Muharem Bazdulj, pisac

Tamna strana Meseca

Izdavačka kuća Ajfelov most objavila je novi roman Muharema Bazdulja, jednog od od vodećih pisaca mlađe generacije u regionu. Bazdulj je rođen u Travniku, živi u Sarajevu, a pre romana Tranzit, kometa, pomračenje, objavio je knjige: One Like a Song, Druga knjiga, Travničkoj trojsto, Koncert, Đaur i Zulejha...

Muhareme, kako je došlo do toga da Ruđer Bošković postane jedan od glavnih junaka vašeg novog romana Tranzit, kometa, pomračenje?

Priča o Ruđeru Boškoviću je jedna od rijetkih jugoslovenskih (ili južnoslavenskih) priča koje su istovremeno i svjetske priče. Ime Boškovićevo odjekuje o književnoj republici od Ničea do Pinčona, bez da se pošteno ukazalo u našoj književnosti. U ekermanskoj knjizi Ljube Jandrića (Sa Ivom Andrićem), Andrić priznaje da mu je Boškovićeva sudbina literarno iznimno uzbudljiva, ali da nije našao načina da joj podari milost uobličenja, no da se nada kako će to uspjeti novom naraštaju pisaca. A opet, za mene lično, iz totalno intimne perspektive, ključna je možda neka vrsta “rođendanske paralele” koja je, vidjeli ste, skicirana u trećem dijelu moje knjige.

Da. Pisac iz Dubrovnika, glavni junak vaše treće priče traži junaka budućeg romana i pronađe ga kada shvati da je rođen osamnaestog maja, baš kada i Ruđer Bošković. No, u drugom delu vašeg romana-triptiha bavite se jednim ozbiljnim, vrlo aktuelnim problemom, dok treća priča spaja prethodne dve, provlačeći tranzit Venere preko Sunca kao glavnu metaforu...

Da, ja sam pokušao napisati triptih u – da to kažem ruždijevski – east, west evropskom ključu. Istočna Evropa je kroz istoriju za zapadnu polovinu kontinenta najčešće bivala, kako Kiš kaže za Bosnu u predgovoru francuskog izdanja Andrićeve Gospođice, nepoznata kao tamna strana Mjeseca. U prvom dijelu triptiha Zapad “istraživački” putuje na Istok; u drugom Istok na Zapadu traži nadu, a nalazi užas; u trećem se, kako ste primijetili, prve dvije priče stapaju. Tranzit Venere preko Sunca, kao i drugi astronomski fenomeni u romanu, simbolički priziva, između ostalog, onu glasovitu Kantovu frazu o zvjezdanom nebu nad nama i moralnom zakonu u nama. 

U romanu pripovedač nam otkriva da mu je omiljeni pisac Pol Oster. Volite Pola Ostera?

Volim Pola Ostera. Prva Osterova knjiga prevedna na slavenskom jugu je roman U zemlji posljednjih stvari, a ovaj je preveden i objavljen u opsjednutom Sarajevu 1993. godine, gdje uopće nije prodavan, nego je dijeljen besplatno. Roman kao da naslućuje situaciju u ratnom Sarajevu. Za mene je u ratu ova knjiga, uz Kamijevu Kugu, recimo, djelovala ljekovito. Poslije rata pročitao sam sve Osterove knjige i s radošću očekujem svaku novu. Vidim da su u svijetu mnogi skeptični spram dvije njegove posljednje knjige, a meni su i one jako dobre. Oster je pisac koji vraća vjeru u magiju priče i u, da se poslužim njegovom frazom, muziku slučajnosti. Osim što je genijalan romansijer, Oster je i sjajan pjesnik i esejista. Naročito su mi dragi njegovi autobiografsko-autopoetički eseji (Crvena bilježnica i Zašto pišem) koje sam i preveo.

Da li biste nam otkrili da li pišete nešto novo?

S jedne strane, završavam zbirku priča koja bi, kako sada stvari stoje, premijeru trebala doživjeti upravo u Srbiji. Riječ je o pričama koje su vrlo direktno ukorijenjene u posljednju deceniju dvadesetog stoljeća, tih, kako bi Krleža kazao, deset krvavih godina, ali i u ovu tzv. tranzicijsku uvertiru u treći milenijum. S druge pak strane, osluškujem prve taktove tematske melodije koja bi se nekad, u budućnosti, trebala valjda uobličiti u roman. To je, međutim, kako se to kaže, na dugom štapu…

Mića Vujičić