Nin
Korina Belc, nemačka rediteljka: Ispod težine sveta

Autorka dokumentarnog filma o Peteru Handkeu opisuje kako je ušla u tvrđavu samoće jednog od najboljih i najkontroverznijih savremenih književnika

Možda tako mora da bude: svako ima barem jednog velikog pisca čije knjige voli, a čije političke stavove uopšte ne razume. Štaviše, ne želi za njih ni da čuje. Prvo ga čita krišom, u romanima drugih autora, kao citat. Zejdi Smit u Sakupljaču autograma navodi reči iz Handkeove Težine sveta. „Samo pretpostavimo da ne smem da izvodim pokrete koje ljudi prave kada ne znaju šta će drugo: igranje narukvicom mog ručnog sata, otkopčavanje i zakopčavanje košulje, prolaženje rukom kroz kosu. Na kraju mi ne bi ostala nikakva podrška, bio bih izgubljen.“

Posle toga, dva puta ide u bioskop da odgleda dokumentarni film nemačke rediteljke Korine Belc o austrijskom književniku (Peter Handke: U šumi sam, možda ću zakasniti) da vidi kako on ređa školjke u vrtu svoje kuće kraj Pariza, nalik starim kućama iz francuskih filmova, ograđujući stazu. Iz ljuštura curi pesak, star hiljadama godina. Pored, na kamenim stepenicama, kisnu i raspadaju se jučerašnje novine. Šta ostaje, šta se zaboravlja?

Korina Belc, autorka niza zapaženih dokumentaraca, uspeva da nađe ključ za Handkeovu tvrđavu samoće. Ređa arhivske snimke, pita ga o starim fotografijama, familiji, snima ga dok piše po malim beležnicama, dok uvlači iglu u konac i pravi ukrasni vez na beloj košulji. Iza vidimo gomile najrazličitijih stvarčica. Razbacene knjige, notese, teleskop. 

Naša sagovornica, rediteljka, scenaristkinja i glumica, koja je studirala filozofiju, istoriju umetnosti, pozorište, film i televiziju, zahvaljuje se u odjavnoj špici književniku Žarku Radakoviću. Upoznali su se pre početka rada na dokumentarcu. Kao Handkeov prevodilac i saputnik, Radaković je dugo razgovarao sa njom. Njih troje snimili su i dvadesetominutni film, premijerno prikazan u Novom Sadu, o prevođenju pesme Možda spava Vladislava Petkovića Disa. Žarko je i u ovom našem razgovoru, prevodeći, posredovao.

Pisac Božo Koprivica kaže da je lako prepoznati dobar film. U dobrom filmu uvek pada kiša. Vašem delu o Peteru Handkeu ona daje ritam...

Kiša je božiji dar. Pošto smo snimali u periodu od tri godine, u različitim godišnjim dobima, najvećim delom u kući Petera Handkea u blizini Pariza, šanse da pada kiša bile su, dakako, velike. Kada snimaš film sa Handkeom, važno je držati se njegove Jedanaeste zapovesti: „Uzmi dosta vremena!“ Mnogo sam čitala, otvorila sam svoj arhiv citata, svakako se trudila da uzmem dosta vremena; radila sam i na drugim projektima u međuvremenu, zarađujući za život. Imati dosta vremena značilo je dobiti mogućnost da više shvatiš tog čoveka i njegovo delo. Ali to je značilo (možda) moći dva puta postaviti isto pitanje, dobiti dva različita odgovora. Prolaziti kroz različita raspoloženja... Stvari su se ponekad odvijale nelagodno, pa i grubo. Hvala bogu, imala sam producenta koji me je podržavao. Čak i kada smo kao tim ponekad možda išli na nerve Peteru Handkeu, bio je veoma velikodušan u davanju dovoljno vremena za snimanje. 

Sve te sitnice u Handkeovoj kući (gomile olovaka, lešnika, školjki, kamenčića) podsećaju na dno mora. Primetio sam da neprekidno ima nešto u rukama. Seče veliku pečurku, vrti je prstima, zagleda. Otvara lešnik, seče granu, crta krošnju drveta u malom notesu, preko rukopisa.

Tokom jedne od poseta Handkeu, uočila sam da je on neko ko se rado koristi rukama, da su mu šake kao u seljaka, da je neko ko radi ručno. Veoma je vezan za prirodu, ima oko za majušne stvari, ali i za široke panorame. Mali broj pisaca ume tako da rečima uobliči predeo, biljke, vreme. Opis zemlje je, pored ostalog, jedan od velikih kvaliteta njegovih knjiga o Srbiji, a to se često previđalo, ili mu se čak prebacivalo kao negativno. I sakupljanje pronađenih stvari u šetnji, ili pripremanje jela od gljiva nabranih u šumi, deo su Handkeovih navika. Te mnogobrojne sporedne stvari čine analogni svet koji je i dalje tu (nadajmo se zauvek), ali se sve manje uočava ili mu se poklanja sve manje pažnje. I ja sam odrastala izvan grada. Zato mi je bilo tako važno da tačno posmatram i skrenem pažnju gledaoca na takve sitnice.

