Poznati beogradski
književnik, novinar, urednik i izdavač Dušan Veličković govori za čitaoce
«Ferala» o svom dugogodišnjem prijatelju Zoranu Đinđiću, ubijenom srpskom
premijeru
Đinđić - jedna životna
priča...
Beogradska izdavačka kuća
«Alexandria press» objavila je knjigu pisca Dušana Veličkovića i nemačkog TV
novinara i reditelja Kristofa Zodemana «Đinđić» - knjigu u kojoj se prijatelji
i saradnici ubijenog srpskog premijera Zorana Đinđića (1952-2003) sećaju ovog
neverovatnog čoveka. Pored intervjua koji čine drugi deo ovog izdanja i koji su
emitovani u Zodemanovom i Veličkovićevom dokumentarnom filmu «Đinđić – jedna
životna priča», knjigu čini i dvadesetak kratkih priča kojima Dušan Veličković,
svojim oštrim spisateljskim okom i sasvim lično, opisuje Zorana Đinđića na
jedan poseban način.
Gospodine Veličkoviću,
u jednoj od vaših priča o Zoranu Đinđiću opisujete kako se vozite gradom i kako
vam Zoran odjednom kaže: «Tvoja deca se uvek vraćaju kući!». Kako ste tada
razumeli tu rečenicu?
Tada mi je ta rečenica
bila samo pomalo čudna. Nije mi bilo jasno zašto se deca ne bi vraćala kući,
ali nisam se u to udubljivao. Tek nedavno jedna zajednička prijateljica mi je
rekla :"Pa zar ne znaš da je Zoran kao dečak u jednom trenutku bio pobegao
od kuće na Jastrebac". Zoranov otac je rodom sa Jastrepca, i verovatno su
tamo imali porodičnu kuću ili vikendicu. Nije to, dakle, bilo neko ne znam kako
ozbiljno "bekstvo", ali slikovito govori o buntovnom karakteru
dečaka, o njegovoj želji da bude samostalan i nezavisan. Nekom budućem biografu
takvi primeri će mozda pomoći da bolje razume i ličnost i životni put Zorana
Đinđica.
Kada ste upoznali
Zorana Đinđića?
Zorana sam prvi put sreo
na Filozofskom fakultetu u Beogradu početkom sedamdesetih godina u nekoj vrsti
neobičnog "duela". Ja sam bio nekoliko godina stariji od Zorana, ali
smo obojica dolazili na seminar iz etike kod mladog profesora Svetozara
Stojanovića, koji je mimo predviđenog nastavnog programa držao kurs pod nazivom
"Revolucionarni etos". Sala je uvek bila puna, jer su na ta
predavanja dolazili studenti svih godina. Tu su bile počele da se otvaraju neke
tabu teme i da se raspravlja o stvarima o kojima se u javnom životu nije
govorilo otvoreno. Tako se jednom prilikom razgovaralo o metodama optužbi nalik
na one u montiranim staljinističkim procesima, pa je profesor Stojanović pozvao
Zorana i mene da upriličimo neku vrstu procesa u kojem bih ja imao ulogu
tužioca, a Zoran branioca. Zoran se bio toliko uživeo u svoju ulogu da je počeo
da me napada kao da sam ja zaista pravi staljinistički tužilac, tako da se taj
naš prvi susret završio kao prava svađa.
Kakav je utisak
ostavio na vas pri tom prvom susretu?
