Lovorike i trnje (hronika nagrađivanja)
Judita Šalgo: Sveobuhvatna potraga za ženskim kontinentom

Roman Put u Birobidžan preveden je na engleski jezik baš u trenu kada smo postavili ključno pitanje koje otvara ovaj feljton – koliko smo zanemarili opus novosadske književnice? Da li će se svet sada pre od nas setiti gde se nalazila ta jevrejska autonomna teritorija iz naslova njene knjige, osnovana dvadesetih godina prošlog veka u okviru SSSR-a

U Radnom dnevniku Judite Šalgo (Novi Sad, 1941–1996), s dnevničkim beleškama nastalim između 1967. i 1996, koje je za štampu priredio Zoran Mirković – nalazimo najrazličitije zapise iz svakodnevice. Spisateljica, recimo, opisuje kako se dvojica mladića svađaju pred kioskom, u redu za hamburger, pa se jedan maši za džep, izvadi pištolj i ubije drugog; dane kada su se skidale table sa nazivom „Ulica Ferenca Fehera“, sprovodila mobilizacija. Takođe, da je njena majka, pošto su zakazali mehanizmi navike, stekla problem s vremenom zbog čega je svaki čas okretala broj telefona 95 i nastojala da uz pomoć glasa tog zaboravljenog automata upamti koliko tačno ima sati, zapisujući brzo cifre na marginama knjiga. „Razumeti vreme = zaustaviti ga, zabeležiti, fiksirati, odrediti.“

U feljtonu o velikim piscima i književnicama, čije su ključne reči upravo vreme i zaborav – bez obzira na „svu slobodu što je pruža feljton“, kako je govorila Vislava Šimborska – ne treba preskočiti tu scenu iz dnevnika.

Ništa u literaturi nije „zaustavljeno u vremenu“.

Dok smo otvarali raspravu – koliko je zanemaren opus Judite Šalgo, u časopisu Los Angeles Review of Books pojavio se iscrpan prikaz romana Put u Birobidžan, a njegov prevodilac na engleski jezik, Džon Koks, univerzitetski profesor iz Farga u Severnoj Dakoti, dobio je nagradu našeg PEN centra za najboljeg prevodioca srpske književnosti u 2021. godini.

„Birobidžan je bio, i jeste, stvarno mesto: možete ga potražiti na Vikipediji ili u drugim referentnim izvorima. Smešten je na Dalekom istoku, duž transsibirske železnice, ušuškan u krivini pogranične linije zapadno od severoistočnog ugla Kine, koji se pruža prema gradu Habarovsku“, piše Sibelan Forester u pomenutom prikazu za Los Angeles Review of Books. „Birobidžan je osnovan krajem dvadesetih godina prošlog veka kao jevrejska autonomna teritorija u okviru SSSR, a priča se da je trebalo da budu tamo deportovani svi sovjetski Jevreji nakon talasa represije koji je počeo atentatima na istaknute umetnike (recimo na Solomona Mihoelsa, umetničkog direktora moskovskog Državnog jevrejskog teatra i predsednika Jevrejskog antifašističkog komiteta tokom Drugog svetskog rata) i Zaverom lekara 1952–1953. No, ta zamisao je propala kada je Staljin umro, ostavljajući autonomnu oblast u čudnom stanju...“

Kritičarka primećuje da novi prevod pretvara kolebljivi ontološki status te teritorije u nešto misteriozno i evokativno.

Život na stolu

Ne zaboravljajući njenu Bila/Bio/Bilo/grafiju sa 196. stranice Jednokratnih eseja, za ovu priliku, na pomen Vikipedije, navodimo šta tamo stoji iza linka „biografija“:

Rođena u Novom Sadu, kao Judita Manhajm, od roditelja Jevreja – činjenica koja će umnogome uticati na njen život i književnost. Početkom Drugog svetskog rata, otac biva odveden u logor u Mađarskoj (ubijen je 1942), a 1944. i majku odvode u logor u Nemačkoj. Kako bi je zaštitila, majka je ostavlja u Malom Iđošu kod tetka Anuške, Mađarice, koja ju je čuvala do povratka majke i koju je zvala mama („Ako je mati zamenjiva, onda je sve na svetu zamenjivo, pa i ja sama i sve što čini moj identitet“)... Studije završava u Beogradu, na opštoj književnosti; 1966. vraća se u Novi Sad, gde je urednica Tribine mladih (jednog od centara tadašnje eksperimentalne umetničke scene), kasnije urednica Matice srpske. S obe pozicije smenjena, najverovatnije iz političkih razloga... Od 2014. jedna ulica u Veterniku nosi njeno ime.

Dela: Obalom (1962, pesme), 67 minuta, naglas (1980, pesme), Život na stolu (1986, pesme), Trag kočenja (1987, roman), Da li postoji život (1995, zbirka priča), Put u Birobidžan (1997, nedovršeni roman), Jednokratni eseji (2000), Kraj puta: završetak romana Put u Birobidžan (2004), Radni dnevnik (2012).

