U čemu je tajna čuvenih izdavačkih nizova, kako ih uređivati i da li pristati na kompromis. Ivan Čolović i Nenad Rizvanović govore za NIN

Književnik i urednik Nenad Rizvanović objavio je knjigu Stvaranje čitatelja (Synopsis/Ljevak) u kojoj pronicljivo i temeljno proučava beletrističke izdavačke nizove štampane u Hrvatskoj, u Jugoslaviji, između 1968. i 1991. godine. U pomenutoj studiji, ovaj saradnik nedeljnika Vreme esejizira o danas slavnim edicijama, čija cena ne pada u antikvarnicama, ni na beogradskim pločnicima, nakon što u prvom delu obradi pitanja vezana za različite aspekte čitanja i interpretacije, povezujući ih sa strategijama izdavačkih kuća, modernizacijom, potrošačkim društvom, dokolicom... Jednako zainteresovan za naslovnice, omot, komentar na zadnjoj stranici. Za klapnu, hrbat, pismo i papir.

„Nije samo riječ o tome da je socijalističko i jugoslavensko izdavaštvo između 1968. i 1992. slabo istraženo, već jedva da postoji svijest o tome da je to sadržaj koji treba istraživati“, kaže Nenad Rizvanović u razgovoru za NIN, pošto smo ga upitali otkuda esej o bibliotekama Zlatni paun, HIT, Zabavna biblioteka, Ogledalo, Bestseler, Gama, Ogledala. „Riječ je o fascinantnom društvenom fenomenu i vremenu. Preporučujem mlađim istraživačima da urone u tu materiju, jer će otkriti nevjerojatne književne svjetove i knjige i autore za koje nisu ni pomislili da su u Jugoslaviji mogli bit objavljeni i čitani.“

Otvarajući naslov po naslov, naš sagovornik prebrojava koliko je u jednom kolu, pored klasika (iz sadašnje perspektive), bilo „romansiranih filmova“, poput Ratova zvezda ili Kramer protiv Kramera; koliko krimića i ljubića.

Bibliofile će zaintrigirati fusnote tipa: „Prema osobnom svjedočenju Ljube Stefanovića (1950–2016), Omer Lakomica nije smio biti potpisan na izdanjima Otokara Keršovanija jer je bio zatočenik na Golom otoku.“

Ističe da Stvaranje čitatelja jeste velika apologija čitaocu. „Čitatelj je stalno na tapetu: non stop ga ruže, pljuju, vrijeđaju i pljačkaju. Pisci mu se često rugaju da je glup i neobrazovan, da ne razumije što čita ili da općenito slabo čita. Sve me to odavno nervira i čudim se što nitko ranije nije započeo borbu za prava čitatelja. Pisci i izdavači su se za razliku od čitatelja izborili za svoja prava. Pa eto kad nitko drugi nije htio, ja sam napisao knjigu u obranu čitatelja. Nadam se da će mi se još poneko pridružiti.“

Koliko se danas izdavači prilagođavaju publici? „Oduvijek je bilo tako. Knjiga je prvi uspješan kapitalistički projekt. To bi morali imati na umu svi koji romantiziraju knjigu i nakladništvo.“

Ukoliko govorimo o opremi i dizajnu, Nenad Rizvanović primećuje da je u Hrvatskoj i Srbiji, u poslednjih desetak godina, na tom planu napravljen veliki iskorak. „Nema više velikih aljkavih nakladnika. Knjiga su rijetko kad baš ružne, nelektorirane i očajno prevedene, barem kad je riječ o mejnstrim nakladnicima. Drugi je problem što prečesto nalikuju jedne na druge i što su banalne kopije stranih uzora.“

Uz skenove živopisnih korica, naposletku nudi tabele. Tabelarni pregled daje jasnu sliku: koliko je objavljeno autora, koliko autorki; o kojim se žanrovima radilo, čiji su se pisci najviše prevodili. U ediciji HIT do 1991. predstavljena su ukupno 173 romana: 76 nežanrovskih, 21 kriminalistički, 12 ljubavnih, 10 špijunskih, 5 trilera, 14 erotskih, 22 istorijska, 2 ratna, 7 humorističkih, 3 politička, 1 naučnofantastični. Nijedan vestern.

Zabava je danas ključna reč.

„Urednici poput Zlatka Crnkovića imali su smisla za jednu vrstu produkcijskog entertejmenta. Ja imam mnogo naslova iz biblioteke HIT koje me sadržajno uopće ne zanimaju, ali su tako ukusno urađeni da im jednostavno nisam odolio. Danas mi ne bi palo na pamet da kupim knjigu samo zbog lijepe naslovnice ili ukusnog preloma.“

Na sasvim drugoj strani stoji Biblioteka XX vek Ivana Čolovića. Obeležila je pola veka postojanja, od početka fokusirana na najvažnije autore, ideje, discipline i tendencije u području interdisciplinarnog istraživanja čoveka, društva i kulture.

Ništa špijuni, ništa horor.

„I ja sam iznenađen što je ova moja edicija doživela pedeseti rođendan. Dugovečnost Biblioteke XX vek jedino mogu da objasnim time što mi ona nije bila cilj, što sam u svakom trenutku bio spreman da od ovog posla dignem ruke. Da je bilo drukčije, da sam se trudio da je po svaku cenu održim, možda bih morao da se pomirim i sa nekim kompromisima. Opstala je ova edicija pre svega zato što sam uvek mogao da računam na saradnju i podršku autora i prijatelja, a to je po pravilu svet nesklon kompromisima.“

Kakav bi savet dao uredniku određene edicije?

„Rekao bih mu da je dobar urednik knjiga iz društvenih i humanističkih nauka neko ko i sam piše, ko i sam prevodi, neko ko može i sam da lektoriše i koriguje rukopis. Pored toga, poželjno je da zna kako se knjige pripremaju za štampu, kako se štampaju, kako se promovišu i ko ih i kako prodaje. Dobar urednik zna ko su dobri štampari i dobri knjižari.“

Kao uzornu domaću ediciju izdvaja Nolitova Sazvežđa. Osnovao ih je Miloš Stambolić 1963. „Više od svake diplome i svake nagrade za mene je značilo to što je u Sazvežđima objavljen moj prevod zbornika eseja Rolana Barta Književnost, mitologija, semiologija, i što je kasnije tu objavljena i moja knjiga Divlja književnost.“

Ne krije da mu je prilikom pokretanja Biblioteke XX vek pred očima bila upravo ova edicija, a pored nje i Galimarova serija Ideje.

(NIN, 28. april 2022)