Mlada hrvatsko-nemačka spisateljica Ana Zubak (rođena u Zagrebu 1983. godine) govori za «Feral» o svom prvom romanu «Samhain» koji je nagrađen na konkursu biblioteke «90 stupnjeva», a koji je objavila i beogradska «Fabrika knjiga»

Tajne unutrašnjih svetova

Ana, radnja vašeg romana odvija se u Irskoj. Kako je došlo do toga da roman smestite baš u jedno irsko selo?

Ako je pitanje: "Zašto baš irsko?" - većina mojih književnih utjecaja tada su potjecala iz Irske. Budući da sam htjela pisati o njima, najlogičnijim mi se činilo prenijeti radnju u Irsku. Ukoliko je pitanje: "Zašto baš selo?", onda moram reći da tek sada znam zašto, nakon što sam počela pisati novi roman u kojem se ponovo pojavljuju motivi zabiti i geografske odsječenosti od svijeta. To je za mene ambijent u kojem likovi, udaljeni od društva, počinju analizirati sami sebe. Shvatila sam da mene, literarno gledano, društvo ne zanima. Nisam sposobna koordinirati preveliku grupu likova ili se tematski baviti društvenim pojavama, socijalnim ili političkim pitanjima. Jedino što me zanima je unutarnji svijet par odabranih likova i sve ostale koje nisam sposobna podrobno okarakterizirati uglavnom pokušavam potpuno izbaciti. To je vrlo egoističan, mizantropičan svijet koji se reflektira u tom prirodi prepuštenom, izoliranom okruženju.

Bio sam potpuno fasciniran kada sam čuo da vi nikada (bar ne do objavljivanja „Samhaina“) niste bili u Irskoj. Pritom, vi dajete jednu toliko lepu, preciznu i rafiniranu sliku ove zemlje...

Mislim da sam jednostavno izbjegla preduboko zalaziti u detalje koje osobno nisam poznavala. Ne znam jesam li u "Samhainu" rekla nešto doista informativno o Irskoj, osim par natuknica iz književnosti i jezika koje bi svatko, nabavivši primjerenu literaturu, mogao složiti na svom radnom stolu u bilo kojem dijelu svijeta. No, možda se kroz čitanje irske povijesti, književnosti i poezije doista može prenijeti duh te zemlje i tog društva. A možda smo jednostavno svi mi u svojoj srži isti, bez obzira gdje živjeli.

Šta znači reč „Samhain“ i zašto ste romanu dali takav naslov?

"Samhain" je naziv keltskog blagdana kojeg danas uglavnom poznajemo pod nazivom "Halloween". To je u neku ruku bila keltska Nova Godina, no okultisti vjeruju da u toj noći između 10. i 11. mjeseca padaju granice između svijeta živih i mrtvih, da duše mrtvih tada počinju izlaziti na površinu. No, moj roman nema neke posebne veze s okultizmom. Ovo ime je prvenstveno tu kako bi nagovijestilo čudnu, misterioznu atmosferu. Moja junakinja vjerojatno ne zna mnogo o irskoj književnosti, no književni citati ipak joj vrludaju kroz glavu - mogućnost postoji da su je pred Samhain počeli opsijedati duhovi irske književnosti ili da je jednostavno, prebivajući u toj zemlji, shvatila otkuda dolazi sva ta inspiracija koju su umjetnici stoljećima posjedovali.

Potpuno me je oduševio „Indeks plagijata“ na kraju knjige. Kako ste došli do takve ideje i šta je zapravo „Indeks plagijata“?

"Indeks plagijata" je nešto što je škotski pisac Alasdair Gray iskoristio u svom romanu "Lanark", tako da je moj "Indeks plagijata" sam po sebi također plagijat. Imam osjećaj da bi to moglo prijeći u nekakav postmodernistički interni vic. Gray je svoj "Indeks" napisao kako bi preduhitrio kritičare koji bi u njegovom djelu mogli naći sličnosti s drugim djelima i još ih nasamario dodajući u njemu potpuno imaginarne plagijate. To je bio vrlo inteligentan obračun ne samo s kritičarima, već i sa književnim teoretičarima i književnošću samom. Ukoliko se previše počnemo baviti pitanjem originalnosti umjetničkih djela, mogli bismo doći do vrlo nesretnog zaključka kako originalnost uopće ne postoji umjesto da se koncentriramo na ono novo što umjetnik stvara kroz raznorazne utjecaje kojima je izložen. Dodajući "Indeks" na kraj "Samhaina" nisam išla toliko daleko s filozofiranjem. U ovom slučaju jednostavno sam htjela pojasniti par manje poznatih stvari vezanih uz irsku kulturu koje se u romanu pojavljuju. Ili samo parodizirati neke vlastite ideje kako sve skupa ne bi zvučalo preozbiljno.