Zoran i ja počeli smo da
se družimo tek nekoliko meseci kasnije. Sećam se da smo se sreli u čitaonici
Studentskog kulturnog centra, koju je vodio naš kolega Bošković, i u kojoj su
tada mogli da se nađu bukvalno svi filozofski i sociološki časopisi iz celog
sveta. Smešno mi je sada kad se setim, ali obojica smo bili nesto kao
namrgođeni, valjda pod utiskom onog "sukoba" na fakultetu. Ne znam o
čemu je Zoran razmišljao, ali ja nisam imao želju da sa njim ulazim u bilo
kakav razgovor. Činio mi se nekako neopušten i rigidan. Međutim, bili smo sami
u čitaonici i nije sve moglo ostati na ovlašnom pozdravu. Kroz maglu se sećam
da smo počeli neki razgovor o tome kakav je koji časopis, šta vredi čitati, a
šta ne. I, eto, od tog momenta smo godinama bili nerazdvojni prijatelji. I,
zanimljivo, ne sećam se da smo ikada pomenuli onu epizodu na seminaru za etiku.
Da li je Zoran Đinđić
nekada govorio o tome da bi jednog dana voleo da bude na važnom mestu u zemlji?
Da li je imao takve ambicije?
Nisam ga nikada čuo da
tako nešto kaže eksplicitno. U stvari, nije bilo ni logično da tako nešto kaže,
jer smo živeli u zemlji u kojoj nismo mogli sebe videti ni na kakvom važnom
položaju. Više smo sebe videli kao deo nekog difuznog subverzivnog sistema
mišljenja koji neminovno podriva diktatorski režim, a razmisljali smo i o tome
kako da izgradimo sopstveni alternativni život u takvoj zemlji.
Međutim, u vezi sa
Zoranom Đinđićem postojalo je nešto drugo što bih sada mogao nazvati njegovom
ambicijom, ili još bolje prirodnim osećanjem da može biti na čelu nečeg
politički važnog i velikog. Naime, Zoran je već u mladosti imao izražen talenat
koji bih ja nazvao talentom političkog "umrežavanja", međusobnog
povezivanja političkih istomišljenika ili potencijalnih istomišljenika. Gledao
sam ga često u takvim situacijama. Umeo je ne samo da pridobije ljude, već i
više, da ih dobronamerno procenjuje, da u njima pronađe neku često skrivenu
osobinu ili misao zbog koje ih je svrstavao u "naše". U tome je često
i grešio, pripisujući ljudima osobine koje oni nemaju, ali nije odustajao. I
uvek se osećalo da je on taj autoritet i spiritus movens nekog pokreta
kojem tada nismo znali ni obim ni moguće delovanje.
Đinđić je doktorirao u
Nemačkoj, ali se vratio u Srbiju. Šta mislite – zašto je doneo takvu ulogu?
Ja mislim da to nije bila
trenutna odluka, kao što to nije ni bilo pravo vraćanje. Zoran nikada nije bio
do kraja integrisan u Nemačkoj, ni profesionalno ni emotivno. Ali, naravno, bio
je u dilemi, jer je mogao da ostane u Nemačkoj, mogao je tamo da napravi
karijeru, imao je i dosta širok krug prijatelja u Nemačkoj, tako da je bilo
prirodno što je kao racionalan čovek merio razloge za i protiv. Ipak, moj je utisak
uvek bio da on nikada nije bio u pravoj dilemi. Želeo je da zadrži prednosti
koje ima čovek koji živi i u Beogradu i u Frankfurtu, to da, ali mislim da
sigurno nikada nije ozbiljno razmišljao da zauvek ostane u Nemačkoj.
U vašoj knjizi sam
pronašao zanimljivu anegdotu o Đinđićevoj majci i agentima Državne bezbednosti.
Dođu «de-bejci», kucaju, predstave se na vratima stana, a Đinđićeva majka ih
opomene da se izuju pre nego što uđu, jer je sredila kuću! Oni na taj njen
zahtev odustanu i odu. Dobra lekcija sa naslovom: kako se ruše autoriteti! Da
li je i Zoran Đinđić imao potrebu da ruši autoritete?
