnim stepeništem, teško je bilo ne setiti
se tog odlomka iz Zastrašujućeg raja.
I razgovora koji smo vodili pre deceniju, ovde izrezanog makazama. Da li je
kasnije uvek sa sobom nosio te prizore? „Kad god sam video da bombe padaju na
bilo koji grad u svetu, vraćale su mi se slike iz detinjstva. Znam kako izgleda
skrivati se u podrumu, a onda izaći i videti da je nekoliko poznatih zgrada u
susedstvu nestalo.“
Jutros sam malo prošetao -
rečenica izgovorena na početku. U poeziji i esejistici Čarlsa Simića puno se
šeta; usamljeni likovi lutaju, pešače, smucaju se. On je jedan od najvećih
flanera u književnosti našeg doba. Zato je bilo zanimljivo pratiti ga barem
nekoliko stopa. Ponoviti opis iz najnovije zbirke pod naslovom Ludak u kojoj se traži Reč za to kako rana svetlost / Sa slašću
rasteruje tminu / Iz ulaza i izloga. Razmisliti kakav je Beograd - lavirint
u piščevom svetu (kaže da lepo izgleda) i zamisliti mapu iz sećanja, koju bi,
poput Ričarda Hjuga, mogao da skicira na stolnjaku.
Napisao je da gradove volimo zato
što oslobađaju imaginaciju. U proznoj knjizi o umetniku Džozefu Kornelu opisuje
kako je ovaj tumarao Njujorkom i celog života sakupljao požutele razglednice,
zastarele vodiče, filmske trake, buđave grafike. Sve što bismo smatrali
đubretom, s tim da je „među tim stvarčicama bilo i onih koje je podjednako lako
mogao da odbaci Parižanin iz osamnaestog veka i Amerikanac iz dvadesetog“.
Zagonetno je povezivao nađene predmete, skladištene u podrumu, i smeštao ih u
staklene kutije, po kojima je danas slavan. Bio je usamljenik, nije napuštao
kraj. „Ni u Nju Džerzi nije otišao“, rekao je Čarls Simić pre neki dan na
pres-konferenciji.
„Po ulicama kojima je Kornel pre
četrdeset godina koračao i dalje je bilo uličnih prodavaca pijavica“, piše u Alhemiji sitničarnice i zato smo mislili
o stambenim blokovima, načinjenim od mrva i fleka, na neraspremljenom stolu.
Dolazeći na promociju, zastao je kod zgrade. Tu je išao u školu. „Nisam bio
dobar đak. Ponavljao sam drugi razred“, ispričao je publicistkinji i prevodiocu
Vesni Roganović u Domu omladine. Bežao je iz škole i išao u bioskope. (Na 39.
stranici dela o Kornelu napisaće: „Nekad je ovde bio bioskop. Prikazivao je
neme filmove. Činilo vam se kao da posmatrate svet kroz tamne naočare u kišno
veče.“) Prisetio se bioskopa Balkan iz dečačkog doba. „Pacovi su trčkarali
salom tokom projekcije. Na kraju su iz gimnazije poslali policiju kod mojih
roditelja.“
Bio je puno na ulici dok je bio
dečak. Svašta je video, pogotovo posle savezničkog bombardovanja. Komšije iz
Majke Jevrosime, koje su ga se sećale prilikom prve posete, sreli bi ga i
govorili: Jao, ta tvoja jadna majka, ceo Drugi svetski rat, haos, i ona što te
viče: Duško, Duško! Našalio se: „Svi su u kraju mislili da ću da završim na
robiji.“
Objasnio je da noću često ne može
da spava, pa piše blogove i eseje, po porudžbini. Novac nije pokretač. „Ali i
ja, kao moj otac, brzo spiskam pare.“ Iz nemačkih novina naručili su tekst o
filmu koji ga je oduševio, toliko da nije umeo da objasni zašto. Pisao je o Kradljivcima bicikala. Na tren, pred
publikom, pretvorio se u dečaka: stajao je s drugovima na ulici i pokušavao da
objasni odakle dolazi oduševljenje. (Opisaće i sneni izraz dece što su se
zaigrala.) Radnje s igračkama držale su minijaturna pozorišta od kartona. A
igračke Džozefa Kornela? „Možda je najidealnije da se te kutije posmatraju tako
što se stave na pod i legne se dole pokraj njih.“
U novim pesmama - vreme se odmara
tokom letnjih popodneva. Zaustavljeno je u zbirci Ludak i liči na tren tišine pre dvoboja u kaubojcima. Grad je
prazan. Glavna ulica poredi se s napuštenim filmskim setom. Ulice ostaju puste
pred dugi praznični vikend; ni žive duše na vidiku. „Videćete, ove su pesme
drugačije i kraće“, napominje Čarls Simić. No, čitalac, naviknut na neobične
usamljenike, ne treba da brine. Eto ubrzo dželatove kćeri, pa starice uzrujane
zbog šačice sitniša pred trgovinom, uzgajivača crnih mačaka (Nosi svež okot / U džepovima kaputa),
kralja besanih noći (izučavaoca plafona i
zatvorenih vrata), novovenčanog para zaglavljenog u liftu.
