Nin
Koliko se televizija promenila za poslednje dve decenije? TV kritičar Alan Sepinvol za NIN

Koliko se televizija promenila za poslednje dve decenije i zašto se sada nalazi na prelomnoj tački? Za NIN govori Alan Sepinvol, poznati američki TV kritičar

Kraj epohe šaltanja kanala

Šuškalo se da će radio umreti, da je to već gotova stvar, a onda su se na internetu pojavili podkasti i učinili ga popularnim, kao na početku. Kladili biste se da je s gramofonskim pločama završeno. Lomili ste ih i bacali kroz prozor kada bi vam pukla ljubavna veza. Međutim, sada je počela da raste i prodaja vinila. Šta će biti s televizijom? „Televizija ne nestaje, ali se menja“, kaže Alan Sepinvol, poznati američki TV kritičar, u razgovoru za NIN.

Na sajtu hitfix.com napisao je zanimljivu panoramu: kako je izgledalo pratiti televiziju tokom poslednjih dvadeset godina. Ako ste pisali o ovoj temi između 1956. i 1976, bili ste svedoci velikih promena u poslu. Na primer, uspona i pada vesterna u udarnom terminu ili dolasku kolora. Decenije nakon toga donele su kablovsku koja je napravila bum. Da li danas postoji sličan potres?

„Ideja da TV možete da gledate na svom kompjuteru, ili na telefonu, jeste radikalna“, odgovara Alan Sepinvol. „Zamislite samo pomisao da celu sezonu serije možete da dobijete odjednom ili da imate jednostavan pristup najboljem programu koji je ikada snimljen. Sada se nalazimo na tački preloma, promene, i nisam siguran kako će ljudi zarađivati od svega toga u budućnosti, ali je sigurno da apetit za sadržajima isključivo raste.“

Igra se decenijama i zamišlja. Ukoliko pokuša da putuje kroz vreme i vrati se, na primer, u 1996, s ajfonom u ruci i mogućnošću da skine celu sezonu serije Dardevil, to mu izgleda tek malo manje šokantno nego činjenica da je neka skalamerija iz Star Treka postala naša realnost. Mogućnost da gledalac u svakom trenutku uzme program koji mu se gleda, deluje kao najveća i najznačajnija promena. Naravno, bez reklama i smetnji.

Ni video-rikorderi nisu bili loši, ali, beleži sagovornik NIN-a, koliko god se trudili, retko ste uspevali da ih uspešno „programirate“ ne bi li se tokom noći „samo“ uključilo snimanje. Bilo je bezbroj razloga da se crveno dugme pokrene pre ili posle tempiranog vremena, snimajući vesti i reklame, umesto krimića ili utakmice.

Pre štimovanja složenog sistema, na kome bi doduše ponekad i stajao „današnji“ datum, gledanje televizije podrazumevalo je da se prethodno udubite u TV program, štampan u novinama. Možda se i dugačkim spiskovima s emisijama i satnicom polako bliži kraj, ali bar ostaje uteha da u romanima najvećih pisaca njihovo pregledanje i podvlačenje, naročito pred vikend, predstavlja snažnu priču o samoći.

Sepinvol podseća da je serijal bilo moguće kupiti na VHS kaseti, ali da je sve bilo ograničeno i dosta skupo. Set od šest traka na kojoj je bila serija The Singing Detective papreno ga je koštao. I često su nasnimavane samo određene epizode, retko komplet.

Najveća promena, mogućnost da svako brzo skine program koji u tom trenutku želi, razbila je donekle i „udarni termin“. Ranije se znalo kad idu najvažnije stvari. „Prajmtajm“ jeste imao veliku ulogu, dok se gledaoci nisu osamili. Odavno se glasnije psuje i nema iščuđavanja zbog ružnih reči. Deci niko ne mora da stavlja dlan preko očiju.

Deluje komično, ali seća se koliko je bila velika promena premestiti u osam uveče seriju Prijatelji, kada gleda cela porodica, pustiti sadržaje koji su bili prilagođeniji odraslima. (Usput, neko je do sada sigurno već primetio da je pomalo uvrnuto paralelno gledati različite sezone Prijatelja na više kanala.)  

U eseju Sepinvol zaključuje da bi u starom sistemu, u kome je glavna stvar bila imati što više gledalaca, trenutno važne serije, poput Amerikanaca, verovatno doživele brzu smrt. Kako bi u onom poretku bila prihvaćena drama o ruskim špijunima, sakrivenim u udobnostima reganovske Amerike... Ili eksperiment tipa Transparent, o ocu koji jednog dana sakupi decu i saopšti im da je – žena. Siguran je da će uskoro svaki član porodice gledati ono što je izabrao, na svom ekranu, onda kada mu odgovara.

