Rez
Mirko Kovač

Ekskluzivno: Mirko Kovač, poznati evropski književnik, govori za „Rez“ o svojim filmovima i dramama


Postaviti jedinku u centar zbivanja i suprotstaviti je rulji


O čemu se radi u filmu „Mali vojnici“ čiji je scenarista Mirko Kovač? Neposredno nakon Drugog svetskog rata, dečak plave kose, sin Nemca, dolazi u dom u kome su ratna siročad, deca poginulih i nestalih Partizana. On perfektno govori srpsko-hrvatski jezik, ali već na početku dobija novo ime i krije identitet, jer bi sebe doveo u opasnost ukoliko bi bilo otkriveno da je Nemac, uz to i dete visoko pozicioniranog nemačkog vojnika. Pored odlične ekipe starijih glumaca, među kojima se ističu Stole Aranđelović i Mija Aleksić, film nosi grupa dečaka koji su majstorski odigrali svoje uloge. Mirko Kovač, scenarista, uopšte pisac neverovatnog talenta, majstorski ih je isprofilisao, te ih ne gledamo kao grupu, već kao pojedince koji svi odreda, iako su još uvek "mali vojnici", imaju svoj životni stav. 


Treba pogledati ovo ostvarenje iz 1967. godine i videti kako je zaslugom scenariste i reditelja Bate Čengića film i danas svež. Nije ga pojelo vreme. Pre svega, on vas uvlači u sebe zanimljivom pričom, a onda slede sve one višeslojne, skrivene, metaforične strane Kovačevog teksta u kojima gledalac - ukoliko to želi - iza priče o dečaku može pročitati apsolutno svu problematiku posleratnog doba, sa oštrim žaokama koje uvek hrabri i oštri Mirko Kovač upućuje društvu.

Gospodine Kovač, pre nekoliko dana kupio sam DVD na kome su “Mali vojnici”, film iz 1967. godine za koji ste napisali scenario, a koji je režirao nedavno preminuli Bato Čengić. Da li se i kako sećate rada na tom filmu?


- Duga priča, dugo se radio scenarij. Batu Čengića, eto, na žalost, pokojnog, upoznao sam nakon njegova kratkog dokumentarnog filma "Ljudi bez lica", bio je to sjajan film iz zatvorskog života, pomicao je neke tabue, mislim da je bio na rubu zabrane. Kasnije smo se stalno viđali, bilo je to negdje sredinom, ili možda u prvoj polovini, šezdesetih, u beogradskoj Kinoteci, to je bilo kultno mjesto, filmovi su se vrtjeli već ujutro od devet, tako da smo po cio dan ostajali na projekcijama; neke filmove, kao na primjer ciklus talijanskog neorealizma, ili francuske filmove, gledali smo i po pet-šest puta. Sjećam se kad se davao Bresonov film "Dnevnik seoskog župnika", bila je jedna projekcija u deset ujutro, zatim u četiri, šest i osam naveče - ja sam gledao svaku. Isto je bilo i sa filmom "Osuđeni na smrt je pobjegao". Iako je Čengić živio u Sarajevu, često je boravio u Beogradu, tu smo se u Kinoteci redovno viđali, sprijateljili smo se i počeli maštati o igranom filmu. On je u međuvremenu otišao u London gdje je proveo više od godine dana kao Šlezingerov asistent. Kad se vratio, našli smo se u Sarajevu, imao je tu priču, napisali smo sinopsis i sklopili Ugovor sa Bosna-filmom. Ta priča nije bila moja, ne sjećam se kako je Čengić do nje došao, ali ja sam tražio da i Pekić radi sa mnom, tako da smo prvu verziju scenarija pisali u Stojčevcu, ispod Igmana, u jednom raskošnom odmaralištu zatvorenog tipa, samo za komuniste. Kad su oni dolazili, mene i Pekića odmah bi smjestili s poslugom i šoferima, možete misliti kako su na nas gledali, Pekić je bio bivši zatvorenik, a oko mene su i moje prve knjige "Gubilište" trajale hajke godinu dana. Verzija scenarija nije bila dobra, pa je Čengić pozvao u pomoć Žiku Pavlovića, tako da smo više od mjesec dana Žika i ja radili novu verziju u jednom užasnom derutnom hotelu punom žohara na Ilidži. Posle je Žika bio supervizor i ostao u projektu do kraja filma. Zajedno smo birali objekte, ja sam inače u svim flmovima radio od početka do kraja, do montaže. Uvijek sam sudjelovao u biranju objekata, glumaca...