Dozvolite da vam citiram pasus koji me je nasmejao. Dakle, glavna junakinja, Hrvatica, živi u Irskoj, sa mnogobrojnom familijom i vodi ovakav ragovor sa svojim „domaćinima“.“Baš je jebeno imati toliku familiju, uvijek desetorostruki problemi. To je kod vas običaj, je li? Kod nas baš i nije popularno. Koje god dijete je deseto ili jedanaesto u obitelji, uzmu mu predsjednika za kuma. Senzacija! Pišu u novinama,  prikazuju na dnevniku...“

Zapravo sam mislila da je to nekakav u današnje vrijeme neopravdani stereotip. Tko bi danas imao desetoro djece, pa makar bio Irac? Nakon mature otišla sam na neko vrijeme u Škotsku kao au-pair. Majka moje odabrane obitelji jednom me povela u šetnju niz ulicu jednog predgrađa u Glasgowu (grada koji je poznat po svojem velikom udijelu irske dijaspore - sama obitelj u kojoj sam bila smještena bila je irska po majčinoj strani i dičila se trima djevojčicama). Putem mi je pokazala kuću u susjedstvu i rekla da tu živi jedna irska obitelj, nazovimo je Monaghan. A onda mi je počela nabrajati njihovu djecu: najstariji, Sean, živi u Australiji, Patrick je u vojsci, Nuala je trudna, Bridget je frizerka, Sheila, Lorcan, Owen... Nekako toj listi nije bilo kraja. Eto. Koliko god se čovjek trudio biti oslobođen svih predrasuda, život ga uvijek nasamari.

Da li ste zadovoljni kako je kritika reagovala na vašu prvu knjigu?

Primila sam dovoljno pozitivnih kritika da se smatram zadovoljnom. No dvije stvari koje mnogi u vezi "Samhaina" smatraju najvažnijima uopće mi nisu pomogle: prva je činjenica da sam ga napisala sa 16 godina, druga je pitanje erotike u njemu. Loše kritike vrtjele su se oko moje dobi i navodne pretencioznosti djela, u smislu: "Očekuje li ta mala balavica nekakve ekstra bodove za svoje citiranje Joycea i Yeatsa?". Smetalo me i to i to što bi mi na isti način oprostili moje pogreške, kao: "Ajde, mlada je, što si očekivao?" Pitam se što bi rekli da mi je bilo dvadeset ili trideset u doba kada sam pisala roman. Tada bih možda primila neku konstruktivniju kritiku koja bi mi otkrila prave nedostatke mog romana. Ne uživam posebno u naglašavanju moje dobi u vezi s njime, ni u pozitivnom, ni u negativnom smislu.

Druga stvar koju sam navela je ta erotika. Ili reci seks ako baš hoćeš. Imam osjećaj da je taj motiv mnoge odvratio od onoga što sam smatrala stvarnom temom romana. Sve što su mi mnogi nakon čitanja "Samhaina" mogli reći bilo je: "Uuu, fora, ima puno seksa!" Možda je to moja krivnja, možda sam s njime pretjerala u toj knjizi. Tada sam već bila svjesna činjenice da u čitavoj hrvatskoj kulturi - u literaturi, u filmu - postoje tek rijetki trenuci suptilne erotike i senzualnosti. Tu uglavnom muškarci pišu za muškarce, predigra je kada žena pokaže gole sise i muškarac otvori šlic, a seks se tek neznatno razlikuje od silovanja. Na to nisam htjela odgovoriti pišući kao žena za žene jer bi to opet značilo nekakvo ograničenje, stvaranje još jedne zasebne, u sebi zatvorene grupice. Htjela sam da i muški čitatelji uživaju u ovoj drukčijoj seksualnosti, viđenoj i doživljenoj ženskim očima. I drugim dijelovima tijela...

