Bekim Sejranović, jedan od napoznatijih pisaca u regionu, govori za “Yellowcab” o svom novom romanu “Ljepši kraj”, o lutanjima, književnom razgolićavanju, ali i objašnjava zašto smo počeli da žudimo za “stvarnim” događajima

Ovisnost nas nikada neće ostaviti

Izdavačka kuća Samizdat B92 objavila je novi roman Bekima Sejranovića “Ljepši kraj”. Za prethodnu knjigu “Nigdje, niotkuda” (izdavač Profil) – piscu rođenom 1972. godine u Brčkom, koji živi na relaciji Oslo – Hvar – dodeljena je prestižna tuzlanska nagrada “Meša Selimović” za najbolji roman objavljen tokom 2008. godine na području Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Crne Gore i Srbije. Sejranović je otišao u Oslo 1993. godine, gde je na Istorijsko-filozofskom fakultetu magistrirao južnoslovenske književnosti. 

YC: Bekime, vaš novi roman “Ljepši kraj” teče paralelno – čas smo u izolovanoj brvnari u Bosni, čas u podstanarskoj sobi u Oslu. Samoća, nepripadanje, ljudi izgubljeni na geografskoj karti i između puno ljubavi – šta biste vi još stavili na ovaj spisak?

Bekim Sejranović: Pa dodao bih ovisnosti raznih oblika. Ovisnost je zapravo eskapizam, bijeg, potreba za nečim što je samo tvoje i uvijek uz tebe, prijatelj ili ljubavnik koji nikad ne iznevjeri. U tom smislu nema razlike između religiozne osobe i narkomana. Nadovezao bih se na ovo gdje kažete između puno ljubavi... Riječ je o očajničkoj potrazi za ljubavlju, ali njeno postojanje za glavnog junaka ostaje mit. Problem zapravo leži  u toj gladi za ljubavlju koja nas tjera da je vidimo tamo gdje je nema, odnosno da je izmišljamo, da ne kažem haluciniramo. Istodobno, kad se  ta ljubav eventualno i pojavi ne znamo je prepoznati. Ljudi se opterećuju time kako definirati međusobne odnose, umjesto da im se jednostavno prepuste. Jer nijedno rješenje nije konačno, svakoj vezi dođe kraj. Na sreću!

Da parafraziram jednog poznatog pisca: vi ste se (hm, tojest vaš pripovedač)  sasvim razgolitili u novom romanu, ne štedeći ni sebe, ni junaka. Koliko vam pada teško to surovo prvo lice, to „Ja“, koje najčešće skrivamo u svakodnevnom životu?

Ja osobno i nemam osjećaj da sam se razgolitio, no sve i da jesam, ne vidim zbog čega bi mi eventualno trebalo biti neugodno. Jasno mi je da mnogo čitatelja zanima da li je sve bilo baš tako kako je opisano u knjizi, ali o tome je bespredmetno raspravljati. Uzmite dva čovjeka da prepričaju isti događaj i oni će to učiniti na dva različita načina. Ono što mi to “razgolićavanje” olakšava je svakako ta nekakva autsajderska pozicija u kojoj sam se našao malo igrom slučaja, a malo i vlastitim izborom. Mada, ponekad, vjerujem da je i vlastiti izbor isto tako igra slučaja.

Kritičari porede vašu novu knjigu sa prethodnim romanom „Nigdje, niotkuda“. Kako vidite vezu između ta dva naslova?

Pa „Ljepši kraj“ je bio dovršen i prije nego je „Nigdje, niotkuda“ izašao, tako da se može reći kako se radi o svojevrsnom nastavku, ali nije mi to bila namjera. Ta dva romana su slična tematski, no ipak potpuno različita po nekoj svom, da tako kažem, „krajoliku“. „Nigdje, niotkuda“ je žestok, nabijen događajima i likovima, ponekad kaotičan, dok je „Ljepši kraj“ pomalo statičan, melankoličan, više prenosi atmosferu i raspoloženja nego što priča priču.

“Za kraj bih dodao da je glavni junak romana veliki lažov, tako da mu ne treba vjerovati sve što kaže”, rekli ste mi na kraju našeg razgovora o knjizi “Nigdje niotkuda”, kada smo se “upeleli” u priču o autobiografiji i književnosti. Kako stoje stvari sa “Ljepšim krajem”?

Pa sad... Ako uzmemo da je “Ljepši kraj” ima istog pripovjedača, onda vam se sve samo kaže. On je i dalje veliki lažov, možda još vještiji. Ne može se pisati dobro o stvarima o kojima nemaš pojma. Ja ne mogu pisati o stvarima koje me se ne tiču. Problem je što danas ima tako mnogo stvari koje nam se nameću kao bitne, kao stvari koje nas se moraju ticati. Međuljudski odnosi su postali potpuno nestvarni, virtualni. Zašto ja moram znati da je danas u Indiji poginulo petnaest ljudi? Kome će od toga biti lakše? I kako uopće mogu znati je li to istina? Možda zato ljudi toliko žude za “stvarnim” pričama, “stvarnim” događajima. Kao da ono što oni žive i nije stvarni život. A većina ih i ima pravo, što je najgore.
 
Kritičar Vladimir Arsenić napisao je u kritici romana „Ljepši kraj“ da će biti veoma zanimljivo čekati treći roman Bekima Sejranovića, jer će on pokazati koliko je prave spisateljske snage u ovom piscu. Oštro, ali, s tim u vezi, da li pišete tu “treću” knjigu?

Pa, možda i jeste oštro, ali tako je to kada imate nekakva očekivanja. U suštini teško se izvući iz te situacije, ako napišete nešto previše različito od ranijih radova, onda ste također iznevjerili očekivanja. Na kraju, „Ljepši kraj“ i jest moja treća knjiga, jer prije „Nigdje, niotkuda“ izdao sam „Fasung“, zbirku priča koja je dobila jako dobre kritike, ali nije bila neki veliki hit, naprotiv. Što se tiče nove knjige nisam je još počeo pisati, ali polako je kuham u glavi. Neće to biti nešto spektakularno novo, tako da će se onda valjda očekivati moja četvrta, (odnosno peta) knjiga. Želim reći da pišem kako pišem, ne mogu se siliti. Možda ispadne dobro, a možda i ne. Da budem iskren, ni ja sam nisam previše siguran u svoju spisateljsku snagu, tek ponekad jesam.

Vaši junaci nalaze se u nekoj vrsti vremensko-prostorne “provalije” između Norveške i Bosne, čak i šire, između Osla i gradova bivše Jugoslavije. Kako vi uspevate da savladate te razdaljine?

Pa često sam na putovanju, često mijenjam gradove, države, radim različite privremene poslove. U Norvešku odem da radim kad sam ono baš bez novaca, a onda kad zaradim nešto krenem na put bez nekog cilja, jer ne znam što drugo. Drugim riječima bježeći od nekakve kolotečine, uletio sam u tu drugu isto tako zamarajuću i besmislenu kao što bi bila i bilo koja druga.

Mića Vujičić (Yellowcab, septembar 2010.)