Nin (proza)
"ZLATNA KAPLJICA" MIŠELA TURNIJEA: Preparirana pustinja

U romanu Zlatna kapljica, prvi put objavljenom 1985. godine, pravolinijski pratimo glavnog junaka Idrisa, mladića iz oaze severozapadno od Sahare, na putu za Pariz. Odlazak u novi život, kako saopštava pripovedač, posmatra kao neka ptica selica. Kada zakorači u Francusku, opipava stopalima tlo da bi se uverio u njegovu čvrstinu.

Proza francuskog književnika Mišela Turnijea (1924 – 2016) danas je naročito aktuelna. Govori o imigrantu, identitetu, ukoronjenosti, verovanjima, predrasudama i selidbi, s mnogo bajkovitih elemenata.

Miljenko Jergović piše da onaj ko za Turnijea kaže da je pisac bajki – neće pogrešiti! Zaista, ni sam Prop ne bi mogao da izbroji „na prste jedne ruke“ sve one svoje funkcije (udaljavanje, odlazak, dobijanje čarobnog sredstva, podvala), sadržane i u Zlatnoj kapljici.

No, pre i posle rečenice koja sažima muku stanovnika male, gotovo napuštene sredine, premeštenog u gungulu velegrada, replike izgovorene tačno na polovini knjige („Jedan mi reče pre neki dan: ovo ovde je pakao, ali kod nas tamo kući – sve je mrtvo“), između odjeka usmene književnosti i traga kočenja modernog romana o gradu, narator strpljivo podiže kulise.

Odlazeći s namerom da dođe do fotografije (uslikala ga je nekakva plavuša, turistkinja iz land rovera), Idris se u novoj zemlji neprekidno suočava sa slikama zavičaja, sa saharskim dekorom, na kartonskim pozadinama u fotografskoj radnji. „Pantagruelski plakati“, turistička platna s veselim pozivima da se poseti njegov dom, pustinjske životinje u vitrinima s eksponatima –  iskrivljeno su ogledalo i fatamorgana. Na slikama ne prepoznaje rodnu Tabelbalu i svoj deo Alžira. „Zemlja slika“ nudi mu preparirani svet i mogućnost da se poput plastične lutke nađe u pariskom izlogu.

Vešta i jasna igra Mišela Turnijea, sprovedena do kraja, do poglavlja o kaligrafiji, završenog s pneumatskom bušilicom za razbijanje asfalta u ruci. Stari roman o  gorućim  temama, u izdanju Agore i novosadskog Kulturnog centra, i prevodu Vladimira D. Jankovića (koga može da pohvali i čitalac koji ne govori francuski jezik).

(NIN, 22. mart 2018.)

среда, 12. фебруар 2020.

Bolest senzibiliše čovekov osećaj za opažanje, poput fotografske ploče – misao je Braće Gonkur, nav
петак, 29. новембар 2019.

Pisati stežući zube Oštroumna kritička zapažanja, ideje za budući roman, liste pročitanih knjig
субота, 31. август 2019.

Cipele za bespućeJunaci Popodneva pisca i Velikog pada“, „probuđeni“ zvonom na kapel
среда, 5. јун 2019.

Valjak za sećanja Sigurno ste nekada, na plaži, prisustvovali sceni kada jak vetar iznenada pod