Ako dozvolite, primetio bih da tu vašu filmsku priču nije pojelo vreme. Naprotiv! Razmišljajući dugo o vašem scenariju, o pojedinim replikama koje razmenjuju junaci, ućinilo mi se da bi položaj tog malog Nemca mogao biti jedna metaforična slika položaja umetnika u jednom društvu, položaj intelektualca sa stavom koji ne odgovara grupi ili položaj drugačijeg u masi spremnoj za hajku.


- Svi mi koji smo petljali oko toga filma bili smo zapravo "taj mali Njemac", ili neki Jevrejin, vrlo dobro smo znali što radimo. Tih godina moja je opsesija inače bila, barem što se filma tiče, postavljati u centar zbivanja jedinku u odnosu na rulju, bila ona društvena, politička, kriminalna, itd. I to je uvijek dovodilo do trvenja i nesuglasica; to su bila vremena "kolektivnog duha" kojem smo se mi opirali, jer tada je bila u modi jedna Lenjinova uzrečica "prokleti individualist", tako da je svako ko se zalago za neke slobode bio pod lupom.


Da li je tačna priča da su “Mali vojnici” bili kandidat za nagradu u Kanu, ali da su sve poremetile studentske demonstracije te 1968. godine?


- Koliko se sjećam dva su filma bila izdvojena kao konkurenti za "Zlatnu palmu", to je film "Zvijezde i vojnici" Mikloša Janča i Čengićevi "Mali vojnici". Ali, studentske ljevičarske demonstracije rasturuile su festival u Kanu kao buržujsku i malograđansku instituciju.


Vaši filmovi “Okupacija u 26 slika” ili “Pad Italije” postali su kultni. Koliko vam je bitan bio rad na filmu i da li planirate da se posvetite nekom novom scenariju, novoj filmskoj priči?


- Moja saradnja sa Lordanom Zafranovićem bila je teška i naporna, ali za obojicu korisna. U tom razdoblju našeg prijateljevanja od nekih petnaestak godina, našeg intenzivnog druženja, napravili smo četiri velika igrana filma i dva sjajna televizijska, a najmanje pet-šest projekata nismo uspjeli ostvariti, iako smo na njima dugo radili. Prije naše saradnje Lordan je bio sjajan s te formalne strane, njegov diplomski film i još neki kratki igrani bili su čudesni, ja sam bio fasciniran filmovima "Ave Marija" i "Prvi valcer" i smatrao sam takav talent, s takvom "vizualnom kulturom" mora zagristi u ozbiljne i velike teme, što je i učinio i uspio uz mnogo muka pridobiti Jadran-film iz Zagreba da uđe u te naše projekte, tako da smo gotovo jedno cijelo desetljeće proveli na relaciji Beograd - Zagreb - Dalmacija. Od naših zajedničkih filmova najdraži su mi "Večernja zvona" i "Gosti i radnici", to je TV-film, snimatelj je bio slavni Pinter, taj je film bio bunkerisan, jer se smatralo da ismijavamo radničko samoupravljanje. 


Izjavili ste da vas privlači dramska forma i da ste iz cuga napisali dramu “Danilo” koja je imala premijeru u “Crnogoroskom narodnom pozorištu”. Čime vas je “kupio” taj lik iz petrovićkog perioda crnogorske istorije – toliko da napišete dramu o njemu?