Sepinvol je počeo da piše o seriji Njujorški plavci još tokom studija na Univerzitetu Pensilvanija. Četrnaest godna bio je kritičar sajta The Star Ledger i među prvima osetio koliko će internet postati važna mreža, s forumima, mejling listama i komentarima o TV programu. 

Nije bilo lako! Na početku, ponosan na članak, zamolio je urednika da ga podignu na veb, ali šef je cinično zaključio da mora da digne ruke od svog drugog posla i postavi Sepivola na internet, ne bi li njegovih pet drugara moglo da ga čita. Rano je primetio da gledaoci imaju veći apetit ukoliko se priča o stvarima koje su već odgledali, nego da spekulišu o materijalima koji tek treba da budu prikazani.

Naravno, on brzo odgovara na mejlove. Seća se scene iz serije Sajnfeld u kojoj devojka Džeriju priča o elektronskoj pošti, i on pita, potpuno začuđen: „Šta si ti, naučnik?“ Koliko je zaista nestanak vesterna, sa slikovitim naslovima tipa Traži se živ ili mrtav ili Gola koža, između pedesetih i šezdesetih godina prošlog veka, bio revolucionarniji od činjenice da svojim komentarima i daunloadovanjem gledaoci „kreiraju“ program… 

Možemo samo da zamišljamo Sepinvolovo lice dok u elektronskom pismu čita naše uspomene. Stabilizator, kad slika sneži ili naglo nestane, nakon čega ekran prekrije razglednica sa zimskim motivom i natpisom „Intermeco“. Fotografija belog maga u listu s televizijskim programom koja se stavljala na mali prijemnik, ne bi li učinila da boje budu lepše. Savet da se utučeniji članovi familije ne šalju na krov da okreću antenu.

Kako prati šta se dešava? „Gledam TV na različite načine. Dok sam na poslu, na malom televizoru koji se nalazi na mom stolu. Ponekad na velikom kod kuće, na tabletu, telefonu ili laptopu. Zavisi gde se nalazim, šta radim i koliko pažnje traži određeni program“, odgovara Sepinvol.

U Americi traje predizborna kampanja. Za istoriju televizije važan je TV duel između Džeka Kenedija i Ričarda Niksona iz 1960. godine o kome su napisane hiljade stranica. Ko je nosio tamno odelo, imao širi osmeh, bio izbrijan, bolje našminkan, koga je bolelo koleno… 

Da li televizija danas igra nekakvu ulogu tokom izbora? „Pa, jedan je od naših predsedničkih kandidata poznat jer je bio zvezda rijalitija i praktično nije trošio novac na uobičajeni marketing“, odgovara Alan Sepinvol. „Sve će američke televizijske mreže koje emituju vesti pratiti šta god da kaže. Zato što te priče imaju veliku gledanost.“

Sepinvolovu kritičarsku karijeru značajno je obeležila pojava rijaliti-šou programa. U Srbiji su popularni rijalitiji koji se često razlikuju od onih u svetu. Gledalac se pita u kom trenutku ovakva forma bude prevaziđena.

„Rijatiji su jeftini i relativno laki za produkciju. Poneki od njih su grdno popularni“, misli Sepinvol. „Postoji ogromna potražnja za sadržajem na svim kanalima i pretplatničkim servisima u Americi, pa su rijaliti programi neophodni da popune puno vremena. Jedni su dobri, drugi su užasni, treći osrednji – zavisi koliko je toga po scenariju, koliko ne.“

U eseju „zvižduće“ Springstinovu pesmu 57 Channels (And Nothin' On) s početka devedesetih. Onu kad on i riba kupe buržujsku kuću, uvuku kablovsku i uživaju, dok tip u poslednjoj strofi ne uzme magnum 44 i upuca TV. Danas svako bira šta želi da gleda, bez daljinskog i šaltanja, pa rečenica kojom se kasnije brani pred sudijom više ne prolazi: „57 kanala i nema ništa!“

(NIN, 6. oktobar 2016.)


среда, 11. август 2021.

Znaš, druže stari, nisam nijednom koristio taj bazen celog leta – kaže zloslutno Getsbi pred kraj r
среда, 28. јул 2021.

Za glavne junake svoje nove zbirke priča, sagovornik NIN-a odabrao je trideset devet pisaca. U knji
четвртак, 8. јул 2021.

Izraelski književnik, u čijim se novim pričama sudaraju surova realnost i detinje razumevanje stvar
петак, 18. јун 2021.

Roman o grofu Rostovu, koga boljševici osude na „kućni“ pritvor u hotelu Metropol, postao je tokom