Danas
Mirjana Đurđević, spisateljica: Ovo je slučaj za Prljavu Hari

 

Čuli ste za Prljavog Harija. No, da li poznajete Prljavu Harijetu? Ukoliko je još uvek niste sreli na svojim čitalačkim putovanjima, vreme je da je upoznate. Prljava Harijeta, od mila Prljava Hari, glavna je junakinja duhovitih i misteroznih romana Mirjane Đurđević. U poslednjem objavljenom romanu „Deda Rankove riblje teorije“, iz ciklusa priča o avanturama Prljave Hari, glavna junakinja rešava slučaj ubistva Bogdana Banduke, bivšeg ljubavnika i visokog službenika Državne bezbednosti, inače učesnika u akciji „Sablja“. Pre ovog slučaja, Harijeta je razrešila slučaj „Ubistva u akademiji nauka“ i imala posla sa dijasporom u romanu „Parking Svetog Savatija“. Tiraži prethodnih knjiga ove spisateljice su rasprodati. Mirjana Đurđević kaže da uživa u pisanju i da piše relaksirano, jer je svoju karijeru započela „naopako“. Mirjanin deda bavio se  vajarstvom i napravio je njenu bistu još kada je imala dva meseca. Tek da bi ispoštovala ovakav razvoj situacije, objavila je memoare na početku karijere. Sad može relaksirano da piše, „jer ne mora ništa da postane“.   

 

Da li na svoje romane gledate isključivo kao na krimi romane ili je vaša poetika šira? Čini mi se da iza pitke krimi priče otvarate teže probleme. Dovoljan je samo naslov "Ubistvo u akademiji nauka", pa da neko odmah pomisli da se, iza slučaja za Hari, krije još nešto...

 

Obično kažem da trilogija o Hari spada u šatro-krimi romane. Ponekad čak ostavljam čitaocima na volju da odaberu ubicu po sopstvenom ukusu. Što je zapravo i logično, među Srbima, gde „prava istina“ nikada ne izlazi na videlo, i gde svako od nas ima svoj ekskluzivni izbor „skupa krivaca“. Nacionalni heroj ili ratni zločinac? Uvaženi akademik ili nadžak deda? Umetnica ili pevaljka? Uspešni biznismen ili kriminalc? Sami biramo, i to, rekla bih, prilično nekonsistentno, vrludamo, svako od nas. Pa je onda tako i u mojim romanima. Krimi zaplet, i istraga koju Hari sprovodi, tu su da bi čitaoci lakše progutali neku „težu problematiku“, kako kažete. Baviti se razmiricama u SANU, na primer, mnogo je lakše i zabavnije ako im se zađe „iza kulisa“, makar te kulise bile i fikcija, nego čitati „ozbiljne novinske članke“ – između redova. Bar čovek može da se nasmeje, umesto da čupa kosu od muke.

 

Roman "Deda Rankove riblje teorije" ima veze sa akcijom „Sablja“. Da li je to prvi roman o ovoj akciji? Koliko vam uzburkana stvarnost u kojoj živimo pomaže da lakše skrojite priču?

 

„Uzburkana stvarnost“, moja lična, ili ona naša, opšta, obično mi je triger, okigač da sednem i napišem roman. U slučaju „Deda Rankovih ribljih teorija“, „Sablja“ nije bila triger. Koliko ja znam to je zaista prvi roman u kome se „Sablja“ pominje. Međutim, budimo pošteni prema čitaocima, „Deda Rankove riblje teorije“ izvorno se bave muško-ženskim stereotipima, tačnije rugaju se našem (i ne samo našem) malograđanskom mentalitetu. Ubijeni, doduše, jeste bio visoki službenik DB-a, i „aktivista“ u „Sablji“, ali u ovom romanu „Sablja“ je možda tek neki treći lejer, površniji čak i od krimi zapleta. Da li je Bandu ubila zakonita žena, jedna od četiri aktuelne ljubavnice, ili ga je „pokosila Sablja“... Eto, „Sablja“ je tu „osumnjičena“ tek koliko i svaka od njegovih riba.

 

Još uvek nisam stigao da pročitam vašu najnoviju knjigu „Aždajin osmeh“? Kako biste mi preporučili tu knjigu, ukoliko bih vas zamolio da to učinite?

 

Ako ste još momak, preporučila bih vam da hvatate beleške. Ako ste oženjeni, dve su mogućnosti. Ili ćete već na početku s olakšanjem odahnuti, „Uh, hvala bogu, ja nisam bio te sreće!“, ili vas očekuje susret sa sopstvenom noćnom morom. Šalim se, naravno. Ozbiljno, za ovu knjigu vam treba „jak stomak“ ako iole ozbiljno možete da čitate „laku literaturu“. To je priča o razvodu, u kome je glavni junak, i glavna j... stranka, za promenu, muškarac. Takozvano „žensko pismo“ je prepuno melodramatičnih priča o napaćenim, zanemarenim, prevarenim, često i bukvalno maltretiranim suprugama. Sa druge strane, statistike pokazuju da su muškarci neuporedivo ređe inicijatori razvoda. Da li to znači da oni uvek bolje prolaze u braku? Ili su samo „muška pisma“ retka? Pokušala sam da napišem jedno. Da zađem u tipičnu „mušku bračnu psihologiju“, koja se nama ženama često čini isuviše „prostom“. Neka je i takva, posledice su jednako teške. Ukratko, smejaćete se „drugome“ i boleće vas sopstvena glava.

 

Da li nekada razmišljate o svojoj poziciji u savremenoj srpskoj prozi? Jeste li zadovoljni svojim tiražima?

 

Kako se „dele pozicije“ u savremenoj srpskoj prozi, iskreno, ne razumem. To ni Prljava Hari ne bi mogla da razmrsi. Pa onda o tome i ne razmišljam. Mogu eventualno da razmišljam o ulozi pisanja u sopstvenom životu. I to jeste jedna značajna uživancija za mene. Volela bih da imam veće tiraže, prosto jer sam vremenom stekla utisak da bi mnogo veći krug ljudi rado čitao moje knjige kada bi za njih mogao da čuje na bilo koji drugi način sem preko „rekla-kazala“. To „rekla-kazala“ radi, polako, i tome imam da zahvalim neku, možda malu, ali stabilnu i vernu čitalačku publiku. Skoro ekskluzivnu. Pre par godina sam od jednog momka čula da je moj „Čas anatomije na Građevinskom fakultetu“ kultna knjiga za generaciju 63/'64?! A da ja pri tom nemam pojma kakve uopšte veze moj roman (ako je to bio roman) ima sa tom generacijom!? I tu knjigu, i „Treći sektor“, kojih odavno više nema po knjižarama, neki novi čitaoci još uvek traže. Ne znam kako to ide, kažem vam. Uistinu, za jednog slobodnog strelca, imam čak i solidnu zastupljenost u medijima. Zapravo, moju „PR bandu“ čine retki novinari-pasionirani čitaoci. Tako ste me i vi potražili, zar ne?