- Ja sam napisao puno dramskih tekstova, ponajviše za TV i radio, ali za pozorište dugo nisam pisao, imao sam odmah na početku mnogo muka i trauma oko tih mojih pozorišnih tekstova, dvije su moje drame u Sarajevu i Mostaru bile zabranjene takoreći na startu moje karijere dramskog pisca. To je ostavilo traga, a onda sam upao u filmske vode. Sada me film manje zanima, a privlače me teme iz crnogorske istorije, napisao sam dramu "Lažni car", dok je "Danilo" bio narudžba Crnogorskog narodnog pozorišta iz Podgorice. Sudbina je zanimljiva, jer taj vladar prekida tradiciju "mantija na vlasti" iz loze Petrovića i prvi postaje svetovni vladar, okreće se Zapadu, vodi bitku za proširenje Crne Gore, a bitkom na Grahovu ulazi u povijest kao onaj koji je do nogu potukao tursku vojnu silu. I naravno, ubijen je, na njega je izvršen atentat u Kotoru. 


Vaš komad “Srčana kap” na sceni je nikšićkog pozorišta. To je jedan sasvim drugi žanr?


- "Srčana kap" je napisana 1970. kao radio-drama, dobila je nagradu na konkursu, nije nikad izvedena, smatralo se da izrugujem Crnogorce. To je "komedija mentaliteta", ako tako mogu reći, manje više počiva na "jezičkim kalamburima".  


Komadi i romani u Crnoj Gori, izabrana dela u Hrvatskoj, prevodi, nagrade u Evropi… No, Mirka Kovača najmanje ima u Srbiji, u Beogradu, gradu u kome je proveo dobar deo života. Zašto je to tako?


- Vrlo malo i vrlo površno pratim što se zbiva u Beogradu, dugi niz godina nisam baš ništa pratio, vidio sam dva ili tri srpska filma, jednu pozorišnu predstavu Krležinu "Ledu" koja je gostovala u Rijeci, tek sam odnedavno počeo čitati neke mlađe autore, moj je favorit Saša Ilić, ne znam šta se zbiva u likovnim umjetnostima, u muzici, u poeziji, itd. Vjerovatno smo obostrano nezainteresovani za neko ponovno zbližavanje.  


Pripadate sjajnoj grupi pisaca u kojoj su bili Danilo Kiš, Borislav Pekić, Filip David koji je nakon dvanaest godina objavio novi roman… Kako danas vidite sudbinu svoje generacije pisaca?


- Mislim da bi se već mogla napisati opširna biografija te grupe, toliko je u njoj bilo dramatike da se od toga može napraviti roman. Ne znam kakvo će mjesto te grupe biti u istoriji književnosti, hoće li i šta od nas ostati, ali te sudbine su vrlo zanimljive, svaka na svoj način. 


Da li biste čitaocima “Reza”, dok ne kupe knjigu, otkrili šta je tema vašeg novog romana “Grad u zrcalu” koji objavljuje izdavačka kuća „Fraktura“?


- To je porodična hronika, pričana u prvom licu, s autobiografskim elementima. Djetinjstvo nakon Drugog svjetskog rata u zaleđu Dubrovnika; ta je knjiga na neki način oproštaj od zavičaja, sljedeća knjiga zvaće se "Istarski razbojnici". Negdje u drugoj polovini šesnaestog vijeka Istru su masovno naseljavali Crnogorci, našao sam odlične materijale, crnogorski razbojnik Bajo Pivljanin proveo je neko vrijeme u Istri, došao sam do tih podataka. Nadam se da će me spisateljska ruka još poslužiti.


