Nin
Jicak Bar Josef, izraelski književnik: TUP UDARAC U STOMAK


Autor Sećanja na ljubav otkriva NIN-u zašto je novo izdanje porodičnog romana zatvorio pogljavem nastalim u snu 

Napisao je knjigu o ocu, poznatom piscu Jošui Bar Josefu. Gradeći priču oko vesti o njegovoj smrti (Čuvar groblja povika: Ko je parkirao kola ispod čempresa? Stali ste na crevo za vodu) opisao je kako zastrašujuće izgleda očeva izdužena senka dok noću odlazi u toalet, zatim miris lule, ritmičko kucanje po obodima pepeljara od maslinovog drveta i velike morske školjke. Hod (povijen unapred), naviku da sa uživanjem ponavlja reči hronični bronhitis, najrazličitije beleške o zdravlju, vremenu, doručku, problemima s varenjem i političkim stavovima, čak i planom za uništenje Sadama Huseina.

Jošua Bar Josef je stvarna ličnost. Delo je autobiografsko i sve napisano jeste tačno, kaže Jicak Bar Josef u razgovoru za NIN. Osim jedne scene: glavni junak nalazi se na krovu babine i dedine kuće i gleda u zvezde. Oseća strah od pacova na tavanu, ali i da je povezan s nečim višim.

Tavan je, sa svim onim stvarima (bojlerima, šerpama, tiganjima, zarđalim cevima, prašinom) nalik kosmosu. Dugačak, ne vidi mu se kraj; orijentiše se uz pomoć sunčevih zraka koji prodiru kroz crep. Ne možeš sunce da spakuješ u džep.

Stvorio je uverljiv lik, neodoljivog junaka. Posmatrajući ga, tokom razgovora u izdavačkoj kući Klio, koja je objavila Sećanje na ljubav, u prevodu s hebrejskog Dušice Čvorić tragali smo za očevim izrazima lica. Čitalac valjda na to ima pravo, pošto u romanu bude saopšteno da njih dvojica liče.

Prozu je pisao između oktobra 1992. i oktobra 1994. Novo izdanje sadrži završno poglavlje pod naslovom London, napisano 2007. Pogledao nas je; možda je otac na isti način klimao glavom čim bi rešio šahovski problem u novinama Reč.

Knjigu sam prvi put objavio 1995. godine i potom imao jedan san, objašnjava za naš magazin. Sanjao sam majku. Rekli su mi da je živa i da se nalazi u Londonu. Treba samo da otputujem i pronađem je. San je ostavio snažan utisak, načinio je belešku. Zatražio je nazad autorska prava i ubacio stranicu. Ja se baš ne sećam majke. Zapravo, sada sam je upamtio zahvaljujući snu. Morao sam da unesem pomenutu priču.

Sećanje na ljubav pripoveda o uspešnom ocu, intelektualcu iz boemskih krugova, ženskarošu koji je napustio porodicu i ženio se više puta. Od čega su živeli svi oni: tek rođena beba, dvanaestogodišnja ćerka i sedamnaestogodišnji sin... Odvajao je mesečno skromnu sumu od bedne plate dobijene za objavljenu knjigu Začarani grad.

Stanovali su u baraci, plakao je, deca su ga plašila policajcem: uhapsiće ga jer nema tatu. U kući je svega nedostajalo, tavanica je prokišnjavala. Vodio je dvostruki život. Roman Na pragu kraja posvetio je drugoj ženi. Majka se mlada razbolela i umrla.

Pripovedač saopštava: Kad sam ispričao sestri da se budim noću uz vrištanje, zavrtela je glavom i bez izneđaenja, kao da je srela starog poznanka, zaključila: kao mama. Kad nas troje sestra, brat i ja pričamo o nekom nešto dobro, uvek kažemo: kao mama, a kad želimo o nekom nešto loše da kažemo, uvek poredimo: kao tata.

Otkuda onda utisak da je u knjizi naklonjeniji ocu? Vešto je dočarao njegove predmete. Razmrljana slova na fasciklama, pisaću mašinu, bacanje svesaka u velike kante za đubre u dvorištu posle prekucavanja, olovke, mastionicu za pisma od izrezbarenog drveta (komplet načinjen u Sibiru, kupljen od bivšeg robijaša). Naočare za čitanje, upaljače, kremen, račune za struju, poreske obrasce, lupu u kožnoj futroli. Gde je danas biblioteka Jošue Bar Josefa?

Naš sagovornik napravio je pokret rukama kao da ruši kulu od karata. Teško je opisati taj izraz na licu. Nema. Ništa. Malo smo ćutali. U svojoj bilioteci nema puno mesta. Imam knjige iz dedine biblioteke. Ukoliko kupim novu, onda poklonim staru, za koju znam da mi više neće biti potrebna, da je neću ponovo čitati. Nalik kuvanju: sve ispari, ostanu najbolji sastojci.