Vi ste napisali knjigu o Irskoj, ali je tek „Indeks plagijata“ otkrio koliko tu zapravo ima Irske. U vaše rečenice upleli su se i Joyce i Yeats i mnoge priče iz keltske mitologije, irske istorije, iz filma i slikarstva. Kako je moguće da se većina kritika bavila uglavnom erotikom u vašoj knjizi, a ne svim ovim drugim zanimljivim sadržinskim i kompozicijskim stranama „Samhaina“?

Ne mogu javnost kriviti za to što im mnoge moje reference u "Samhainu" nisu poznate. Mnoga djela koja sam citirala nisu prevedena na hrvatski, mnogi navedeni umjetnici u Hrvatskoj nisu općepoznati. Naravno da tada ljudi prvo žele razgovarati o onome što poznaju. Pa onda iz onoga što poznaju prvo izvuku ono najmasnije - u ovom slučaju to je očito erotika.

Htjela bih da "Samhain" sam postane referencom za ove manje poznate umjetnike i djela. Nadam se da će se netko, čitajući ga, toliko za njih zainteresirati da će htjeti provesti vlastita istraživanja - za to imamo, hvala bogu, internet, British Council i knjižare sa stranim knjigama. Bilo bi divno kada bi ljudi nakon toga više počeli razgovarati o Yeatsu, Rossettiju ili Beardsleyu nego o "Samhainu".

Da li biste nam rekli nešto o rukopisu na kome trenutno radite?

Trenutno napokon pišem novi roman, za kojeg ideje u glavi nosim bar zadnje tri godine. Površno gledano, radi se o stvaranju britanske new wave scene krajem sedamdesetih godina, o ljudima koji su u njoj aktivno sudjelovali preispitujući društvene norme i istovremeno demontirajući glazbu u istom smislu u kojem je postmodernizam demontirao književnost. Iza te kulise nalaze se ljudi odrasli u čudnim uvjetima, koji prolaze kroz čudne situacije, ulaze u čudne veze i kroz sve to pokušavaju zadržati kontrolu nad svojim životom. Čitava priča pomalo je nadrealna i mislim da će sve što ću ubuduće pisati biti tako. U početku sam pisala SF i fantasy - za te žanrove u Hrvatskoj je prilično lako naći mogućnost objavljivanja. Za mene je bilo vrlo korisno, pišući u tim žanrovima, trenirati vlastitu maštu. No, nakon nekog vremena uvidjela sam da su ti žanrovi preinertni, da podliježu nekim određenim pravilima, a ja nikad nisam posebno voljela ograničavati se nekakvim pravilima. Volim književni nadrealizam Flanna O'Briena i Alasdaira Graya i filmski nadrealizam Lyncha, Greenawaya i Guya Maddina. Mnogi ne vole takav nadrealizam, zapravo ga otvoreno mrze, jer im ne nudi standardne priče, objašnjenja ne postoje, ništa nije sigurno ili pouzdano i takva djela odbijaju misliti za svoju publiku. Kraj ne nudi zadovoljstvo, već nekakav "what the fuck" osjećaj koji te prati mnogo dulje nego nakon nekog standardnog djela. Mislim da se iz tih djela može naučiti jedan oblik razmišljanja koji je vrlo koristan u stvarnom životu - da sigurnost, logika i red nisu konstante na koje uvijek možemo računati.

Jednom sam pomislio kako bi bilo zanimljivo da bar imamo sačuvane sinopsise, ako ne i čitave sačuvane rukopise romana koje su pisci napisali, a onda uništili, sasvim odustali od njihovog objavljivanja. Vi ste u sedamnasetoj godini već imali četiri napisana romana, ali ste tri uništili. Da li biste hteli da za moj privatni trezor zauvek izgubljenih književnih i neostavrenih ideja (koji osnivam:) prepričali o čemu se radilo u vašim uništenim romanima? Kakvim su se temama bavili?