Mirko Kovač je rođen 1938. godine u Petrovićima. Studirao je dramaturgiju na Akademiji za pozorište, film i televiziju u Beogradu. Autor je sledećih romana: Gubilište (1962), Moja sestra Elida (1965), Životopis Malvine Trifković (1971), Ruganje s dušom (1976), Vrata od utrobe (1978), Uvod u drugi život (1983), Kristalne rešetke (1995), Rastresen život (1996). Objavio je zbirke pripovijedaka Rane Luke Meštrevića (1971) i Nebeski zaručnici (1987); zbirke eseja Europska trulež (1986), Europska trulež i drugi eseji (1994) i Cvjetanje mase (1997), knjige filmskih scenarija Okupacija u 26 slika i drugi scenariji (1990). S Filipom Davidom objavio je Knjigu pisama (1998). Izabrana proza u šest tomova objavljena je u Sarajevu 1990. godine. Napisao je scenarije za filmove: Mali vojnici (1968), Lisice (1970), Muke po Mati (1974), Okupacija u 26 slika (1978), Dunavski znak / Usijanje (1979), Pad Italije (1982), Večernja zvona (1985), Dan za tetoviranje (1991)... Dobitnik je mnogih uglednih književnih nagrada među kojima treba istaknuti NIN-ovu nagradu (1978, 1986), Andrićevu nagradu (1980), Tucholsky Prize (1993), Herder Preise (1995). Knjige su mu prevedene na nemački, francuski, italijanski, engleski, švedski, nizozemski, poljski, mađarski, češki, slovački, slovenski i druge jezike. Živi u Rovinju kao profesionalni pisac. U izdanju Frakture izlaze njegova Djela, a dosad su objavljeni knjiga drama Isus na koži (2002), te romani Vrata od utrobe (2003) i Kristalne rešetke (2004).


(Mića Vujičić, Magazin REZ, broj 7-8, decembar 2007 - januar 2008.)


,

Ekskluzivno: Mirko Kovač, poznati evropski književnik, govori za „Rez“ o svojim filmovima i dramama


Postaviti jedinku u centar zbivanja i suprotstaviti je rulji


O čemu se radi u filmu „Mali vojnici“ čiji je scenarista Mirko Kovač? Neposredno nakon Drugog svetskog rata, dečak plave kose, sin Nemca, dolazi u dom u kome su ratna siročad, deca poginulih i nestalih Partizana. On perfektno govori srpsko-hrvatski jezik, ali već na početku dobija novo ime i krije identitet, jer bi sebe doveo u opasnost ukoliko bi bilo otkriveno da je Nemac, uz to i dete visoko pozicioniranog nemačkog vojnika. Pored odlične ekipe starijih glumaca, među kojima se ističu Stole Aranđelović i Mija Aleksić, film nosi grupa dečaka koji su majstorski odigrali svoje uloge. Mirko Kovač, scenarista, uopšte pisac neverovatnog talenta, majstorski ih je isprofilisao, te ih ne gledamo kao grupu, već kao pojedince koji svi odreda, iako su još uvek "mali vojnici", imaju svoj životni stav. 


Treba pogledati ovo ostvarenje iz 1967. godine i videti kako je zaslugom scenariste i reditelja Bate Čengića film i danas svež. Nije ga pojelo vreme. Pre svega, on vas uvlači u sebe zanimljivom pričom, a onda slede sve one višeslojne, skrivene, metaforične strane Kovačevog teksta u kojima gledalac - ukoliko to želi - iza priče o dečaku može pročitati apsolutno svu problematiku posleratnog doba, sa oštrim žaokama koje uvek hrabri i oštri Mirko Kovač upućuje društvu.

Gospodine Kovač, pre nekoliko dana kupio sam DVD na kome su “Mali vojnici”, film iz 1967. godine za koji ste napisali scenario, a koji je režirao nedavno preminuli Bato Čengić. Da li se i kako sećate rada na tom filmu?