To je pravo pitanje za
razgovor o Zoranu Đinđicu, uz možda jednu malu korekciju. Dakle, ja bih radije
pitao da li je Zoran bio spreman da se suoči sa autoritetima. To zaista jeste
bila njegova, po mom mišljenju, jedna od najznačajnijih osobina. Ne mislim da
je imao potrebu da ruši autoritete, ali od autoriteta nikada nije zazirao, uvek
je bio spreman da se sa autoritetima suoči. To je voleo da radi i to je radio s lakoćom.
Koliko sam razumeo, vi
ste želeli da napišete Đinđićevu biografiju i saopštili mu tu ideju. Nažalost,
za tako nešto nije bilo vremena. Kako biste ukratko opisali Zorana Đinđića?
Izuzetno inteligentan,
odlučan, uporan, emotivan, suptilan, stidljiv.
Šta mislite koji bi
citat mogao da se stavi pre tog nenapisanog životopisa Zorana Đinđića?
Lesing: «Ono što ga
pokreće, pokreće ga. / Ono što mu se dopada, dopada mu se. / Njegov srećan ukus
je ukus sveta.»
Jasno je da su mediji
iskrivili sliku o Zoranu Đinđiću. Kako je moguće da su to uspeli u tolikoj
meri?
Propagandu protiv Zorana
Đinđica započela je Miloševićeva mašinerija gotovo od trenutka kada se Zoran
pojavio na političkoj sceni, i kulminirala je u vreme bombardovanja i ratnog
stanja. Posle kratkog predaha u danima posle 5. oktobra, propaganda se
nastavila, a zatim se uoči ubistva
zahuktala očigledno uz pomoć tajne policije i kriminalnih krugova. Efikasnost
ovakve propagande nenamerno su pojačavali i oni malobrojni koji su se trudili
da Đinđića kritikuju argumentovano, bez obzira da li su bili u pravu ili ne,
jer su njihovi stavovi mnogima davali utisak da u prljavoj propagandi, koliko
god ona bila očita, ipak "ima nečeg".
Međutim, za mene je
interesantnije pitanje recepcije, pitanje zašto su u mnogim ljudima ostavile
tragove besmislene tvrdnje o Đinđiću kao nemačkom špijunu, mafijašu,
izdajniku.... Na žalost, mislim da su razlozi za to neke Đinđićeve najbolje i
najznačajnije osobine. Njegova modernost, njegova energija, njegova
inteligencija i brzina zaključivanja, njegov poziv da se «manje spava i više
radi», sve je to ljude plašilo, izazivalo zavist, čak mržnju, i činilo ih
prijemčivim za propagandu.
Kako vam izgleda
Srbija nakon Đinđićeve smrti?
Vrlo loše.
Često se govori o
Đinđićevim političkim naslednicima. Ako dozvolite, primetio sam da upravo oni
koji su bili na suprotnoj strani tokom Zoranovog mandata, sada zameraju svima
onima koji se pozivaju na njegovu politiku, koji ga citiraju, osuđuju sve one
koji na neki način pokušavaju da ga slede. Kako gledate na taj problem?
Ne bih umeo da kažem da
li će Đinđić imati naslednika i kako bi taj naslednik trebalo da izgleda. Ali
mislim da je dobro što je Đinđić postao uzor koji bi mnogi hteli da slede.
Upravo ovih dana,
nekadašnji najoštriji Đinđićevi kritičari, otkrivaju kako je on na kraju,
svojim stavovima o Kosovu, promenio
svoju politiku, «postao ozbiljni nacionalni vođa». Njegove stavove o Kosovu,
čak dovode u vezu sa ubistvom 12. marta! Kako vam sve to izgleda?
Mislim da sve to nema
veze sa Zoranom Đinđićem. To je dnevna politika.
Kad smo već kod
knjiga, jedan od njegovih profesora kaže da je Đinđić gutao knjige. Vi ste
pisac i izdavač. Kako je biti pisac i izdavač u Srbiji?
Ne znam kako je drugima,
ali meni lično to daje iluziju slobode i smisla. Istovremeno znam da je to samo
imitacija normalnog života.