Nije baš točno da sam ove romane uništila. Još su tamo negdje, na tavanu moje roditeljske kuće. Samo zadnji roman prije "Samhaina" više nemam, on cirkulira SF i fantasy krugovima u Zagrebu. Sva tri bila su fantasy-romani inspirirani "Gospodarem prstenova", u to doba su mnogi mladi nadobudnici pisali svoje "Gospodare prstenova", dapače većina objavljenih djela pisaca mlađih od 18 godina bila su pisana u fantasy-žanru. Ta činjenica me već tada toliko frustrirala da sam na kraju odustala od pridavanja prevelikog značenja tom mom opusu. Možda bi samo zadnji roman iz tog ciklusa, koji se zove "Kalcedonovo oko", mogao biti donekle interesantan, tek kurioziteta radi. Još uvijek se sjećam mnogočega iz tog romana i znam da je toliko prštio maštom i idejama za koje više uopće ne znam kako su mi pale na pamet. Pitajte ljude iz zagrebačkog društva SFera znaju li možda kod koga taj roman leži. Možda taj netko čeka da postanem svjetski slavna spisateljica, pa da moj rukopis dobro proda na eBayu.

Koje pisce čitate ovih dana?

Moram priznati da zadnjih godina nisam čitala onoliko knjiga koliko sam prije proždirala u tinejdžerskoj dobi. Dopustila sam da mnogi trendovi i imena novije književnosti prođu pored mene. Za to vrijeme čitala sam uglavnom tzv. gothic literature, rani oblik horor-književnosti, pisce poput Lovecrafta, Machena, Biercea i njihovog najpoznatijeg analista, S.T. Joshija. U zadnje vrijeme čitala sam mnogo publicistike, pogotovo o novijoj njemačkoj povijesti, o japanskoj kulturi, o sociologiji... Čitala sam mnogo Nabokova i Houellebecqa i pojedina djela drugih, uglavnom angloameričkih pisaca. I mnogo stripova, recimo "Sandmana" i koješta od Alana Moorea.

Čini mi se da je muzika vrlo bitna u vašem životu?

Da, mislim da u tom smislu mnogo zahvaljujem svom odgoju. Budući da sam rođena 1983., od svoje devete godine do sada pokušavala sam nadoknaditi sve što sam u novijoj glazbenoj povijesti propustila. Kao novinar bila sam pisala podosta o glazbi, pogotovo portrete glazbenih umjetnika. Prije par godina počela sam svirati kako ne bih potpuno izludjela obavljajući administracijske poslove s kojima zarađujem za život. U glazbi, kao i u književnosti i ostalim vidovima umjetnosti, uvijek tražim nešto posebno, čudno, neobično i eksperimentalno i povrh svega obračunavanje s općeprihvaćenim normama. Stoga sada i pišem o vrlo uzbudljivom dijelu glazbene povijesti, onom krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih kada su se odjednom na binama počeli pojavljivati momci sa sintesajzerima i unaprijed snimljenim semplovima, ekstremno vizualni bendovi koji su preteče ne samo današnje glazbene vizualnosti, već i umjetničkih performansa. Dođe mi da puknem od smijeha kada se dan danas, nakon preko dvadeset godina, neki takozvani pravi rokeri uzrujavaju oko toga što je pravi rock, a što ne. Rock bi trebao značiti revoluciju, bunt, neograničenu slobodu, zar ne? New wave je samo ponovio revoluciju koja se u glazbi bila dogodila pedesetih godina, uveo intelekt i umjetničku pretencioznost kako bi na ekstravagantniji način izrazio ono što je punk prije njega izražavao na agresivan i neotesan način. Onaj tko misli da rock samo znači četiri frajera na gitarama, bubnjevima i basu nije mnogo bolji od onih koji su pedesetih protestirali protiv "crnačke" glazbe.

Kako izgleda vaš život u Nemačkoj?

Ne žalim se. Mogućnosti su ovdje, koliko god se Nijemci sami skraj ekonomske krize žalili, u usporedbi s Hrvatskom nepregledne. Meni je, naravno, kulturna pozadina mnogo važnija. Kozmopolitizam ovdje nije pogrdna riječ, imovina nije sramota, uspjeh nije sumnjiv, ljudi su pristojni, knjige su jeftine, religija je nevažna, hrana je dobra, svi vole životinje, prijatelji se nalaze među svim mogućim nacijama.