- Duga priča, dugo se radio scenarij. Batu Čengića, eto, na žalost, pokojnog, upoznao sam nakon njegova kratkog dokumentarnog filma "Ljudi bez lica", bio je to sjajan film iz zatvorskog života, pomicao je neke tabue, mislim da je bio na rubu zabrane. Kasnije smo se stalno viđali, bilo je to negdje sredinom, ili možda u prvoj polovini, šezdesetih, u beogradskoj Kinoteci, to je bilo kultno mjesto, filmovi su se vrtjeli već ujutro od devet, tako da smo po cio dan ostajali na projekcijama; neke filmove, kao na primjer ciklus talijanskog neorealizma, ili francuske filmove, gledali smo i po pet-šest puta. Sjećam se kad se davao Bresonov film "Dnevnik seoskog župnika", bila je jedna projekcija u deset ujutro, zatim u četiri, šest i osam naveče - ja sam gledao svaku. Isto je bilo i sa filmom "Osuđeni na smrt je pobjegao". Iako je Čengić živio u Sarajevu, često je boravio u Beogradu, tu smo se u Kinoteci redovno viđali, sprijateljili smo se i počeli maštati o igranom filmu. On je u međuvremenu otišao u London gdje je proveo više od godine dana kao Šlezingerov asistent. Kad se vratio, našli smo se u Sarajevu, imao je tu priču, napisali smo sinopsis i sklopili Ugovor sa Bosna-filmom. Ta priča nije bila moja, ne sjećam se kako je Čengić do nje došao, ali ja sam tražio da i Pekić radi sa mnom, tako da smo prvu verziju scenarija pisali u Stojčevcu, ispod Igmana, u jednom raskošnom odmaralištu zatvorenog tipa, samo za komuniste. Kad su oni dolazili, mene i Pekića odmah bi smjestili s poslugom i šoferima, možete misliti kako su na nas gledali, Pekić je bio bivši zatvorenik, a oko mene su i moje prve knjige "Gubilište" trajale hajke godinu dana. Verzija scenarija nije bila dobra, pa je Čengić pozvao u pomoć Žiku Pavlovića, tako da smo više od mjesec dana Žika i ja radili novu verziju u jednom užasnom derutnom hotelu punom žohara na Ilidži. Posle je Žika bio supervizor i ostao u projektu do kraja filma. Zajedno smo birali objekte, ja sam inače u svim flmovima radio od početka do kraja, do montaže. Uvijek sam sudjelovao u biranju objekata, glumaca...


Ako dozvolite, primetio bih da tu vašu filmsku priču nije pojelo vreme. Naprotiv! Razmišljajući dugo o vašem scenariju, o pojedinim replikama koje razmenjuju junaci, ućinilo mi se da bi položaj tog malog Nemca mogao biti jedna metaforična slika položaja umetnika u jednom društvu, položaj intelektualca sa stavom koji ne odgovara grupi ili položaj drugačijeg u masi spremnoj za hajku.


- Svi mi koji smo petljali oko toga filma bili smo zapravo "taj mali Njemac", ili neki Jevrejin, vrlo dobro smo znali što radimo. Tih godina moja je opsesija inače bila, barem što se filma tiče, postavljati u centar zbivanja jedinku u odnosu na rulju, bila ona društvena, politička, kriminalna, itd. I to je uvijek dovodilo do trvenja i nesuglasica; to su bila vremena "kolektivnog duha" kojem smo se mi opirali, jer tada je bila u modi jedna Lenjinova uzrečica "prokleti individualist", tako da je svako ko se zalago za neke slobode bio pod lupom.


Da li je tačna priča da su “Mali vojnici” bili kandidat za nagradu u Kanu, ali da su sve poremetile studentske demonstracije te 1968. godine?


- Koliko se sjećam dva su filma bila izdvojena kao konkurenti za "Zlatnu palmu", to je film "Zvijezde i vojnici" Mikloša Janča i Čengićevi "Mali vojnici". Ali, studentske ljevičarske demonstracije rasturuile su festival u Kanu kao buržujsku i malograđansku instituciju.


