Nin
Laš Fr. H. Svensen, norveški profesor i pisac, govori o svojoj knjizi Filozofija usamljenosti


Osećanje teško kao kugla

Kada smo pre šest godina razgovarali s Lašom Fr. H. Svensenom o knjizi Filozofija zla, pomenuli smo zločin Andersa Beringa Brejvika, ekstremiste koji je usmrtio sedamdeset sedam ljudi. Svensena, profesora na Univerzitetu u Bergenu, zamolili su da uđe u Brejvikovu arhivu, pogleda njegove papire, „manifest“, blogove, spiskove omiljenih naslova, kako bi pomogao u istrazi. Pored ostalog, zaključio je da se radi o ideološkom zlu; o paranoiku koji ne razume dela koja čita.

Pošto je obradio teme zla, dosade, mode, straha, rada i slobode, Laš Fr. H. Svensen objavio je Filozofiju usamljenosti (izdavač: Geopoetika). U pravo vreme, rekli bismo, s obzirom na to da svi govore o tom fenomenu. Međutim, naš sagovornik već na prvim stranicama svoje pitke i duhovite studije tvrdi da ne postoji nikakva epidemija. Čak iako Gugl, posle pretrage reči Loneliness i Epidemic, izbaci 400.000 rezultata.

„Ne!“, odgovara Svensen za NIN. „Postoji rasprostranjena zabluda da postajemo sve više usamljeni, da postoji nekakava `epidemija`, i da je to navodno povezano s pojavom modernog individualizma. Ali, kada pogledate studije o rasprostranjenosti, glavni zaključak jeste da nema povećanja. Naravno, pojedine studije pokazuju rast, ali većina – ne.“

Toj reči svakako se ukazuje više pažnje i danas jeste suštinski problem, premda se nije raširila više nego što smo na početku mislili. Osećanje, emotivna reakcija pojedinca na nezadovoljenu potrebu za zajedništvom, sklono je da samo sebe uvećava. Ispada da ništa nije onako kako se čini.

„Prilično začuđujuće! Kada sam započeo knjigu, suočio sam se s pregršt pretpostavki. U stvari, verovao sam da postoji epidemija, da usamljenosti ima više u individualističkim društvima, da su usamljeni ljudi više sami, što su sve uobičajena verovanja. Kako god, sve je u suštini pogrešno.“

Proučavaoci su različito pristupali fenomenu. Sociolog Robert Patnam objavio je pre dvadesetak godina knjigu pod naslovom Kuglati sam: tvrdio je da opadanje učešća u kuglaškim ligama jeste simptom opšteg uvenuća društvenih odnosa. Amerikanci se i dalje pridružuju organizacijama, zaključio je, ali postoji suštinski nedostatak stvarnih veza sa stvarnim ljudima. 

No, Svensen se zapitao nisu li zapravo samo prevaziđene određene organizacije; jesu li ih zamenile nove... Problem je sagledao iz drugačije perpsektive. Saznali smo da je u Norveškoj, kao u praktično svim ostalim zemljama, količina usamljenosti dosledno veća među ženama nego među muškarcima. Da je teško pronaći mesto na kojem se čovek može osetiti toliko usamljeno kao u velikom gradu. Da su osobe koje žive same ranije obično navodile viši stepen usamljenosti od osoba koje žive s nekim. Porast broja onih koji žive sami ne odgovara porastu broja usamljenika! Većina starijih tvrdi da bi radije život proveli u samoći, nego se preselili kod dece ili u starački dom.

Laš Fr. H. Svensen jasno odvaja pojam samoće. Dok predmet njegovog istraživanja pokušavamo da izbegnemo jer je bolan, samoću često svojevoljno tražimo. Pomenuo je mnoštvo žalopojki, ali i niz pesničkih i filozofskih pohvala samoći. Delo je prava riznica citata! Na šesnaestoj stranici, Trevis Bikl iz Skorsezeovog Taksiste, kaže: „Usamljenost me je pratila celog života. Svuda. U barovima, kolima, na trotoarima, u prodavnicama, svuda. Nema spasa. Božiji sam usamljenik.“

Žale se i drugi junaci romana i filmova. Haklberi Fin, Selindžerov Kolfild, Murakamijev Tazaki. Navode se reči Dejvida Fostera Volasa. Razlog usamljenosti pronalazi u psihičkoj ceni druženja s drugik ljudskim bićima koju usamljenik neće da plati. „Alergični su na ljude. Ljudi prejako utiču na njih.“

Svensen ne zaboravlja Čarlija Brauna, slavnog strip junaka. U engleskom jeziku postoji izreka: „Odsustvo čini srce privrženijim“, na šta Šulcov lik dodaje: „Ali ti sve ostalo čini usamljenim!“ Ne nalazi utehu u staroj mudrosti koja bi trebalo da ublaži kraće odsustvovanje voljene osobe.

