Nin
Pjer Lemetr


Francuski književnik Pjer Lemetr, pisac krimića i dobitnik Gonkurove nagrade za roman o Prvom svetskom ratu, govori za NIN o žanru, forenzičkim serijama i Parizu posle terorističkih napada na Šarli ebdo


Šta da radi pisac sa detektivom-alkosom


Pitali smo da li zna kako je češki pisac Jozef Škvorecki počeo da piše krimiće? Kad mu je bilo trideset tri godine, bio je prinuđen da provede četiri meseca na infektivnom odeljenju. Budući da su posete bile zabranjene, skupe knjige koje su mu doturali prijatelji nikada više nisu mogle da se iznesu iz bolnice. U takvim okolnostima, najlakše su se rastajali od jeftinih detektivskih romana...


„Nisam imao takvu sreću“, odgovorio je cinično francuski književnik Pjer Lemetr koji je prvu knjigu objavio u pedeset i nekoj, potpisujući nam roman Aleks (izdavač: Laguna; prevod: Gordana Breberina). Usput je ljubazno stajao pred fotografom. Stubište, balkon, voda koja se sliva – kao da smo zajedno ušli u svet inspektora po imenu Kamij Verhuven, Lemetrovog glavnog lika, čija se metoda sastoji u prilaženju zadacima s maksimalne distance. Nikada ne odustaje zvog čega mu kolega kaže: „Pa čak i foksterijeri umeju da naprave korak unazad.“


Pjer Lemetr, pisac rođen 1951. godine u Parizu, uspeo je da za desetak godina napravi izuzetan književni uspeh. Roman o Prvom svetskom ratu Doviđenja, tamo gore (izdavač: Čarobna knjiga; prevod: Olja Petronić) doneo mu je 2013. Gonkurovu nagradu. O detektivima da i ne govorimo! Preveden je na više od trideset jezika.

Ponekad su blurbovi na korica krimića prava poslastica. Na primer, Aleks: „Triler od kojeg se ledi krv u žilama, koji se poigrava s ubilačkom pomamom i paklenim i nepredvidim situacijama.“


Naš sagovornik spušta dlanove na sto. OK, o čemu pričamo? O žanru ili velikom romanu o ratu koji počinje pasusuom: „Svi oni što su mislili da će se ovaj rat brzo završiti odavno su mrtvi. Upravo od tog rata. Stoga je Alber, u oktobru, s popriličnom dozom skepticizma primio glasine o primirju. Nije u njih poverovao ništa više nego u propagandu s početka, koja je tvrdila, na primer, da su švapski meci toliko meki da se kao prezrele kruške rasprskavaju o uniforme, na šta su francuski vojnici urlali od smeha. Za četiri godine Alber je video mnogo tipova koji su umrli od smeha primivši nemački metak.“


NIN: Zašto ste počeli da pišete krimiće?


Pjer Lemetr: Zato što mi se učinilo da je to lakše. Naravno, ubrzo sam shvatio da nisam u pravu! Pročitao sam mnoge priče o detektivima – nešto mi je tu bilo mutno... Takve knjige su zapravo veoma jednostavne, linearne, logične. Imaš utisak da se lako pišu. Pored toga, u mladosti sam gutao romane u nastavcima, ono što nazivaju popularnom literaturom. Tako sam, stvarajući slične svetove, ostao veran svojoj prošlosti.

Žanr ima tvrde principe. Ipak, stiče se utisak da se u romanu Aleks ponekad igrate pravilima i da prevazilazite njihove granice. Na primer: „Udovac s mačkom. Zar ne misliš da je to pomalo stereotip?“, pitao je Kamij. „Da ne preterujem, kao i uvek?“ „Zavisi od mačke, zar ne?“, odgovorio je Luj.


Mislim da pitanje žanra nije književno pitanje, već univerzitetska kategorija. Naravno, izuzetno korisna! Ali kada govorimo o piscu, pitanje je čemu kategorizacija služi. Važna je da bi se razumeo svet, ali dobar roman ne piše se s lošim kategorijama. Umesto da se borim sa teorijskim podelama, pravio sam se kao da ne postoje. U svemu tome, igrao sam se stereotipima. Krimić je roman sa najvećim brojem takvih mesta. Recimo, umorni detektiv-alkos, ubica-psihopata i tako dalje. Prava prezasićenost! Kad počnete da pišete, pitanje je šta da radite. Na primer, možete da ih stavite u drugi plan, da se poigrate, ili da ih sledite. U romanu Aleks igram na tri različita plana. 


Detektivi se natežu sa sudijom koji kao da se rodio u odelu s kravatom. „Ma koliko se trudili, ne možete da ga zamislite golog-golcatog.“ Taj tip koji izgleda kao da je progutao motku izgovara ozbiljnu rečenicu: „Oprostite mi što vam to ovako kažem, ali ovo više nije kultura krivca. Danas imamo kulturu žrtve.“


Rečenica s kojom se apsolutno ne slažem. Reči junaka koji mi uopšte nije blizak, štaviše, uopšte mi se ne sviđa. Ima tu nečeg jako demagoškog, kada kažete da živite u kulturi žrtve. Dobro je što ste podvukli tu rečenicu. Čitava se knjiga vrti oko tih reči.

Aleks možda podvlači i pitanje koliko nam je danas uopšte važno ko je počinio zločin. Ili je bitno samo – kako je to učinjeno, do detalja...


Prvi talas romana bio je whodunnit, ko je pucao. Danas se češće otkriva kako je došlo do zločina.