Vaši filmovi “Okupacija u 26 slika” ili “Pad Italije” postali su kultni. Koliko vam je bitan bio rad na filmu i da li planirate da se posvetite nekom novom scenariju, novoj filmskoj priči?


- Moja saradnja sa Lordanom Zafranovićem bila je teška i naporna, ali za obojicu korisna. U tom razdoblju našeg prijateljevanja od nekih petnaestak godina, našeg intenzivnog druženja, napravili smo četiri velika igrana filma i dva sjajna televizijska, a najmanje pet-šest projekata nismo uspjeli ostvariti, iako smo na njima dugo radili. Prije naše saradnje Lordan je bio sjajan s te formalne strane, njegov diplomski film i još neki kratki igrani bili su čudesni, ja sam bio fasciniran filmovima "Ave Marija" i "Prvi valcer" i smatrao sam takav talent, s takvom "vizualnom kulturom" mora zagristi u ozbiljne i velike teme, što je i učinio i uspio uz mnogo muka pridobiti Jadran-film iz Zagreba da uđe u te naše projekte, tako da smo gotovo jedno cijelo desetljeće proveli na relaciji Beograd - Zagreb - Dalmacija. Od naših zajedničkih filmova najdraži su mi "Večernja zvona" i "Gosti i radnici", to je TV-film, snimatelj je bio slavni Pinter, taj je film bio bunkerisan, jer se smatralo da ismijavamo radničko samoupravljanje. 


Izjavili ste da vas privlači dramska forma i da ste iz cuga napisali dramu “Danilo” koja je imala premijeru u “Crnogoroskom narodnom pozorištu”. Čime vas je “kupio” taj lik iz petrovićkog perioda crnogorske istorije – toliko da napišete dramu o njemu?


- Ja sam napisao puno dramskih tekstova, ponajviše za TV i radio, ali za pozorište dugo nisam pisao, imao sam odmah na početku mnogo muka i trauma oko tih mojih pozorišnih tekstova, dvije su moje drame u Sarajevu i Mostaru bile zabranjene takoreći na startu moje karijere dramskog pisca. To je ostavilo traga, a onda sam upao u filmske vode. Sada me film manje zanima, a privlače me teme iz crnogorske istorije, napisao sam dramu "Lažni car", dok je "Danilo" bio narudžba Crnogorskog narodnog pozorišta iz Podgorice. Sudbina je zanimljiva, jer taj vladar prekida tradiciju "mantija na vlasti" iz loze Petrovića i prvi postaje svetovni vladar, okreće se Zapadu, vodi bitku za proširenje Crne Gore, a bitkom na Grahovu ulazi u povijest kao onaj koji je do nogu potukao tursku vojnu silu. I naravno, ubijen je, na njega je izvršen atentat u Kotoru. 


Vaš komad “Srčana kap” na sceni je nikšićkog pozorišta. To je jedan sasvim drugi žanr?


- "Srčana kap" je napisana 1970. kao radio-drama, dobila je nagradu na konkursu, nije nikad izvedena, smatralo se da izrugujem Crnogorce. To je "komedija mentaliteta", ako tako mogu reći, manje više počiva na "jezičkim kalamburima".  


Komadi i romani u Crnoj Gori, izabrana dela u Hrvatskoj, prevodi, nagrade u Evropi… No, Mirka Kovača najmanje ima u Srbiji, u Beogradu, gradu u kome je proveo dobar deo života. Zašto je to tako?


- Vrlo malo i vrlo površno pratim što se zbiva u Beogradu, dugi niz godina nisam baš ništa pratio, vidio sam dva ili tri srpska filma, jednu pozorišnu predstavu Krležinu "Ledu" koja je gostovala u Rijeci, tek sam odnedavno počeo čitati neke mlađe autore, moj je favorit Saša Ilić, ne znam šta se zbiva u likovnim umjetnostima, u muzici, u poeziji, itd. Vjerovatno smo obostrano nezainteresovani za neko ponovno zbližavanje.  