Na internetu se može pronaći podatak da se Trag kočenja našao u najužem izboru za NIN-ovu nagradu – laureat te 1987. bio je romanopisac Voja Čolanović za Zebnju na rasklapanje – ali malo je teže iskopati opis nastanka pripovedaka Judite Šalgo.

U eseju Poziv na igru / Prijateljske igre otkriva da je od prijatelja tražila naslove za svoje buduće priče. Tungsram – rekao joj je, na primer, Vojislav Despotov. U Društvu književnika Vojvodine, „nakon jedne razmene utisaka o Mitingu održanom nekoliko dana ranije, Oto Tolnai je na moj anketni zahtev: Daj mi naslov za priču, odgovorio sledeće: Oto Tolnai i Laslo Vegel gledaju Miting solidarnosti, 25. septembra 1988. u Novom Sadu“.

Na mreži nema ličnih sećanja. Pisac Vasa Pavković kaže da je ona bila najbolji urednik tuđih rukopisa, i da ga razgovori o književnosti, vođeni sa njom u Matici srpskoj, čine boljim čovekom.

„Kao da sad slušam njen odlučan, tihi glas.“

Priređivao je rukopise posle smrti spisateljice i ne skriva da se divio ozbiljnosti sa kojom je pristupala poslu, svejedno da li se bavila fenomenom ženske sudbine i jevrejstva, polazeći od simbolike imena Birobidžana, ili gradila vlastite pripovetke na naslovima dobijenim od kolega. Jednako ga je fascinirala sposobnost da iz neoavangardnog, konceptualnog pesništva druge knjige, pređe u duboko angažovani, formalno raznovrsni svet one treće.

„Njena prerana smrt jedan je od najvećih gubitaka srpske beletristike u novijim vremenima i nikad nećemo saznati kako bi izgledali Put u Birobidžan i Jednokratni eseji da ih je sama završila.“

Utopija kao ćorsokak

Najveća vrednost Puta u Birobidžan jeste njegova osobenost – objašnjava Džon Koks u razgovoru za NIN. „Reč je o jednoj smeši, u pozitivnom smislu reči. To je istovremeno politički, feministički, medicinski, jevrejski, i naravno, istorijski roman.“

Skreće pažnju da polazišta tog dela nisu tipična za evropsku književnost.

„U fokusu su različite jevrejske zajednice u Beogradu, i ljudska prava u kasnom Osmanlijskom carstvu; sveobuhvatna potraga za ženskim kontinentom. Sve povezuje ljudska odgovornost. Razlog neuspeha opštih nastojanja za pravdu i mir nije u potpunosti objašnjen, ali treba reći da se istovremeno ni ne gubi u mistifikaciji ili maglama ironije i neodređenosti. Pomenuta propast bi mogla da bude svojstvo našeg sveta. Neophodan deo ljudske odgovornosti i delovanja jeste pisanje; strogi čin pisanja i razmišljanja. Srbija je isto važna raskrsnica opsežnog kretanja u ovoj fikciji. Ne radi se o lokalpatriotizamu, još manje o nacionalizmu, ništa u duhu `Srbija je pupak sveta`. Naprotiv, Srbija, naročito Beograd, kao središte – trebalo bi da znače: odgovornost.“

Nakon što smo se interesovali za najveće zamke što vrebaju prevodioca, odgovara da ih nije bilo. „Uprkos neuobičajenom materijalu i lirskom jeziku – dovede vas tačno na cilj. Dozvolite, ipak, mali savet budućim prevodiocama Juditine proze: moraju da znaju kada treba da se opuste (ukoliko je proza `poetičnija`), a kada da budu potpuno precizni (ukoliko su u pitanju istorijske, autobiografske činjenice).“

Slaže se da je roman danas posebno aktuelan, jer pokazuje da je svaka utopija ćorsokak. „Osim toga, u njemu vidimo da se život sastoji od večitog kretanja, pomaka vođenog radoznalošću, ali prvenstveno od ličnog opredeljenja. Šalje jasnu i hitnu poruku, upozorenje o trgovini ljudima i nasilju nad ženama.“

Govoreći o osnovnim vrednostima dela Judite Šalgo, Vasa Pavković pominje slobodu i rizik: „Globalna otvorenost prema svetu, svetskoj književnosti, slobodi i riziku, poverenje u moć savremenog srpskog jezika i jedan lični obol njene životne sudbine koji ju je preko neoavangarde doveo do postmodernog dijaloškog pisma i mogućnosti da na osnovu najličnijih iskustava iskreno i dramatično govori o svetu i univerzalnim problemima ljudske sudbine.“

Osa umetnosti i društva

Teoretičarka i esejistkinja Tatjana Rosić u eseju pod naslovom Autopoetika kao antiutopija – motiv „nove zemlje“ u romanima Vojislava Despotova i Judite Šalgo, razmatra i pitanje utopije.

