Nin
Havijer Serkas, književnik: Prošlost je dimenzija sadašnjosti

Španski pisac, koji se upravo našao u užem izboru za Međunarodnu Bukerovu nagradu, govori o svom romanu Salaminski vojnici i političkim dešavanjima u Kataloniji

Patnja, krivica, zločin, pamćenje, čast, herojstvo – pitanja su koje otvara roman Salaminski vojnici Havijera Serkasa (1962), vrteći se oko epizode iz Španskog građanskog rata. Pripovedač, piščev imenjak, književnik i novinar, počinje da istražuje kako je pisac Rafael Sanćes Masas, na čijim je tekstovima nastala fašistička falanga, pred kraj rata, bio uhvaćen od strane republikanaca i potom pobegao sa masovnog streljanja u šumu. Pronašao ga je mladi vojnik-republikanac, ali odlučio da ga ne ubije, ne prijavi, već da ga pusti da ode.

Havijer Serkas, romansijer, pripovedač, esejista, profesor književnosti na Univerzitetu u Đeroni, stalni saradnik katalonskog izdanja lista El Pais, jedan od najznačajnijih i najprevođenijih savremenih španskih autora – ispisuje prozu o najsloženijim problemima, baveći se misterijom jednog pogleda – kratkim susretom mladog vojnika i zločinca. 

Za roman Salaminski vojnici (izdavač: Arhipelag) dobio je Nagradu Udruženja katalonskih izdavača, Nagradu grada Barselone, Nagradu žirija pisaca „Salambo“, Nagradu kritike Čilea, Nagradu Ekstremadura, Nagradu Independenta za najbolju stranu knjigu proze u Velikoj Britaniji... Ovo značajno delo savremene književnosti prodato je u preko pola miliona primeraka u Španiji i prevedeno na petnaest jezika.

Kako ste došli na ideju da napišete roman čiji će glavni lik biti Rafael Sanćes Masas?

Upravo u trenutku i na mestu o kome se priča u knjizi: kada mi je Rafael Sanćes Ferlosio, sin Rafaela Sanćesa Masasa i verovatno najveći španski živi pisac, ispričao u mom gradu kako je njegov otac čudom izbegao streljanje koje se dogodilo tu u blizini, na kraju Građanskog rata. Dodaću da je Sanćes Masas bio veoma značajan autor tridesetih godina – pesnik, romanopisac, novinar i glavni ideolog španskog fašizma, štaviše ministar u Frankovoj vladi posle rata –ali, kada mi je njegov sin ispričao priču, on je već bio potpuno zaboravljena ličnost. 

I ranije ste razmišljali o tom čoveku?

Da, poznavao sam ga i pročitao sam mnogo više od onoga što zna Havijer Serkas koji pripoveda u romanu. Ali, ono što me je podstaklo da pišem o njemu bila je pričica koju mi je ispričao njegov sin. Oko te storije vrti se ceo roman.

Zašto ste odlučili da o Španskom građanskom ratu pripovedate baš iz tog ugla?

Pisac ne bira svoje teme, nego teme odaberu njega. Hoću da kažem da sam jednostavno bio opsednut slikom republikanskog vojnika koji spasava život visokom fašističkom funkcioneru na kraju Građanskog rata. Posle kolektivnog streljanja, kada su se svi urotili da ga ubiju, nakon što ga je pronašao u sred šume, i pogledao ga u oči. Postavio sam sebi pitanje koje postavlja i pripovedač: zašto je taj vojnik to uradio? Čega je bilo u tom pogledu? To je pokretač svih mojih knjiga! Dakle, ne ono što znam, nego ono što ne znam. Pišem da bih saznao, pisanje je moje sredstvo spoznaje.

Salaminski vojnici postavljaju važno pitanje. Može li neko istovremeno da bude dobar pisac i loš čovek?

Mislim da je samo pitanje mnogo interesantnije od bilo kakvog odgovora. To je upravo pitanje za roman, to je ono što romani čine: postavljaju kompleksna pitanja, na najkompleksniji mogući način, ne odgovarajući na njih. Odgovor je sama potraga za odgovorom, samo pitanje, sama knjiga. Ili, ako više volite, odgovor nikada nije jasan, jednoznačan i taksativan, nego je neodređen, kompleksan, paradoksalan, u osnovi – ironičan. Jedini odgovori koje romani mogu sebi da dozvole...

Šta mislite o odnosu istorije i književnosti? U vašoj knjizi pojavljuju se likovi koji su postojali u realnom životu.

Književnost i istorija su slične po tome što obe tragaju za istinom, ali se razlikuju jer je vrsta istine koju traže – različita. Istorijska istina je konkretna istina, dokaziva, činjenična; istražuje šta se dogodilo sa određenim ljudima u određenom vremenu i na određenom mestu. Nasuprot tome, književnost traga za istinom koja je apstraktna, moralana, univerzalna, istražuje šta se događa sa nama ljudima u bilo kom vremenu, u bilo kakvim okolnostima i na bilo kom mestu. Istorija, štaviše, ima fiksirana pravila; prvo je da ne može ništa da izmišlja. S druge strane, romanopisac ima potpunu slobodu da pomeša ono što je izmišljeno i ono što je stvarno. Ne znači da se ne pridržava pravila, već da se samo pridržava pravila koja je on sam sebi nametnuo.