Pripadate sjajnoj grupi pisaca u kojoj su bili Danilo Kiš, Borislav Pekić, Filip David koji je nakon dvanaest godina objavio novi roman… Kako danas vidite sudbinu svoje generacije pisaca?


- Mislim da bi se već mogla napisati opširna biografija te grupe, toliko je u njoj bilo dramatike da se od toga može napraviti roman. Ne znam kakvo će mjesto te grupe biti u istoriji književnosti, hoće li i šta od nas ostati, ali te sudbine su vrlo zanimljive, svaka na svoj način. 


Da li biste čitaocima “Reza”, dok ne kupe knjigu, otkrili šta je tema vašeg novog romana “Grad u zrcalu” koji objavljuje izdavačka kuća „Fraktura“?


- To je porodična hronika, pričana u prvom licu, s autobiografskim elementima. Djetinjstvo nakon Drugog svjetskog rata u zaleđu Dubrovnika; ta je knjiga na neki način oproštaj od zavičaja, sljedeća knjiga zvaće se "Istarski razbojnici". Negdje u drugoj polovini šesnaestog vijeka Istru su masovno naseljavali Crnogorci, našao sam odlične materijale, crnogorski razbojnik Bajo Pivljanin proveo je neko vrijeme u Istri, došao sam do tih podataka. Nadam se da će me spisateljska ruka još poslužiti.


Mirko Kovač je rođen 1938. godine u Petrovićima. Studirao je dramaturgiju na Akademiji za pozorište, film i televiziju u Beogradu. Autor je sledećih romana: Gubilište (1962), Moja sestra Elida (1965), Životopis Malvine Trifković (1971), Ruganje s dušom (1976), Vrata od utrobe (1978), Uvod u drugi život (1983), Kristalne rešetke (1995), Rastresen život (1996). Objavio je zbirke pripovijedaka Rane Luke Meštrevića (1971) i Nebeski zaručnici (1987); zbirke eseja Europska trulež (1986), Europska trulež i drugi eseji (1994) i Cvjetanje mase (1997), knjige filmskih scenarija Okupacija u 26 slika i drugi scenariji (1990). S Filipom Davidom objavio je Knjigu pisama (1998). Izabrana proza u šest tomova objavljena je u Sarajevu 1990. godine. Napisao je scenarije za filmove: Mali vojnici (1968), Lisice (1970), Muke po Mati (1974), Okupacija u 26 slika (1978), Dunavski znak / Usijanje (1979), Pad Italije (1982), Večernja zvona (1985), Dan za tetoviranje (1991)... Dobitnik je mnogih uglednih književnih nagrada među kojima treba istaknuti NIN-ovu nagradu (1978, 1986), Andrićevu nagradu (1980), Tucholsky Prize (1993), Herder Preise (1995). Knjige su mu prevedene na nemački, francuski, italijanski, engleski, švedski, nizozemski, poljski, mađarski, češki, slovački, slovenski i druge jezike. Živi u Rovinju kao profesionalni pisac. U izdanju Frakture izlaze njegova Djela, a dosad su objavljeni knjiga drama Isus na koži (2002), te romani Vrata od utrobe (2003) i Kristalne rešetke (2004).


(Mića Vujičić, Magazin REZ, broj 7-8, decembar 2007 - januar 2008.)

субота, 27. јул 2013.

Tena Štivičić, dramska spisateljica Jedna pijana noć Tena Štivičić je rođena u Zagrebu 19
субота, 31. децембар 2011.

Ekskluzivno: Mirko Kovač, poznati evropski književnik, govori za „Rez“ o svojim filmovima i dramama
субота, 31. децембар 2011.

Slavenka Drakulić, književnicaBol pretvara tijelo u zatvorKako opisati bol? Bol koja je neopisiva.
среда, 27. јануар 2010.

Aleksandra Gatalica, književnikFantastičan način da se preživiTako se piše velika istorija, povest