O samoći, autor razmišlja prizivajući tužni evergrin Djuka Elingtona. Draga odlazi, posle čega očajanje postaje tako snažno da strahuje za svoj razum. Ni u novom delu, naravno, ne zaboravlja melodije Pet šop bojsa; oni su uvek u registru spomenutih imena. Pored ljubavi, ključna reč Svensenove knjige jeste poverenje. Ima veze s politikom! U poglavlje ulazi kroz pasus preuzet iz Otkrivanja samoće Pola Ostera. Američki pisac opisuje usamljenost svog oca, ističući očevu manjkavu sposobnost da se uzda u bilo koga drugog, uključujući i samog sebe. 

Čitamo da je i Hana Arent pominje u svojoj analizi političkog totalitarizma; uništen je prostor u kojem pojedinci mogu slobodo da sudeluju. Sličan fenomen vidi u modernim masovnim društvima, zbog narušavanja granice između privatnog i javnog... Da li usamljenost može da oblikuje političke stavove? 

„Ne mislim da postoji mnogo dokaza o tome“, odgovara Svensen. „Naprotiv, tu su dokazi koji pokazuju suprotno: neki politički režimi imaju težnju da stvore viši stepen usamljenika među stanovništvom. Dobro je dokumentovano da totalitarni i autoritarni režimi čine takve stvari, najčešće uništavajući poverenje koje ljudi imaju jedni u druge. Potrebno je puno vremena da se poverenje ponovo izgradi. Još uvek možemo da primetimo manji nivo poverenja i veći stepen usamljenosti u bivšim komunističkim zemljama. Na moje veliko iznenađenje, ispada da usamljenih ima više u kolektivističkim nego u individualističkim društvima.“ 

Šta je s društvenim mrežama? „Imaće tendenciju da smanje količinu usamljenosti, ali je važno napomenuti da ona ne za zavisi samo od društvenog okruženja, već i od nečijih ličnih sklonosti.“ Naš sagovornik ispituje stavove drugih proučavalaca. Jesmo li na tim mestima zapravo „sami zajedno“… Dovodi li nas internet u izolaciju, podriva poverenje i odgovornost? 

„Čini se da nas društveni mediji čine društvenijim, a ne obrnuto. Danas generalno imamo više kontakta s porodicom i prijateljima nego ranije.“ Zanimljivo je čitati filozofe: „Pojedine studije, naprotiv, ukazuju na to da se usamljenici osećaju usamljenijima posle upotrebe društvenih mreža.“

Depresija se pominje na 35. stranici. „Jasna je korelacija usamljenosti i depresije, razlog da verujemo kako postoji uzročno-posledična veza“, odgovara Laš Fr. H. Svensen. „Treba pomenuti i vezu sa samoubilačkim mislima i akcijama. Nije povezana samo s mentalnim bolestima, već i s fizičkim, poput porasta broja srčanih udara.“

Nabraja tri vrste: hroničnu, situacionu i kratkotrajnu. Ali, šta je s književnicima koje naš sagovornik citira s velikim žarom... Jesu li oni posebna kategorija? „Pisanje je najčešće prilično usamljenička aktivnost, ali za mene predstavlja dobru podvrstu, a ne lošu. Otvoren nam je prostor za razmišljanje, u poziciji smo da budemo u dijalogu sa sobom. U modernom svetu glavni problem nije povećanje problematične usamljenosti – takvog porasta zapravo i nema – već pre u tome što smo izgubili mnogo pristupa našoj dobroj usamljenosti.“

(NIN, 22. jun 2017.)

четвртак, 1. децембар 2022.

Postoji li u opusu slavnog muzičara ljubavna pesma u kojoj nema ubistva, da li se Kejvovo umetničk
петак, 14. октобар 2022.

Nagrađena književnica rekla je svojevremeno za NIN kako je odavno želela da napiše priču o ženi ko
четвртак, 15. септембар 2022.

Autor romana Zovi me svojim imenom govori za NIN o autobiografskoj prozi Odlazak iz Egipta u kojoj
четвртак, 28. јул 2022.

Ukoliko postoji nešto što mnogo želiš da kažeš, nema šanse da čitalac ne vidi. Ako i tebi treba hr