Nin
Ana Vajdenholzer

Ana Vajdenholzer, mlada austrijska književna zvezda, autorka romana "Ribama prija zima", otkriva kako je napisala roman o ženama u pedesetim koje su ostale bez posla i objašnjava zašto je lažni Elvis važan za priču o svetskoj ekonomskoj krizi


Život iza statistike o nezaposlenosti

Posetioci ovogodišnjeg Lajpciškog sajma knjiga imali su priliku da putem on-lajn glasanja izaberu svoju omiljenu knjigu. Tom prilikom ubedeljivu pobedu odnela je Ana Vajdenholzer sa svojim romanom "Ribama prija zima" (Der Winter tut den Fischen gut). Spisateljica rođena 1984. godine u Lincu, koja je komparativnu književnost studirala u Beču i Vroclavu, opisala je život svoje glavne junakinje Marije Berenberger, prodavačice u tekstilnoj radnji, koja posle devetnaest godina ostaje bez posla.

Kako se problem nezaposlenosti našao u središtu vašeg romana "Ribama prija zima"?
 
Ana Vajdenholzer: Nakon što sam završila svoju prvu knjigu “Mesto za psa”, zbirku kratkih priča, došla sam na ideju da napišem roman o ženi koja je ostala bez posla. Ovih dana često čitate o stopama nezaposlenosti u Evropi. Želela sam da napišem priču iza statistika, mada bi ona mogla da bude smeštena i u neka ekonomski bolja vremena. Dok je zaposlenih, biće i nezaposlenih. Kada se čovek nađe u takvoj situaciji, nastaje čitav niz problema. Ipak, moja knjiga ne bavi se isključivom jednom temom. To je priča o identitetu.
 
Temelj romana čine ispovesti stvarnih ličnosti?
 

Razgovarala sam sa ženama koje su već duže vreme nezaposlene. One su u kasnim četrdesetim i ranim pedesetim godinama. Njihove priče uticale su na moju knjigu, premda ih nećete prepoznati. Ukoliko već govorimo o uticaju koji su takvi razgovori imali na roman, rekla bih da se pre radi o melodijama njihovih života. Iskustvima koja su mi pomogla da pronađem svoju junakinju Mariju Berenberger. Čitala sam sociološke studije, a potom razgovarala. Tek kada sam čula te ispovesti, osetila sam da mogu da napišem Marijinu priču.
 
Pripovedate unazad, od sadašnjeg trenutka prema početku života glavne junakinje. Zašto?
 

Postoje dva razloga. Pre svega, inspirisali su me intervjui, cela ta situacija... Sretnete osobu o kojoj znate samo jednu stvar – da je duže vreme nezaposlena –  što znači da imate određenu sliku. A onda razgovarate nekoliko sati. Čujete nekoliko priča iz nečijeg života, sklopite mali mozaik, život koji ostaje fragment. Naposletku, pred vama sedi sasvim druga osoba, i vi vidite sliku koja je drugačija od one koju ste imali na početku.
 
A drugi razog?
 

Osećala sam da bi bilo nekako beznadežno ukoliko roman ispričam hronološki, počevši od detinjstva, jer bismo na kraju došli do ove dve godine bez posla, bez rešenja na vidiku. Nisam htela da dozvolim da se tako završi.


Kakva je uloga lažnog Elvisa u romanu o "svetskoj ekonomskoj krizi"?
 

Elvis je veliki heroj za mog junaka Valtera, Marijinog supruga, koji rano umire. On je imitator,  imitira Elvisa. Nastupa po šatorima, nekad više, nekad manje uspešno. Mislim da Elvis, ali i muzika uopšte, otvaraju mogućnost sanjanja o drugačijem životu, uspehu, maštanju da se bude neko drugi. Na sceni vam se čini da ste neko, neko ko je važan, koga ljudi slušaju. Šta je iza scene – ne vidi se...
 
Koliko je teško pisati o aktuelnom problemu?
 
Ponekad je teško, ponekad lako, ali tako je sa pisanjem uopšte.
 
Bilo je kritičara koju su vaš stil povezivali sa minimalizmom.
 

Jeste minimalizam. Ponekad više kažete jednom rečenicom nego celom ispisanom stranicom. Važno je ono što je između.
 
Mislite li da postoji izlaz za žene poput Marije?
 

Definitivno. Ono što je važno za Mariju jeste da ima nekoga sa kim bi pričala, mogućnost da kaže svoju priču. Dok sam tražila žene sa kojima bih razgovarala, shvatila sam da je nezaposlenost neka vrsta tabu teme. Ljudi ne žele da pričaju o tome. Sarađivala sam sa jednom asocijacijom u kojoj nezaposleni pomažu nezaposlenima, pa bila reč o organizacionim stvarima vezanim za centre za ljude bez posla, ili mestima na kojima stariji uče da koriste kompjuter. Najbitnije je da ponovno steknete osećanje da ste bitni, da ste potrebni društvu.
 
Šta vam najčešće govore vaši čitaoci?
 

Najčešće da su i sami bili na "birou", da im je poznata takva situacija.


Mića Vujičić (Nin, 16. maj 2013.)


петак, 27. септембар 2019.

Sagovornica NIN-a tvrdi da internet ne suzbija fizičku interakciju, već da je povećava. Objašnjava
среда, 18. септембар 2019.

Sanjala sam da mi je neko u ruku stavio knjigu. Listala sam je i iz nje su ispadala slova. Sklopi
понедељак, 9. септембар 2019.

Dobitnik Bukerove i Zlatne Bukerove nagrade, po čijem je romanu Engleski pacijent snimljen film na
понедељак, 19. август 2019.

Lidija Dejvis, dobitnica Međunarodne Bukerove nagrade, otkriva NIN-u prozni svet Lusije Berlin, k