Mirjana Đurđević, spisateljica
Ovo je slučaj za Prljavu Hari
Čuli ste za Prljavog Harija. No, da li poznajete Prljavu
Harijetu? Ukoliko je još uvek niste sreli na svojim čitalačkim putovanjima,
vreme je da je upoznate. Prljava Harijeta, od mila Prljava Hari, glavna je
junakinja duhovitih i misteroznih romana Mirjane Đurđević. U poslednjem
objavljenom romanu „Deda Rankove riblje teorije“, iz ciklusa priča o avanturama
Prljave Hari, glavna junakinja rešava slučaj ubistva Bogdana Banduke, bivšeg
ljubavnika i visokog službenika Državne bezbednosti, inače učesnika u akciji
„Sablja“. Pre ovog slučaja, Harijeta je razrešila slučaj „Ubistva u akademiji
nauka“ i imala posla sa dijasporom u romanu „Parking Svetog Savatija“. Tiraži
prethodnih knjiga ove spisateljice su rasprodati. Mirjana Đurđević kaže da
uživa u pisanju i da piše relaksirano, jer je svoju karijeru započela
„naopako“. Mirjanin deda bavio se vajarstvom i napravio je njenu bistu još kada
je imala dva meseca. Tek da bi ispoštovala ovakav razvoj situacije, objavila je
memoare na početku karijere. Sad može relaksirano da piše, „jer ne mora ništa
da postane“.
Da li na svoje romane gledate isključivo kao na krimi romane
ili je vaša poetika šira? Čini mi se da iza pitke krimi priče otvarate teže
probleme. Dovoljan je samo naslov "Ubistvo u akademiji nauka", pa da
neko odmah pomisli da se, iza slučaja za Hari, krije još nešto...
Obično kažem da trilogija o Hari spada u šatro-krimi romane.
Ponekad čak ostavljam čitaocima na volju da odaberu ubicu po sopstvenom ukusu.
Što je zapravo i logično, među Srbima, gde „prava istina“ nikada ne izlazi na
videlo, i gde svako od nas ima svoj ekskluzivni izbor „skupa krivaca“.
Nacionalni heroj ili ratni zločinac? Uvaženi akademik ili nadžak deda? Umetnica
ili pevaljka? Uspešni biznismen ili kriminalc? Sami biramo, i to, rekla bih,
prilično nekonsistentno, vrludamo, svako od nas. Pa je onda tako i u mojim
romanima. Krimi zaplet, i istraga koju Hari sprovodi, tu su da bi čitaoci lakše
progutali neku „težu problematiku“, kako kažete. Baviti se razmiricama u SANU,
na primer, mnogo je lakše i zabavnije ako im se zađe „iza kulisa“, makar te
kulise bile i fikcija, nego čitati „ozbiljne novinske članke“ – između redova.
Bar čovek može da se nasmeje, umesto da čupa kosu od muke.
Roman "Deda Rankove riblje teorije" ima veze sa
akcijom „Sablja“. Da li je to prvi roman o ovoj akciji? Koliko vam uzburkana
stvarnost u kojoj živimo pomaže da lakše skrojite priču?
„Uzburkana stvarnost“, moja lična, ili ona naša, opšta,
obično mi je triger, okigač da sednem i napišem roman. U slučaju „Deda Rankovih
ribljih teorija“, „Sablja“ nije bila triger. Koliko ja znam to je zaista prvi
roman u kome se „Sablja“ pominje. Međutim, budimo pošteni prema čitaocima,
„Deda Rankove riblje teorije“ izvorno se bave muško-ženskim stereotipima,
tačnije rugaju se našem (i ne samo našem) malograđanskom mentalitetu. Ubijeni,
doduše, jeste bio visoki službenik DB-a, i „aktivista“ u „Sablji“, ali u ovom
romanu „Sablja“ je možda tek neki treći lejer, površniji čak i od krimi
zapleta. Da li je Bandu ubila zakonita žena, jedna od četiri aktuelne
ljubavnice, ili ga je „pokosila Sablja“... Eto, „Sablja“ je tu „osumnjičena“
tek koliko i svaka od njegovih riba.
Još uvek nisam stigao da pročitam vašu najnoviju knjigu „Aždajin
osmeh“? Kako biste mi preporučili tu knjigu, ukoliko bih vas zamolio da to
učinite?
Ako ste još momak, preporučila bih vam da hvatate beleške.
Ako ste oženjeni, dve su mogućnosti. Ili ćete već na početku s olakšanjem
odahnuti, „Uh, hvala bogu, ja nisam bio te sreće!“, ili vas očekuje susret sa
sopstvenom noćnom morom. Šalim se, naravno. Ozbiljno, za ovu knjigu vam treba
„jak stomak“ ako iole ozbiljno možete da čitate „laku literaturu“. To je priča
o razvodu, u kome je glavni junak, i glavna j... stranka, za promenu, muškarac.
Takozvano „žensko pismo“ je prepuno melodramatičnih priča o napaćenim,
zanemarenim, prevarenim, često i bukvalno maltretiranim suprugama. Sa druge
strane, statistike pokazuju da su muškarci neuporedivo ređe inicijatori
razvoda. Da li to znači da oni uvek bolje prolaze u braku? Ili su samo „muška
pisma“ retka? Pokušala sam da napišem jedno. Da zađem u tipičnu „mušku bračnu
psihologiju“, koja se nama ženama često čini isuviše „prostom“. Neka je i
takva, posledice su jednako teške. Ukratko, smejaćete se „drugome“ i boleće vas
sopstvena glava.
Da li nekada razmišljate o svojoj poziciji u savremenoj
srpskoj prozi? Jeste li zadovoljni svojim tiražima?
Kako se „dele pozicije“ u savremenoj srpskoj prozi, iskreno,
ne razumem. To ni Prljava Hari ne bi mogla da razmrsi. Pa onda o tome i ne
razmišljam. Mogu eventualno da razmišljam o ulozi pisanja u sopstvenom životu.
I to jeste jedna značajna uživancija za mene. Volela bih da imam veće tiraže,
prosto jer sam vremenom stekla utisak da bi mnogo veći krug ljudi rado čitao
moje knjige kada bi za njih mogao da čuje na bilo koji drugi način sem preko
„rekla-kazala“. To „rekla-kazala“ radi, polako, i tome imam da zahvalim neku,
možda malu, ali stabilnu i vernu čitalačku publiku. Skoro ekskluzivnu. Pre par
godina sam od jednog momka čula da je moj „Čas anatomije na Građevinskom
fakultetu“ kultna knjiga za generaciju 63/'64?! A da ja pri tom nemam pojma
kakve uopšte veze moj roman (ako je to bio roman) ima sa tom generacijom!? I tu
knjigu, i „Treći sektor“, kojih odavno više nema po knjižarama, neki novi
čitaoci još uvek traže. Ne znam kako to ide, kažem vam. Uistinu, za jednog
slobodnog strelca, imam čak i solidnu zastupljenost u medijima. Zapravo, moju
„PR bandu“ čine retki novinari-pasionirani čitaoci. Tako ste me i vi potražili,
zar ne?
Mića Vujičić