Smatra da prava transverzala na kojoj se u Putu u Birobidžan i Kraju puta odigrava transformacija utopije u antiutopiju nije ni Istok-Zapad niti Sever-Jug.

„Prava utopijsko-antiutopijska osa Puta u Birobidžan je, uslovno rečeno, psihoanalitička, ona duž koje Birobidžan i `ženski kontinent`, sudbine žena i sudbine Jevreja kao uvek stigmatizovanih socijalnih grupa, tonu u nesvesno Evrope kao njeno skriveno, neprihvatljivo Drugo. Ono što je u trilogiji Vojislava Despotova uvek već antiutopija, ima, po Juditi Šalgo, čudnu moć neurotičkog vaskrsenja u vidu novog simptoma, nove utopije. Čak i `realizovana utopija`, za koju se veruje da predstavlja smrt svake utopije, uspeva da vaskrsne, menjajući oblik i žanr, vraćajući se u vidu neurotičkog simptoma koji ne uspevamo da izlečimo: `Ono što ne uspeva kao socijalni projekt, pokušaće da se drži kao umetnička tvorevina i obratno, ono što je loša umetnost, biva upotrebljeno kao sistem uređenja društva, kao stil i metod vlasti.`“

Školjka neokonzervativizma

Navedena rečenica iz Jednokratnih eseja vraća nas na odnos društva i umetnosti, na ključno pitanje: zašto se nedovoljno govori o tako važnim književnicama i književnicima. Otkuda da olako bivaju zaboravljeni? Na koliko vremena – nećemo razmatrati, poučeni odlomkom iz Radnog dnevnika.

Govorimo li o našoj javnosti – odgovara Vasa Pavković – većina ih ubrzo posle smrti nestane sa horizonta iole šireg interesovanja.

„Istine radi, mogao bih reći da ni za života ta ista javnost ne pokazuje mnogo veći interes, ali gradske biblioteke kupuju nove knjige, bolji čitaoci čitaju. Poneki od autora, sklon svetlima većih scena, uspe da prodre u retke medije koji još uvek drže do književnosti, do stvarnog života i smisla.“

Napominje da dosetljiviji umetnici za života stvore zadužbinu ili nagradu sa svojim imenom, pa ih onda svake godine kulturni radnici pominju zbog priznanja i slavodobitnika.

Uveren je da treba da prođe barem deset godina da vidimo da li je i koliko preteklo nečije delo.

Kaže nam da Judita ni za života nije volela pompu ni slavu, kao ni reflektore velikih pozornica, te da je bila poznata i cenjena u užem krugu pisaca, kritičara i najboljih čitalaca. Nije dobila mnogo nagrada za poeziju, prozu, esejistiku, što sve doprinosi tišini u kojoj počiva njeno ime. Najveći uzrok tišine jeste činjenica da se Juditine knjige već puno godina ne štampaju ponovo, da ih nema u izlozima knjižara, ni po recentnim katalozima.

„Visoka književnost, koju je Judita zagovarala u tri pesničke knjige, u dva romana, zbirci eseja i zbirci pripovedaka, sama po sebi, nije mnogo čitana ni u većim literaturama, ali je barem više poštovana. Ipak, ako pozicije u kulturi, one sa kojih se odlučuje, ovde drže i ljudi – često među njima pisci – koji sa modernom književnošću više nemaju nikakve veze, i ne samo s modernom, nego ni sa književnošću uopšte, dakle, konzervativci, pseudopravoslavci, troparoši, litijaši – bilo bi čudo da ih se najmanje tiče delo sasvim suprotnih poetičkih oznaka: (post)moderno, slobodoumno, problematizirajuće, levičarsko, antitradicionalističko, istraživačko“ – ističe Vasa Pavković.

Sreća je, reći će, da postoje mladi čitaoci i proučavaoci opusa Judite Šalgo. „Daju nadu da srpska književnost neće postati isprazna školjka neokonzervativizma.“

Pitamo profesora i prevodioca Džona Koksa da li će svet pre otkriti Put u Birobidžan od nas.

„Dobro pitanje, ali odgovor je jednostavan. Ne. U Srbiji ima ljudi koji oduševljeno i marljivo rade na delima Judite Šalgo. Nadam se da će biti novih izdanja, s tim da treba znati da je njen ugled već osiguran u istoriji književnosti.“

(NIN, 20. oktobar 2022)

петак, 21. октобар 2022.

Roman Put u Birobidžan preveden je na engleski jezik baš u trenu kada smo postavili ključno pitanj
петак, 14. октобар 2022.

Bežeći od rata na Balkanu, glavni junak Despotovljevog romana ne odlazi na Zapad, već u Sibir, da
четвртак, 6. октобар 2022.

Da li smo zbog rata, krize i piščevog odlaska iz zemlje tokom devedesetih zanemarili knjige Milana
четвртак, 29. септембар 2022.

Oskar Davičo dobio je tri NIN-ove nagrade za najbolji roman između 1956. i 1964 godine. Zašto je