Na malom prostoru svaka je greška kobna. Veoma kratka priča
hodanje je nad ponorom po tankom konopcu – kaže Andrej Blatnik za NIN
Junaci priča slovenačkog književnika
Andreja Blatnika, koje ponekad staju i na pola stranice, često su na auto-putu,
s uključenim dugim
svetlima. „More
na jednoj strani, pećine na drugoj. Muzika drži oči otvorenim. Kratke pesme o bolnim
ljubavima.“ Takva vožnja, s opasnim skretanjima i
sumnjivim usputnim stajalištima, mogla bi da bude definicija književne vrste zvane fleš-fikcija.
(Proze što može da stane na razglednicu, govorilo se, dok razglednice
nisu izašle iz mode.)
Blatnikova poetika u zbirci Kapiraš? (Geopoetika, prevod: Ivan Antić) – poetika
je hotelske usamljenosti. Soba najčešće ima terasu, televizor, kuvalo za vodu, telefon
i krevet za dvoje u kome glavni likovi spavaju sami. „Dole na ulici sve vrvi
od života.“
Bude
se u tuđim kućama. „Nekada si o nepoznatim
stanovima sudio na osnovu knjiga i ploča. Gde god otišao: munjevit pogled po policama.
I znao si. Sad se na to više ne možeš osloniti. Knjige i bendovi sve više liče jedni
na druge. Sada je važna reciklaža.“
Na listu ili dva, otvaraju se provalije između junaka; praznine i ogromne pukotine iza izgovorenih
reči. Gotovo u svakoj od proza, iako se
pripovedački registar hrabro i uspešno menja, poput tega pritiska osećanje nemogućnosti da se nešto ostvari, dovede do
kraja, da se uspostavi kontakt. Reči su važne naslov je storije u kojoj tip kotrlja vizitkartu između
prstiju.
Na pitanje šta mora da sadrži jako kratka priča da bi uspela, David Albahari je ranije odgovorio kako treba da poseduje nešto što izneverava čitaočeva
iščekivanja, bilo u pozitivnom, bilo u negativnom smislu.
Andrej
Blatnik se slaže: „Ona je puno veći izazov. Ne samo za autora, nego i za čitaoca. Sam je mora nadopuniti, ima više praznih mesta, čime se otvara više prostora za iščekivanja, pa i izneveravanja.
Nema toliko čitalaca kao roman, ali ima one koji su u čitanju kreativniji, možda
čak i strastveniji.“
Najveća zamka za autora? „Što je kraće, to su reči važnije.
Ima i pluseva! Likovi se ogole
na ono što je za njih, u kontekstu priče, zaista bitno, ali čitalac gubi mogućnost identifikacije
preko spoljašnjih karakteristika. I još opasnije – na malom prostoru
je svaka greška kobna. Vrlo kratka priča je hodanje iznad ponora
po veoma tankom konopcu. U tome je izazov!“
Andrej Blatnik (Ljubljana,
1963), jedan je od najpoznatijih i najprevođenijih slovenačkih pisaca. Objavio je
tri romana, pet zbirki pripovedaka, tri knjige eseja, i udžbenik za pisanje kratke
priče. Preveden je na više od trideset jezika. Uz to, prevodi Stivena Kinga. (Podvlačimo rečenicu iz storije Trideset godina: „Nekada je njena ruka grlila, sad
drži nož.“)
Kakvo je iskustvo s Kingom? „Preveo sam samo roman Pet Sematary (Groblje kućnih ljubimaca). Odličan horor,
faustovska priča, ona
najveća motivacija za skoro svakog živog
čoveka: kako preživeti što dalje, ukoliko može, večno“, objašnjava
Blatnik za naš magazin.
Ipak, najviše mu je u sećanju ostala scena u kojoj lekar iz malog grada kreće noću na groblje. „U izdanju iz koga sam prevodio, on u jednoj ruci nosi leš, u drugoj
kramp i lopatu, a u trećoj svetiljku.
Na drugim mestima nema ovakve osobine. Toliko je bilo napeto
da je izgleda većini čitalaca, uključujući i urednike, ta greška promakla.“
(NIN, 1. februar 2018.)