Vladimir Paskaljević, pisac i filmski
reditelj
Šta se dogodilo u Vavilovu
Beogradska izdavačka kuća
“Aleksandrija pres” objavila je roman “BDSM” - prvo prozno ostvarenje Vladimira
Paskaljevića. Vladimir Paskaljević je rođen 1974. godine u Nišu. Diplomirao je
televizijsku i filmsku režiju na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, a
među kratkim filmovima posebno treba izdvojiti u svetu nagrađeni film “Delfini
su sisari”. Sa svojim ocem, poznatim rediteljem Goranom Paskaljevićem, napisao
je scenario za film “Dolazim po tebe i vodim te sa sobom”, a kao čitalac je
prepoznao pametnu i dobru kinesku priču na kojoj je stariji Paskaljević bazirao
svoje poznato filmsko ostvarenje “Kako je Hari postao drvo”…
Dnevnik: Napisali ste roman o ratu u Bosni
i taj rat povezali sa ropstvom, disciplinom i sadomazohizmom (BDSM). Kako su te
dve stvari spojile u vašoj priči?
Vladimir Paskaljević: Kad počnem da pišem scenario, ja se prvo malo
„igram“ - izmišljam zanimljive junake, smeštam ih u različite situacije,
zabavljam se. Tako sam slobodnim asocijacijama i izmišljanjem došao do lika
koji živi u Bosni i upražnjava sado-mazo igre. Kada sam ponovo pročitao šta sam
napisao, uvideo sam da sam sasvim slučajno pogodio u centar i shvatio da sam na
tragu dobre ideje za čitav scenario i roman koji sam potom napisao. Scenario i
roman o junaku kojeg sredina šikanira, jer je seksualno nemoralan, da bi potom
u ratu cela ta sredina povadila noževe i pokazala svoje pravo „moralno
lice“.
Povezali ste porno filmove sa krizom
javnog morala...
Pornić je u estetskom smislu neukusno
ogoljavanje stvarnosti. Naša politička i društvena scena i jeste jedan pornić,
u kom je odavno sve izašlo iz okvira pristojnosti i normale. Cela naša politička
situacija je takva da nas kao naciju predvodi gomila ljudi koja bez politike ne
bi bila niko i ništa. No, ono što je po meni centar paralize, to je to što smo
nesvesno skloni da idealizujemo one koji vode zemlju, kao i one koji su u
opoziciji. Slučajno i nažalost imam mogućnost da se krećem u krugovima
beogradskog džet-seta svih partija i mogu reći da je prosečan banatski ratar
Ajnštajn po pitanju inteligencije i obrazovanja u poređenju sa bilo kojim
beogradskim političarem.
Rat u vašem romanu, tačnije u bosanskom
gradiću Vavilovu, počinje spletkama. Junaci su uvučeni u zlo. Čini se da ne
ratuju iz nekakvih nacionalnih osećanja...
Svi junaci u romanu koji pristaju na rat
osećaju se ugroženim i uzimaju oružje iz samoodbrane, bilo da su koje
nacionalnosti. Recimo, imao sam neke dalje rođake koji su otišli u Krajinu
dobrovoljno, verujući da brane narod od ustaša, što je delom i bilo tačno.
Imali su najbolje namere kada su polazili, a kada su se vratili nisu
profitirali za razliku od velikih srpskih „heroja“, da im ne nabrajam imena.
Tajna služba, inscenira incidente i upravljajući opštim strahovima izaziva rat.
U toj Službi se nalaze političari svih zavađenih strana. Pogledajmo samo scenu
bivše Jugoslavije - sve vođe su tipovi sumnjive udbaške biografije.
Da li ćemo uskoro BDSM gledati na velikom
platnu?
Mislim da je finansirati takav projekat veoma
unosno, jer su skandali uvek donosili novac. Međutim, teško će se desiti da
nekakva državna komisija ministarstva kulture odobri takav projekat, tako da je
verovatnije da ću snimiti jedan drugi film, da tako kažem, bezbolniji. Radni
naslov je „Ljubav“, i kao što naslov kaže radi se o ljubavnoj priči, potpuno
različitoj od „BDSMa“, samim tim što sadrži optimizam. Mislim da se posle „BDSM-a“
ne smem više vraćati političkim temama, jer bi to bio samo korak unazad. Zaista
o politici posle „BDSMa“ nemam više šta reći i ta će knjiga, nažalost, biti
aktuelna sigurno još par hiljada godina. "Ljubav" će više ličiti na
moj kratki film „Delfini su sisari“ sa kojim sam imao puno uspeha na
međunarodnim festivalima.
Šta je teže u Srbiji: biti mladi reditelj
ili mladi pisac?
Biti mlad pisac je moguće, a biti mladi
reditelj je skoro nemoguće. Da biste napisali dobru knjigu treba vam ideja,
papir i olovka, a da biste snimili film teba vam mnogo više, bukvalno nekoliko
stotina hiljada puta više. A za to su potrebne veze i vezice, da vam ne pričam
dalje ono što svi dobro znamo. Ja ne znam kolika bi bila realna moja šansa da
nemam oca koji je u branši. Ni sad nije nešto naročito velika, a onda bi
verovatno bila nikakva. Nije me stid da tako pričam, jer sam jedan od svega
nekoliko koji su uspeli nešto na stranim festivalima za razliku od mnogih
drugih koji nisu uradili bukvalno ništa, pa ih država svake godine zaliva
novcem. Što se pisaca tiče, jedini problem je kako se probiti u zakonskom
sistemu gde ne postoji način da ja kao pisac proverim koliko sam knjiga prodao,
gde ne postoji valjan zakon o autorskim pravima, štampanju, distribuciji... Ne
znam da iko živi od pisanja osim šund-pisaca i to onih koji su štampanje i
distribuciju preuzeli u svoje ruke.
Mića Vujičić
Foto: www.blic.co.yu