Čini se da u prozi nikada ne prestaje bitka između imaginacije i dokumenta. Da li zbog toga u jednoj rečenici pominjete Normana Majlera i Trumana Kapotea? Igrate sa fenomenom novog žurnalizma?

Apsolutno ne! Mislim da su Kapote i Majler dva dobra pisca (pre svega Kapote), ali ono što ja radim nema nikakve veze sa onim što oni rade, osim što su neke moje knjige (Salaminski vojnici – ne!) takođe romani bez fikcije. Ali, oni pišu roman bez fikcije koji se formalno oslanja na roman devetnaestog veka, dok moji romani idu mnogo dalje unazad, do izvornog romana (do Servantesa, Sterna, Didroa), da bih napisao jednu vrstu u kojoj koegzistiraju različite vrste (esej, priča, biografija, autobiografija, novinarstvo). Roman koji više nije postmoderna i samo mi pada napamet da ga nazovem post-postmoderna.

Otkuda čileanski književnik Roberto Bolanjo (1953–2003) u Salaminskim vojnicima?

Jednostavno, zato što mi je bio blizak prijatelj i ispričao mi priču sličnu onoj koju je u knjizi ispričao pripovedaču. Tom naratoru koji se zove kao ja i liči na mene. Naravno, i zbog toga što svi likovi u ovoj knjizi (ili gotovo svi) imaju prava imena koja pripadaju stvarnim osobama.

Roberto Bolanjo spada u najznačajnije pisce našeg doba, kao i Dejvid Foster Volas, o kome razmišljate  u svojim kolumnama. Oni su promenili književnost.

Reč promeniti čini mi se preteranom. Samo pisci kao što je Servantes istinski menjaju književnost. I književnost toga postane svesna tek mnogo kasnije. Foster Volas je, na primer, bio prvi postmoderni pisac moje generacije koji je otkrio ograničenja postmoderne i podvrgao je kritici. Njegova tragedija (ili jedna od njegovih tragedija) jeste da nije bio sposoban da je materijalizuje u svojim romanima i pričama. Odatle potiče dubinska razlika između književnosti za koju se zalagao i kakvu bi voleo da piše, i one koju je uistinu pisao. Što se Bolanja tiče, pretpostavljam da je trenutno najuticajniji pripovedač na mom jeziku, a njegova tragedija (ili jedna od njegovih tragedija) jeste ta što je morao da umre, pa da njegov talenat bude priznat, jer je za života veoma malo bio čitan. Dva tragična pisca, kao što vidite.

Na koji način  Španski građanski rat utiče na život u današnjoj Španiji?

Na mnoge načine, zato što prošlost – a pre svega prošlost na koju još postoje sećanja svedoka, kao u slučaju Građanskog rata – još nije prošla. Ona je jedna dimenzija sadašnjosti bez koje je sadašnjost osakaćena. Upravo to otkriva pripovedač u Salaminskim vojnicima. Kako kaže Fokner u Rekvijemu za iskušenicu, prošlost nije nije mrtva, niti je prošla. Zbog toga Salaminski vojnici ne govore o prošlosti, već o sadašnjosti.

Iz dana u dan stižu vesti o političkim nemirima u Kataloniji. Šta se zbiva?

Kazaću u jednoj rečenici: u svom trenutnom obliku, katalonski independentizam, koji je Katalonija  prihvatila, populistički je nacionalizam koji je Donalda Trampa doveo na vlast i koji je izazvao Bregzit. Srećom, ne podržava ga ni polovina Katalonaca, i mada je prošle jeseni pokušano sa izvođenjem postmodernog državnog udara, neće pobediti, zato što je, takođe srećom, današnja Španija jaka demokratska država u ujedinjenoj Evropi (nije ovo 1936). Međutim, ne znači da još uvek ne može da nanese mnogo štete nama, Kataloncima, svim Špancima i svim Evropljanima.

(NIN, 29. mart 2018.)

четвртак, 18. мај 2023.

Primajući NIN-ovu nagradu za 1994, pisac je najavio ciklus od četiri toma, otvoren upravo romanom
среда, 3. мај 2023.

Kada su Dupčeka smenili sa svih funkcija, stalno ga je pratila državna bezbednost. Sretao sam ga u
четвртак, 6. април 2023.

Već smo dotakli opus književnika Dejmona Galguta (Pretorija, 1963) kada je dobio Bukera, odmah pos
четвртак, 23. март 2023.

Nema tog postapokaliptičnog teksta koji je dorastao onome što će nam se dogoditi. Anksioznost ličn