Iz mnogih gradova godinama je donosio reklamne listiće, ulaznice, mape,
novine, poklopce, nalepnice, kutije i omote od čokolade, lekova, hrane,
nemajući nameru da ih izlaže. Kada mu je pandemija uskratila mogućnost da bilo
gde ode, počeo je da na osnovu tih otpadaka rekonstruiše nekadašnja putovanja
Ranije se drugačije putovalo: u
spavaćim kolima voza oblačili su pidžame pošto padne noć. Iz dalekih gradova
slali su se pozdravi. Na društvenoj mreži Tviter, korisnik @PastPostcard kači
stare razglednice, prepisujući neobične rečenice sa poleđine, sklapajući iz
delova naše nekadašnje živote. „Bakina pravila ovde ne važe.“ Ili: „Hrana je
skroz drugačija, ponekad ne znamo šta jedemo.“
Poruke očigledno poslate
sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog veka, pre „globalizacije“ i
neodoljivih TV kanala što 24 sata ne izlaze iz kujne, nisu prolazile kroz
filtere i ulepšavanja. „Prljavo je. Nedostaješ nam“. Uz sliku peščane plaže, iz
divljine i zelenila, otvarala se duša pred zabrinutim rođacima kod kuće: „Nisam
bio u toaletu cele nedelje.“
No, rečenica: „Pričaću ti više
kad se vratim“ posebno nas je privukla. Pratioci na internetu sada često pre od
vas samih upiju prostor u kom ste se našli jer žurite da podelite fotos.
Zbog toga i dalje razmišljamo o
izložbi pod naslovom Dnevnici sa
putovanja Miška Šuvakovića, održanoj u Gete institutu.
Putovao je u različitim
vremenima, na različite načine i s različitim ciljevima. „Vozovima,
automobilima, autobusima i najradije avionima. Da bih posetio poznate ljude, da
bih učio jezik, da bih pravio izložbu ili izlagao, da bih držao predavanja ili
učestvovao u različitim projektima, konferencijama ili radionicama. Kao turista
ili slučajni putnik-putopisac.“
Sa tih putovanja donosio je
različite „materijale“: reklamne listiće, ulaznice, pozorišne ili muzičke
programe, kupone iz prodavnica, mape, novine/žurnale, različite sitne otpatke
poput poklopaca, nalepnica, kutija, omota od čokolade, lekova, hrane.
Bez ideje da ih nekada svima
pokaže.
„Većinom sam te sitnice bacao po
povratku kući ili stavljao u kutije, takozvane kutije sećanja. Devedesetih sam
očajnički izlazio iz užasa tadašnje Srbije. Dvehiljaditih sam držao predavanja
u Beču, Budimpešti, Varšavi, Poznanju, Lođu, Lajpcigu, Berlinu, Minhenu, Amsterdamu,
Londonu, Klužu, Jerevanu, Pekingu, Kajfungu, Seulu.“
Tada je, kaže, odlučio da te
„sitnice“ ne odbacuje i ne odlaže u kutije. Počeo je da ih uramljuje bez
izlagačke namere, uključujući gomilice otpadaka. Poklanjao ih je prijateljima,
držao na zidu, u raznim ćoškovima.
A onda je došla pandemija;
nemogućnost da se nekuda ode.
Počeo je da pretura po svom
skladištu.
„Bilo mi je zabavno, tačnije,
uzbudljivo da u mislima na osnovu tih otpadaka rekonstruišem putovanja. Ovog
proleća mi je prijatelj, dr Maid, predložio da napravim izložbu. Kako dugo
nisam izlagao svoje artefakte, bio sam pomalo zbunjen i neodlučan. Selman
Trtovac, voditelj Galerije Menjačnica,
podstakao me je da pripremim izložbu.“
Dodao je tri videa (moving images) sa različitim
fotografijama i tekstualnim zapisima.
„Uvek su me fascinirale izložbe u
bibliotekama“, dodaje pisac i urednik pedeset naučnih monografija iz estetike i
teorije umetnosti, doktor likovnih umetnosti i profesor.
Pomenuta Menjačnica nalazi se u Knez Mihailovoj ulici. Tamo smo jednog
oktobarskog popodneva zatekli grupu ljudi. Ogledali su se u njenom izlogu. Kada
su primetili postavljene radove, odlučili su da uđu i vide o čemu je reč.