Naravno, vestern dvoboj računa i
na pogrebnika. Ali kako se pisac igra u pastoralama (Da li je ono iščupani koren drveta / Ili stomatološka stolica na
livadi?), tako se u pesmi O, proleće
smeši poput frizera koji šamponira Kameron Dijaz. S puno snega i malo svetla,
najčešće slabog, s prigušenom svetiljkom (Poput
nekog ko je odveslao u čamcu / Van vidika kopna, / I spustio vesla / Da se
odmori i pripali cigaretu).
Pesnički svetovi liče na
Kornelove kutije. Zato slažemo slike, motive i likove iz ranijih Simićevih
knjiga, nalik starom umetniku koji sakuplja rasute komadiće po gradu. Posle
novog izraza iza naslova U bakino vreme,
sećamo se one babe koja pegla u starim stihovima; Simićeve priče o njoj. „Umrla
je 1948. godine, ali nju jasno pamtim. Čuvala je mog brata i mene, roditelji su
bili na poslu. Jadnica je bila razumnija od mnogih. Na radiju je slušala
Musolinija, Hitlera, Staljina i druge ludake. Pošto je znala nekoliko jezika,
razumela je o kakvim glupostima pričaju. Ono što ju je uznemiravalo više od
njihovih gnusnih reči, bile su njihove pristalice. Tada nisam shvatao, ali
kazala je nešto što i dan-danas pamtim: čuvaj se takozvanih lidera i
kolektivnih euforija koje oni izazovu.“
Na susretu s novinarima primetio
je da nestaje optimizma u Americi; da biznisu ne odgovara demokratija (biznis
cveta kad je svađa). Misli da smo zaboravili prošlost jer smo suviše zauzeti
novim tehnologijama. Šta će biti u Americi, u svetu? „U sosu smo!“, odgovara.
Niko ne može da predvidi kuda ide svet; čini mu se da ni Tramp ne zna šta će
ujutro reći. Poezija će preživeti, živi hiljadama godina, a još nikada nije
bilo društva s povikom: „Više pesnika, više poezije!“
Sutradan se u mislima vratio u
Pariz iz prvih dana emigracije, pre Amerike u kojoj će postati profesor,
dobitnik Pulicerove nagrade, ali i otkriti džez, klubove tri puta nedeljno, s
dobrom muzikom, pićem i mnogo dima. Opisaće političke promene i život u
emigraciji. „Lice kojeg se sećate iz starih novina kako potpisuje nekakav ugovor
s Hitlerom ili Musolinijem, zatekli biste ovde u kuhinji kako secka salamu na
listiće. Bilo je teško poverovati da su to isti ljudi. Izgledali su prilično
obično i pričali gluposti kao svi ostali. Očekivali su da će se vratiti na
vlast maltene sledeće nedelje, ili najkasnije kroz nekoliko sedmica.“
Simićeva majka potiče iz stare
beogradske porodice. Poznavala je članove drugih familija u emigraciji. „Išli
smo im u posete, upoznali smo ministre, diplomate, krupnije zverke. Jednom sam
igrao fudbal sa Dragišom Cvetkovićem u Bulonjskoj šumi. On ipak nije bio Pele.“
Mića Vujičić (NIN, 7. septembar
2017.) Foto: Vladimir Živojinović