U Sećanju na ljubav igra se svetlošću. (Opet pogled čoveka koji je rešio šahovski problem.) Da, potvrđuje, automobil zađe za krivinu, na zidu kratko ostane odsjaj farova i pojavi se senka drveta. Kućna prijateljica seća se da je u njihovoj kući vladala mračna atmosfera i na ulaznim vratima uvek bi joj došlo da zamoli da upale svetlo. Postoji i sijalica, ofarbana u plavo za vreme Sinajskog rata, s koje posle dugo niko nije skinuo boju. Pored nje bi se otac vraćao iz dugih popodnevnih šetnji (Jicak mu je brojao korake).

Detalji govore o životu u Izraelu, u Jerusalimu, Tel Avivu, Haifi i Safedu, glasnije od ratnih romana ili povesti. Pišem književna dela, odgovara. Kako pisati o ratu kroz koji je zemlja prolazila? Opisima džakova s peskom, lepljenja papira preko prozora, radijskog spikera, tragova tenka na ulici. Reč je o literaturi, ne o istoriji.

Često nailazimo na reč granica? U mom detinjstvu postojale su table. Pisalo je: obratite pažnju, prelazite granicu. Poruka je bila jasna. Ukoliko vi kažete granica, mislite da prelazite u drugu državu. Linija o kojoj vam ja govorim značila je da do nje postoji život, a da će preko pucati na vas. Precizna definicija. Uopšte, reč je jaka. Granica je tu. Tačka.

Potezanje autobiografskog povlači za sobom problem sećanja. Da li se sve baš tako odigralo? Svaki put moram ponovo da se podsetim da li je bilo to što je zaista bilo, da ne grešim, da su se stvari zaiste desile“ – govori narator.

No, odakle dečaku tako rano osećaj koji bismo mogli nazvati potišćenošću; svest o prolaznosti. Zavlači se pod krevet, spušta obraz na hladne pločice; s vremena na vreme se rastuži, ima osećaj da mu je taj dan poslednji. Sklupčan, s kolenima ispod brade, nestaje u mraku, sakriven u ormanu. Ne znam da odgovorim. Ne znam da objasnim. Jednostavno se dešavalo. Teško je reći i otkriti odakle je osećanje dolazilo.

Na ivici očevog pisaćeg stola, ostao je popunjen loto. Sreća mu se nije narugala: nije dobio premiju ni posle smrti. Redovno je kupovao srećku, s verom da je dobitak premije pitanje vremena. Veru je Jošua sasvim odbacio i nije se obazirao na komentare. Jicak Bar Josef ne misli da su pitanje vere i loto tiketi povezani. Dodaje da je otac voleo da se igra, svejedno, bilijar ili šah.

Onda je otišao. Voli da luta beogradskim ulicama. Trenutno čita Kišov Peščanik. Dopada mu se Knjiga o Blamu Aleksandra Tišme. Hteli smo da kažemo kako Tišma u dnevnicma objašnjava da je tokom rada na knjizi uvek imao vizuelnu predstavu: Blama je doživljavao kao šipku savijenu u parabolu. I da je, vraćajući se kući, pet dana posle izlaska Knjige o Blamu, u liftu pronašao telo nastradalog deteta, dečaka iz doma, koga su roditelji, jedanest godina ranije, dok je bio beba, ostavili na železničkoj stanici.

Međutim, ćutali smo, razmišljali smo o Sećanju na ljubav, o pričama koje su poput tupog udarca u stomak. Tupog udarca čiji odjek Jicak Bar Josef čuje u detinjstvu, kraj gvozdene kapije fabrike leda.

(NIN, 26. jul 2018.)

Jicak Bar Josef rođen je u Tel Avivu 1949. godine. Diplomirao je na Hebrejskom univerzitetu u Jerusalimu na katedrama za jevrejsku istoriju i pozorišne studije, a migistrirao savremenu književnost. Bio je novinar u dnevnom listu i radio u Institutu Gnazim u Tel Avivu. Autor je devet knjiga proze, dobitnik više literarnih priznanja, uključujući Kugelovu i Premijerovu nagradu.

четвртак, 18. мај 2023.

Primajući NIN-ovu nagradu za 1994, pisac je najavio ciklus od četiri toma, otvoren upravo romanom
среда, 3. мај 2023.

Kada su Dupčeka smenili sa svih funkcija, stalno ga je pratila državna bezbednost. Sretao sam ga u
четвртак, 6. април 2023.

Već smo dotakli opus književnika Dejmona Galguta (Pretorija, 1963) kada je dobio Bukera, odmah pos
четвртак, 23. март 2023.

Nema tog postapokaliptičnog teksta koji je dorastao onome što će nam se dogoditi. Anksioznost ličn