Osmelili smo se da krenemo za
njima. Da bismo otvorili vrata biblioteka, uvek treba malo odvažnosti – ulice
su usred „zatvaranja“ bile tihe nalik dugačkim bibliotečkim hodnicima. (Ralf
Valdo Emerson: „U biblioteci nas okružuju na stotine dragih prijatelja koje je
neki čarobnjak zarobio u kutije od papira i kože.“)
Radilo se o turistima! Dva, tri puta
prepoznali su predmete donete iz njihovih zemalja.
Niz ramova postao je ogledalo
sveta. Onog starog koji više nije isti; štaviše, koga možda uopšte nema – kako
su mnogi govorili čim je virus počeo da se širi.
Sigurno je lakše sećati se
ukoliko ste jednom nogom zakoračili dalje, nego dok je budućnost donekle
neizvesna, a vi zatvoreni u četiri zida.
Trebalo je nalik slagalici
sklopiti rasute tragove. Zanimali smo se za konkretan rad u ateljeu.
„Nemam atelje! Radio sam u
dnevnoj sobi i kasnije u studiju za snimanje predavanja. Video sam montirao od
fotografija snimanih tokom putovanja. Montirao sam ih u montažerskom programu.“
Ovako je konstruisao kolaže:
otvorio bi ram, na lesonitsku podlogu poređao skupljene komadiće sa jednog ili
više povezanih putovanja. Nije komponovao kolažnu sliku, već pre nabacivao
komadiće, slučajno ili sa namerom, da bi bili vidljivi određeni delovi. Zatim
je staklom rama pritiskivao celu nastalu kolažnu konstelaciju i oprugama
učvršćivao staklo, okvir i lesonit.
„Zato su kolaži jako krhki. Lako
ih je uništiti. Potrebno je samo da ih odramite i sve će se raspasti. Ne treba
zaboraviti da sam dete `dematerijalizacije umetnosti` iz kasnih šezdesetih i
sedamdesetih. Svakako mi je bila bitna i zamisao Žaka Deride o ulozi brisanog
traga u pismu. Kolaži jesu neka vrsta vizuelnog, materijalnog, pa možda i
medijskog pisma.“
Izuzetak su dva veća rama vezana
za posete gradovima u kojima su živeli teoretičari, filozofi i analitičari koje
je čitao. Kolaž nazvan Dijagram putovanja
nastao je docnije i predstavlja putokaz za izložbu.
Naravno, pomislili smo na Leonida
Šejku. Mirko Kovač piše da je taj strastveni pušač ostavljao crteže na praznim
kutijama od cigareta, nazivajući likovne zametke otkucajima srca: „Jednom je
napisao da ćemo, na kraju svega, u toj virtualnoj magli, na otvaranju novog
gradskog smetlišta, prepoznati na otpadu samo one predmete koje smo slikali.“
Pamtimo da je Kovač iznosio u
kontejner sav dokumentarni materijal nakon što bi završio roman, nazivajući ga
od tog trena – „hrpom smeća“.
Šta je naš sagovornik uradio sa
pokvarenim satom, polomljenim naočarima, audio-kasetom, slušalicama. Sa MP3
plejerom, CD-om – novim tehnologijama što najbrže zastarevaju.
„Oni otpaci ili komadi koje sam
donosio a nisu postavljeni u ramove, bačeni su... Pojedine komade cepao sam u
hotelima ili u čekaonicama, a otpatke otpadaka bacao u korpe za smeće.“
Zagledali smo se u Šuvakovićev
stari pasoš, omeđen ramom, pritisnut staklom.
Putovanja su se promenila posle
pandemije?
„Ne znam. Nisam putovao posle pandemije.
Za mene ona još traje. Hipohondrija ili oprez? Verovatno ću uskoro krenuti na
put. Nedostaju mi aerodromi i gradovi u kojima sam stranac. `Biti stranac`
jeste intenzivan afekt. Na izvestan način, osećam se strancem i u Beogradu, gde
živim ceo život.“
Ne krije da je radoznao kako će
izgledati „prvo putovanje“. Razmišlja čas o gužvi, čas o praznim, nemim
holovima čekaonica.
Ne skriva da su za njegov opus
važni aerodromi i avioni.
„Bliski su mi švajcarski umetnici
David Vajs i Peter Fišli sa ogromnom knjigom o aerodromima. Fotografije koje
sam snimao na aerodromima i u avionima montirao sam u video. Dosta je
materijala za kolaže tamo sakupljeno. Besplatne novine, žurnali i reklame.
Ambalaža iz fri-šopova. Aerodromi su prolazna mesta. Ožeovim rečima: nemesta.
Volim da prolazim. Prolaženje je modalitet ili, starinski rečeno, stil života.“
(NIN, 17. novembar 2022)