Učinilo mi se da Handke svaki put stavi dlan preko usta, preko lica, kada govori o zvučnim izjavama iz mladosti, koje su tada smatrane skandaloznim. Nekoliko puta vidimo stare novine na kiši.

Novine na kiši možemo da vidimo i kao znak propadljivosti svega aktuelnog. U svojim knjigama, Handke se na više mesta okreće protiv savremenosti i permanentne uznemirenosti medija i dnevnog novinarstva. Ali novine jednostavno leže na pljusku zato što ih on čita u bašti, a posle ih ne unosi u kuću. Napolju i unutra nisu kod njega tako strogo razdvojeni, na šta uvek iznovo nalazimo i u njegovim delima.

Prvi pasus Užasa praznine: U rubrici Razno nedeljnog izdanja koruškog glasila „Narodne novine” pojavila se sledeća vest: „U noći između petka i subote izvršila je samoubistvo pedesetjednogodišnja domaćica iz A. (opština G.), uzevši prekomernu dozu tableta za spavanje.” Obrazivo ste u filmu prešli na priču o samoubistvu piščeve majke. To je bio najteži deo.

Da, nije bilo jednostavno, i dugo smo razmišljali da li bi taj deo morao da stoji na početku, ali odlučila sam da bude drugačije, jer bi sve scene nadalje bile viđene iz perspektive tog iskustva. Nasuprot slikarskom platnu, koje čini površina, u filmu je veoma važno nizanje, redosled stvari. Dopada mi se što je na kraju sve postalo tako ozbiljno. U poslednjoj trećini oseća se nekakva lepa težina koja te kao gledaoca drži i vraća samom sebi, čak i ako možda nisi doživeo ništa slično. Svako poznaje osećanje velikog gubitka... I onda dolazi to mesto, gde Handke stoji na stanici, citat iz knjige Užas praznine, koji se čuje iz off-a: „Sanjao sam da sam video sve same stvari čiji je izgled nanosio nepodnošljivi bol...“ Tek sam kasnije shvatila, gledajući film u bioskopu, da je taj neko sam pisac, koji sposobnošću da imenuje stvari može da im oduzme ono bolno.

Zašto ste odabrali da se bavite dokumentarcima?

Snimiti dokumentarni film za mene je daleko uzbudljivije od rada na igranom filmu. Istraživanje je veoma intenzivno. Odlaziš na divna mesta, srećeš neobične ljude. Pošto sam završila fakultet, radila sam neko vreme kao sekretarica režije, na snimanju igranih filmova. Premda rade veliki glumci, posao na setu bio mi je previše dosadan. Tri čoveka su dovoljna.

Kako ste došli na ideju da načinite Drugu Ameriku? Snimali ste je posle terorističkih napada 2001. Kakvu ste Ameriku otkrili?

Pitali su me da li bih film radila zajedno s jednim kolegom. Pre toga, Ameriku sam poznavala samo iz filmova i knjiga. Pre 2001. bila sam samo jedanput, na zapadnoj obali, nekoliko sedmica. Kada sam u decembru 2001. došla u Njujork, u gradu je vladala velika napetost, još uvek je mirisalo na dim oko lokacije Ground Zero. Osećala se, međutim, i ogromna solidarnost. Ali, gde god bi pogledao, mogao si da vidiš američku zastavu. Najviše me je to iritiralo... Meni, Nemici, to je bilo neverovatno. Ne mislim specijalno američka zastava, nego nacionalizam koji se javno ispoljavao, i koji je uvek, razume se, potencijalna opasnost.

Da li je dokumenatrno prevazišlo maštu? Američka državna komisija u zvaničnom izveštaju o 11. septembru posebno poglavlje posvećuje imaginaciji. Događaju se stvari koje nije moguće zamisliti.

Planiranje i realizovanje zločina je nešto suštinski drugačije od pisanja knjige ili snimanja filma. Kultura je sublimacija osećanja, pa i impulsa jačih od agresivnosti; kultura definiše graničnu liniju između civilizovanosti i varvarstva, ponekad tanku kao papir. Mašta obrađuje i zgušnjava realnost. Maštanjima pesnika i pesnikinja možemo da budemo zahvalni u najvećoj mogućoj meri. Pesništvo me je oduvek privlačilo baš zato što sam notorna realistkinja.

Mića Vujičić (NIN, 5. oktobar 2017.)

четвртак, 1. децембар 2022.

Postoji li u opusu slavnog muzičara ljubavna pesma u kojoj nema ubistva, da li se Kejvovo umetničk
петак, 14. октобар 2022.

Nagrađena književnica rekla je svojevremeno za NIN kako je odavno želela da napiše priču o ženi ko
четвртак, 15. септембар 2022.

Autor romana Zovi me svojim imenom govori za NIN o autobiografskoj prozi Odlazak iz Egipta u kojoj
четвртак, 28. јул 2022.

Ukoliko postoji nešto što mnogo želiš da kažeš, nema šanse da čitalac ne vidi. Ako i tebi treba hr