Gledate li forenzičke serije? Vašeg inspektora nervira kad ga zovu „šefe“. Kaže da to liči na bolnicu, na TV seriju.


Gledam sve! Američke, skandinavske... Uvele su u igru mnoge nove stvari. O čemu se radi? Kada traju deset epizoda, one nam pružaju nekakvu romanesknu širinu, takvu vrstu sentimenta. Nešto što film ne može da nam da, čak ni kada traje tri sata. Ako imate seriju od sedam puta po osam sati, ili još bolje deset puta deset, pred vama se razvija kao „roman-reka“, nova umetnost. Postoji nešto na šta treba skrenuti posebnu pažnju. Američku seriju Žica ne pišu isključivo scenaristi, već i pisci kriminalističkih  romana, Džordž Pelekanos i drugi. Tačno vidite kako roman u njoj nalazi svoje mesto. Moja sledeća knjiga biće pretvorena u seriju. Osam puta po jedan!


I pre toga ste pisali scenarije?


Nisam nešto bio voljan da pišem za film od sat i po. Radio sam iz materijanih razloga, ali i zato što me je zanimalo kako izgleda posao s tehničke strane. Ipak, serija, sa svojom dužinom, otvara nam novu, izuzetno zanimljivu perspektivu. 

Vaša junakinja se često seli. U tim trenucima baca knjige. Bliksen, Forster, Cvajg, Pirandelo, Diras. Ostavlja nekoliko klasika!


Junacima ponekad pozajmljujem svoje osobine, rade stvari koje radim i sam. Mogu da kažem da glavni junak Kamij ima dosta mojih crta. On se lako ljuti, recimo, antipatičan je, bukvalno sve što sam i ja... 


Otmica, pucnjava, zatvoreni delovi grada. Scene iz romana sigurno će podsetiti vaše nove čitaoce na terorističke napade na Šarli ebdo?


Nisam razmišljao o tome ali stvarno postoje sličnosti. 


Gde ste bili tog dana?


Ne sećam se šta sam radio, ali dobro znam gde sam bio sutradan. Gostovao sam na radijima i televizijama, koristio to što me ljudi znaju kako bih rekao šta mislim, angažovao se protiv svega toga. Inače sam dosta angažovan. Ambasador sam velikog dobrotvornog udruženja. Uloga privilegovanih ljudi nije da sačuvaju svoje privilegije. S Gonkurovom nagradom i medijskom popularnošću koju imam, svakako imam privilegije, ali i obaveze.

Za nekog epizodistu u romanu kažete kako je ličio na bivšeg državnog sekretara iz doba Žiskara D`Estena ili Fransoa Miterana. Gde su granice „angažmana“ kada govorimo o književnosti?


Nisam pisac koji šalje poruke. Hteo sam malo da se zabavim u tom pasusu. Mislim da je moja glavna slabost kao autora to što čim osetim da je nešto smešno, da može da nasmeje, ne mogu da se obuzdam, odmah sve iskoristim.

Pisac Kolum Meken kaže kako su terorističi napadi u Americi 11. septembra 2001. promenili puno toga u svakodnevici, ali i u našoj mašti. U zvaničnom izveštaju američke državne komisije o 11. 9, kako je to primetio književnik Semezdin Mehmedinović,  piše da su napravljeni propusti u upravljanju, politici, ali i u mašti. Mislite li da se može pisati na isti način posle napada na redakciju pariskog satiričnog nedeljnika?


Svi tako tragični događaji poput 11. septembra ili napada na Šarli ebdo imaju duplu moć. Učine da ono što je nekada bila nemoguće postane moguće. Nismo mogli da zamislimo da možemo da budemo napadnuti, iznutra, a desilo se, moguće je. Primoravaju nas da se ponovo koncentrišemo na neke važne vrednosti. Možemo da mislimo šta hoćemo o tome, ali za vreme šetnje, koja je usledila posle napada na Šarli ebdo, ljudi su hodali sa transparentom na kome je pisalo: „Hvala policiji“. To je trenutak kada društva sebi postavljaju fundamentalna pitanja o tome šta je bitno, najbitnije za njih. Pišem krimiće i ne znači da sam obožavalac policije, ali u jednom trenutku, građani počnu da razmišljaju o sopstvenoj bezbednosti. Nije bitan transparent, već postavljeno pitanje. 

Da li je Pariz posle svega drugačiji? 


Ne! Brz protok informacija čini da događaj brzo prevaziđe neki drugi. Informacija je kao čaj iz kesice koji se razlije, prođe, nestane. Tako bar izgleda na prvi pogled. Čini se da događaji brzo iščeznu, ali ja mislim  da ostaju duboko ukorenjeni u kolektivu. Ništa se ne primećuje na prvi pogled. Pariz nije drugačiji, ali Parižani možda jesu... 

Mića Vujičić (Nin, 4. jun 2015.)


петак, 20. март 2020.

Devedesetih sam bio spreman da se pridružim demokratskom bloku, ali me niko nije zvao. Verovatno su
петак, 20. март 2020.

Romanopisac, esejista, urednik i antologičar, koji je kao šesnaestogodišnjak čitao čuvenom oslepelo
среда, 12. фебруар 2020.

Doktorka Johana Harer objavila je tridesetih godina vodič za roditelje, koji se dopao Hitleru. Novi
петак, 24. јануар 2020.

Imao sam tu nevolju u životu da se 1991. kao regrut nađem na jednom od brodova Jugoslovenske ratne